2.  Hrvatska književnost 17. stoljeća

- barok je razdoblje u književnosti i umjetnosti koje je započelo
 nastupom reformacije sredinom 16. st. i završilo smrću Luja XIV. poslije 1700. godine; to je pokret katoličke obnove (protureformacija);
- periodizacijsko nazivlje: hrvatska književnost 17. stoljeća (F.Švelec), sedamnaesto stoljeće (M.Kombol), reformacija i protivureformacija (B.Vodnik), književnost katoličke obnove i baroka (17. stoljeće) (S.Ježić), katolički barok (S.Ježić), reformacija, protureformacija, barok (I.Frangeš), barok (D.Jelčić), rano novovjekovlje (S.P.Novak), barok, klasicizam, sentimentalizam (I.Slamnig)
- pojam barok < port. Barocco= golem biser nepravilna oblika, tvorevina bolesne školjke; nepravilnost kao oznaka baroknosti;
- razumijevanje pojma barok:
1. historijska koncepcija baroka
◦ razdoblje u književnosti i umjetnosti
◦ javlja se, uglavnom, nakon renesanse
◦ na dezintegraciju renesanse utječe pokret katoličke obnove (protureformacije), odnosno reakcija na reformaciju
◦ barok započinje dezintegracijom renesanse nastupom reformacije sredinom 16. stoljeća i završava smrću Luja XIV.  (nakon 1700. godine)
Luj XIV - Kralj Sunca (francuski kralj od 1643.-1715. godine). Sin Luja XIII. i Ane Austrijske. Luj XIV. bio je kraljem Francuske i Navarre pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do svoje smrti 1715. godine. Krunu je naslijedio kao petogodišnjak, no vlast je zapravo preuzeo tek nakon smrti svojeg glavnog ministra kardinala Mazarina 1661. godine. Godine 1671. bio je jedini europski vladar koji se nije pobunio protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana i koji ih je zavarao svojom dvoličnom politikom.
◦ reformacija  - opći naziv za socijalno-političke pokrete 16. st. i borbe između seljaštva i vladajućih (protiv feudalizma)
◦ reformacija - protest protiv pritiska katoličke crkve koja je imala velike posjede i dobivala ogromne prihode od seljaka i obrtnika
◦ protestantizam - Martin Luther (1483.-1546.) osnivač protestantske crkve koja se odijelila od katolicizma u doba reformacije u 16. st.
◦ reakcija na reformaciju - pojačana nakon Tridentinskog koncila
◦ Koncil se održavao u Italiji, u Tridentumu (danas grad Trento); trajao je 18 godina, s prekidima (1545.-1563.); Crkva brine o umjetnosti - isusovci


2. tipološka koncepcija baroka
◦ pod pojmom barok misli se na karakterističan stil koji nastaje, uglavnom, u 17. stoljeću
◦ seičenteskni figuralni stil - stil 17. stoljeća ("obilje figura")
◦ europska književnost 17. stoljeća nije jedinstvena (ideološki, poetički,...)
◦ oko godine 1600. - zajednička osobina baroknih pisaca je jedan stil
◦ Zoran Kravar barokni stil još naziva:
ó  stile acuto
ó  stile attrattivo
ó  culto
- hrvatski književni barok je nejedinstvena književnopovijesna pojava; razlog je tomu postojanje različitih regionalnih književnosti na hrvatskom etničkom prostoru u 17. i 18. st. tj. ne postoji jedinstvena nacionalna književnost;
- postojeće regionalne književnosti razlikuju se po dijalektalnoj osnovi, po metričkim i izražajnim karakteristikama, po vrsnom sastavu, te stoga razlikujemo 3, odnosno 4 kulturne zone: a) dubrovačko-dalmatinsku
         b) kajkavsku
         c) slavonsku
        d) ozaljsku (dodaje se zbog specifičnog dijalekta: mješavina štokavskog, kajkavskog i čakavskog dijalekta);
- barok kao razdoblje u hrvatskoj književnosti određuje raznovremenost njegova        pojavljivanja, i to izgleda ovako:

