biblija

ah kad se sjetim dvorane b2 i predavanja iz naspa u 10. znači na predavanju sam vidio jednu curu, nisam je tad poznavao, nisam znao tko je, a kad se napokon okrenula, sjedila je u 4. redu, pogledi su nam se sreli. bila je prekrasna. i samo to što je došla na nasp pokazuje da je čvrstog karaktera jer na predavanju nije lako bit žena, a možda je voljela biti omalovažavana što me isto pali, i morao sam popričati s njom no svako predavanje sam odustao jer jednostavno nisam imao hrabrosti, uvijek sam se ustrtario , ali sam si govorio budem sljedeći put. bližio se kraj godine i morao sam poduzeti nešto. to je to, tad je zadnje predavanje u semestru bilo sutra. Odlučio sam svom svojom voljom napokon nešto napraviti.

tad sam se nabrijavao trčanjem po savi i samoozlijeđivanjem drškom od žaluzina, potrgala se kad ih je cimer pokušavao otvoriti no u njegovom kućanstvu imaju samo rolete i ta drška samo stoji uz prozor tjednima, dok nisam jednom učeći počeo petljati s tim dok mi nije prešlo u naviku, bio sam mega nervozan već u 8 ujutro. odbijao sam pojesti u menzi, inače uzmem pljeskavicu u brzoj, nekad je odvratna sa žilavom žljundrom u mesu, no makar to vjerojatno rade od svinjskih papaka i koštane prašine bolje je od puretine u kruhu iz prošle godine, kako ne bih imao hrane među zubima, i žvakao sam žvakaću no kad sam shvatio da mi žvakanje još više potiče nervozu zalijepio

sam je ispod stolice u d2 (zadnji red, vjerojatno još tamo, ne sjećam se koja točno stolica no vjerojatno neka pri desnoj strani kako mi osvjetljenje ne bi obasjavalo početak mog preranog gubitka kose) ušao sam ranije u dvoranu, bio je samo jedan okorjeli lik, do kraja pauze se dvorana ugodno popunila ljudima. nje nije bilo tamo. prvi put se to dogodilo, a bila je prisutna svako predavanje, nisam uzeo njen izostanak kao mogućnost, cijeli svijet mi se počeo rušiti jer je nisam uspio ni prostalkati pošteno a ni naći na popisima,  al i kako bih mogao prići curi preko interneta ko neki krip(l). nisam si mogao pomoći i počele su mi teći suze

(kao i uvijek kad ne bude po mojoj volji). predavanje je bilo o mojoj omiljenoj temi, genetskim algoritmima, no bio sam u tak lošem raspoloženju da nisam mogao popamtiti ni riječ. no oko pola 11 odjednom se dolje čuje otvaranje vrata, i nekad to bude čistačica kojoj hlupsi zna lagano odbrusit no ušla je ONA u dvoranu. noseći parku i glupe uske crne hlače (nepoderane), lepršala je njena prljavo plava kosa, uspuhana je tražila gdje da sjedne. dotrčala je od iza profesora uz prolaz na desnoj strani. sva mjesta na desnoj strani su bila zauzeta, i skroz razumijem te ljude koji sjednu tako, al to je uvijek pet piv da moraš pitat lika da se makne kako bi mogao

sjesti i onda 50% vremena izađe kako bi mogao ući a 50% se samo odkliže dalje. i u b2 sjedim skoro skroz desno u klupi, no ne skroz desno, jer nemam prijatelja i oduvijek sam to radio kako bi netko u slučaju gužve sjeo pokraj mene pa se možda upoznali. pogledala je prema meni, možda više prema mjestu pored mene i odlučno dotrčala do mojeg reda, šapnula "slobodno?", upirući prstom i sjela prije nego što sam dao odgovor. to je bilo to, napokon ću upoznati curu o kojoj maštam 3 sata svaki tjedan, kumulativno već 42 sata. sjedila je pored mene, sat je otkucavao,

i prolazio, prvi sat je prošao, samo tako. mogao sam pratiti predavanje, a i htio sam ispasti kul, nemaran i pametan (ne znam kako ovo dvoje zadnje oboje) pa sam se pravio da radim nešto. prošao je sat. za pauzom je izašla van, a ja uvijek ostanem sjediti pa nisam mogao ništa poduzeti pod pauzom, no nagnuo sam se nad njenom parkom koju je ostavila na klupi kako bi dobro udahnuo miris ali da ne ispadnem precreepy, s pristojne udaljenosti. kad je počeo drugi sat, ona se vratila a ja sam joj se odlučio predstaviti za vrijeme sljedeće pauze ili sata ako opet ode jesti (znam da je jela jer se dobro osjetio miris tartara i krastavaca, jela je piletinu). pred kraj drugog sata držim fige

da ne ode pa da barem 15 minuta razmjenimo par rečenica. na kraju sata profesor kaže kako je zadnji sat a obradili smo sve pa neće biti zadnjeg sata i da slobodno odemo, svi su se počeli užurbano spremati, neki su izletili van već za 10 sekundi. spremala se i ona, počelo mi se mantati, i počeo sam se znojiti, no moram učiniti svoj korak. potapšao sam je po ramenu, ona se okrenula, prestala trpati stvari u torbu, pogledala me i rekla "hmm?". u glavi sam imao osjećaj da se dešava neka bitka, među stanicama u mozgu, i kako bitka nastavlja ubijaju se i pomiru, pada bomba koja ih sve pobija. kad je sve izgledalo da nema nade pojavljuje se par stanica koje su preživjele, i onda još njih, one se raduju i slave svoju pobjedu. tako sam se osjećao. sve je postalo jasno, ja sam faca, ja sam kul. i mogu to.

pogledao sam je u oči, stisnuo šake, samouvjereno se nasmiješio, upro prstom u njenom smjeru i pitao

                "...k-koliko si d-dobila iz labosa?"