a) dubrovačko-dalmatinska kulturna sredina: dominacija baroka traje od prvih desetljeća seičenta (17. st.) do konca prve trećine setečenta (18. st.); početak se vezuje uz stvaralaštvo J.Barakovića, S.Đurđevića i O.Mažibradića, a završetak obilježava smrt I.Đurđevića;
b) ozaljski krug: barokni se rad vezuje ovdje uz književni rad P.Zrinskog i F.K.Frankopana, a obojica su smaknuta 1671. godine;
c) kajkavski krug: tipične su se crte književnosti baroka počele jače osjećati tek u drugoj polovici 17. st., u pisaca poput J.Habdelića, B.Milovca, M.Magdalenića, ali su se zadržale vrlo dugo, sve do kraja 18. st.
d) slavonska kulturna sredina: barok je zakašnjela pojava i javlja se nakon sredine 18. st. u djelu A.Kanižlića;
- našem baroku nedostaje i jednolik vrsni sastav, što potvrđuje sljedeće:
a) dubrovačko-dalmatinska sredina: prevladavaju artističke vrste preuzete iz antičke književnosti i iz novijih lirskih tradicija, posebice iz petrarkističke (kraća lirska pjesma, idila, pastorala, ekloga, ep, poema, melodrama)
b) ozaljska: sklonost popularnim i folklornim vrstama, kao što su romanca (diijačka junačka), zagonetka (zganka), poslovica (sentencija); djela s religijskim temama bliža su pučkoj vjerskoj književnosti;
c) kajkavska: tekstovi s praktičnom vjerskom funkcijom, namijenjeni moralnoj pouci, crkvenom pjevanju, molitvi; to su prozne vjerske knjižice, zbirke propovijedi, florilegiji (zbirke raznovrsnog štiva);
d) slavonska: verzificirani molitvenici i Kanižlićeva Sv. Rožalija;
    - dakle, književne su vrste različita podrijetla, što znači da se četiri regionalne književnosti u 17. i u 18. st. nisu nalazile na istom razvojnom stupnju, te je stoga uputnije govoriti o baroku kao stilu, a ne kao o razdoblju (Z.Kravar)
- ako se barok razumije kao stil, kako kaže Kravar, onda se mora odgovoriti na pitanje po čemu se on razlikuje u odnosu na druge stilove; barokni stil karakterizira:
    - oslon na retoriku, jer je osnovna jedinica njegova sastava retorička figura;  na pitanje - koje su figure posebice karakteristične za barok - odgovara D.Fališevac u knjizi-monografiji Ivan Bunić Vučić (1987, str. 98 - pročitati); dakle, riječ je o sljedećim figurama: antiteza, ponavljanje, nabrajanje, paralelizam, hiperbola, usporedba, razne figurae per adjectionem kao što su paregmenon, poliptoton, paronomazija, zatim metafora, metonimija (tj. tropi, - figure koje se temelje  na zamjeni značenja riječi), concetto;
    - mobilnost - sposobnost da se pojavi u kombinaciji s različitim temama, da se proširi na tekstove različitih vrsnih obilježja (svjetovna i religiozna tematika)
    - rado se nadređuje inače primarnijim slojevima tekstualnih struktura; u stanju je podrediti si temu i kompoziciju cjeline, i to posebice u kraćim tekstovima naglašenih artističkih obilježja (epigram, madrigal, sonet);

- o pjesničkim figurama koje su posebice svojstvene baroku:
1. metafora - figura koja se temelji na zamjeni značenja riječi (spada stoga u trope ili figure riječi);
o   "Pod metaforom razumiemo polaganje imena A za ime B, kad se među predmeti A i B nekakva sličnost m (tertius comparationis) nalazi; tako npr. tvrdo srce (B) imali bismo nazvati pravim imenom (B), ali ga nazivamo kamenom (A, na pr. lakomac ima u prsih kamen) zbog sličnosti, koju nalazimo medju njim i kamenom (A)." (Zima, Luka, 1880, pretisak 1988, Figure u našem narodnom pjesništvu, str. 23);
o   Užarević, Josip, 1995, Tropi i jezik. Zapažanja o metafori, metonimiji i sinegdohi, u: Tropi i figure, Zagreb -  Užarević kaže da metaforu omogućuje mnoštvo semantičkih polja u jeziku i njihova isprepletenost (pročitati str. 105, 106-107); iz pročitanog proizlazi da svaka riječ ima svoje semantičko polje, a ono se sastoji od:
"   A) jezgrenih (središnjih, osnovnih) značenja
"   B) periferijskih (drugotnih, dopunskih) značenja, a aktualna i potencijalna značenja se zovu semovi ili semantemi; navedeno potkrijepiti grafičkim prikazom;
"   Metafora se razlikuje od poredbe, jer je kod metafore riječ o semantičko-strukturnom sažimanju, što znači da se tročlana struktura poredbe pretvara u dvočlanu strukturu metafore:
"   Ivan je snažan kao lav. (poredba) - Ivan je lav. (metafora)
- metonimija - značenje se prenosi na drugu riječ po sličnosti ("čitam Gundulića")
- sinegdoha - značenje se prenosi na drugu riječ tako da se dio uzme za cjelinu ("Oči plove ulicama...", a misli se na "ljude")
2. antiteza - posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti, a često je oblikovana dosljedno kao paralelizam članaka:
o   Prsi ima od leda vil moja gizdava
A sred nje pogleda živa je žerava. (Ivan Bunić Vučić)
3.  figurae per adjectionem (različite figure ponavljanja i nabrajanja) - to su poliptoton, paregmenon, paronomazija, asonancija, aliteracija, igre homonima; "(...) te figure izražavaju sklonost baroka efektnom, kićenom stilu, pokazuju sklonost baroknog teksta igri, verbalnoj ali i smislenoj igri, a upućuju i na težnju baroknoga teksta da se približi muzici." (Fališevac, Dunja, 1987, Ivan Bunić Vučić, str. 117);
- poliptoton - "kad se ista rieč uz različne oblike, osobito padeže a i brojeve itd. sklanjana ponavlja." (Zima, 1880: 282)
    Drugoga išti ti pastira,
    Drugi oganj mene prli,
    I drugoga sebi izbira,
Pokli druga mene grli. (Ivan Bunić Vučić)

    U te i tebi vjerovati
da 'e sve tobom i sve uza te,
tebe od tebe samo ufati
i ljubiti tebe, a za te,
za uživat pak na nebi
s tobom, tobom, tebe u tebi,
    lasno 'e, bože, i ovo je
sam put koji vodi gori;   (I.Đurđević, Uzdasi Mandalijene pokornice, VIII, 357. str.)

- paregmenon - "ponavljanje rieči razne vrste ali iste osnove, takođe ponavljanje istih rieči različno sastavljenih i sastavljenih pored prostih." (Zima, 1880: 284)
tvâ je ljepos lijepa o zori,
a k večeru ljepša zene. (Ivan Bunić Vučić)
- paronomazija - "Ta se figura sastoji u tom, da se prema jednoj rieči stavlja druga, koja s prvom slično glasi, razlikujući se od nje samo po kojim slovom u osnovi, a značenje im je različito, često i protivno." (Zima, 1880: 287)
    Na putu ružica, a kod kuće tužica. (Narodna)

Divjačnom Divjaku divje su i želje,
neće piću on svaku, divjačno neg zelje.
Ivan Bunić Vučić

4. apostrofa - "govornik govoreći o odsutnih osobah ili neživih stvarih svoj govor na takve osobe upravlja, kao da su prisutne, a na stvari, kao da su žive." (Zima, 1880: 133); D.Fališevac apostrofi pridaje dramske značajke (pročitati iz Ivan Bunić Vučić, 1987, str. 134.)
        Ah, jesi li ti, o slavna
        Grčka zemljo, ona mati
        Plod čestiti ka odavna
        Od razuma dat ne krati?
                (Ivan Gundulić, Osman)

        Ubiraj, diklice, dočim je proljetje
        tej lijepe ružice i rano toj cvijetje,
        i drži spomene u bran'ju od cvita
        da kako cvijet vene, svenuće tva lita.
                (I.Bunić Vučić, Plandovanja, [11])






      5. paralelizam - "vrlo često dielovi dviju i više izreka ili članova izreke istim redom jedan za drugim sliede taako, da jednaki dielovi jedne i druge izreke uporedo (paralelno) idu." (Zima, 1880: 195)
            B'jelu ću mu kulu poharati,
            Vjernu ću mu ljubu zarobiti. (narodna)


            Gdie ga zove stavna viera,
            Gdie ga vodi posluh sveti.  (P.Kanavelić, Sveti Ivan biskup trogirski, str.  255)

            Prije oblaka grom me opsine,
            prije groma trijes me udara,
            prije trijeska me smrt prikine,
            prije smrti me pako shara,
            kad između plača i cvila
            spomenem se što sam bila. (I.Đurđević, 1971. Uzdasi Mandalijene pokornice, I., str. 270)

6. hijazam - "Paralelizmu protivan je hiasam (isprekrštan red rieči), koji tim postaje, da dielovi jedne izreke ili člana prema dielovima druge izreke ili člana u prevrnutom redu sliede." (Zima, 1880: 198);
        Kumim nebo, nad tobom koje je;
        Zemlju kumim, pod tobom koja je:
                          X              =       =        =    =
                        (hijazam)            (paralelizam)
                        ----------------------------------------------------
        Suzno more, vjetre plahe   (Ivan Gundulić, Osman)
        ----------------------------------------------------
        Sva se tresem, tresem sva se
        Od njekoga straha i truda ....  (Miho Bunić Babulinov,1880, Jokasta, 62)

      7. antimetabola - "U toj figuri druži se često anadiploza (ponavljanje na početku stiha - op. Z.Š.) s okruživanjem. Ona postaje tim, da se po dvie rieči jedne ili dviju izreka u sliedećoj izreci jednoj ili dvjema prevrnutim redom povraćaju. Tu je dakle red onih rieči, koje se podudaraju, hiastičan." (Zima, 1880: 305) - ovdje je, dakle, riječ o kombinaciji sintaktičkog paralelizma i hijazma;
            Stoji bleka ovac' za janjcima,
            Stoji meka janjac' za ovcama;
            Veka stoji koza za jarići,
            A jarića dreka za kozama;     (Narodna)
                      --------------------------------------------------------
            plačuć jeca, jecajući plače  (Ivan Gundulić)
                     ---------------------------------------------------------
            u svako se doba vrteć'  prominjiva,
            kralja robom roba kraljem izminjiva  (Antun Kanižlić, Sveta Rožalija)
                  ---------------------------------------------------------------------
            Grozno suzim gork plač sada,
            Gorko plačem grozne suze       (Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga)
                   ----------------------------------------------------------------------
            mrz'jah, ljubjah, kušah svuda
            trud iz slasti, slas iz truda.    (I.Đurđević, 1971. Uzdasi Mandalijene pokornice, II., str. 282)

      8. concetto -  u književnosti seicenta (17. st.) zauzima značajno mjesto, ali nije uvijek imao isto značenje;
        - u početku je sinonim za misao, a novo značenje dobiva na prijelazu16. u 17. st.;    u novom smislu upotrijebio ga je Camillio Pellegrini (ili Peregrini) i on znači    oštroumno formuliran iskaz, ali i metaforu, hiperbolu, oksimoron;
        - u baroknoj poetici to je značajan pojam, što potvrđuju i sljedeća djela:
        Baltasare Gracian, Oštroumlje i umijeće ingenija.... (1649) - concetto je oštrouman i    dovitljiv način izražavanja;
        Emanuele Tesauro, Aristotelovski dalekozor (1655) - najznačajnije djelo barokne    poetike, po kojemu je concetto u svezi s poentom, odnosi se na verbalnu i   motivsko-tematsku igru, izaziva čuđenje, nije povezan s kategorijom mimezisa,     ne obazire se na istinitost i zbilju, temelji se na paradoksu, lucidnoj dosjetki;
        - concetto je usko povezan s nekim drugim poetičkim terminima seicenta, i to:
            - AGUDEZA - oštroumnost, oštroumlje;
            - ARGUTEZZA (ili ACUMEN ili ACUTEZZA) - oštroumna duhovitost,          začudnost;
            - INGENIUM ili INGEGNO - kreativna inteligencija, stvaralačko              (pročitati iz D.Fališevac, 1987, Ivan Bunić Vučuć, str. 176 - objašnjenje             ovih kategorija);
                → ovo su bitni pojmovi za razumijevanje barokne teorije concetta;                 oni su povezani i proizlaze jedan iz drugog;
    - concetto se može ostvariti uz pomoć svake retoričke figure, ali najčešće s jakom    metaforom (ab animali ad inanimali), tj. spoj živo-neživo: npr. draga je moja gora    ledena; ostale figure mogu biti: hiperbola, antiteza, oksimoron, aluzije, igra  dvoznačnosti ili zvukovne sličnosti nekih riječi;
    - concetto se koristi analogijom disparatnoga (oprečnog, nespojivog), i to kao     CONCORDIA DISCORS (sjedinjavanje udaljenoga: draga je moja gora ledena) ili dovodi u začuđujuću i iznenađujuću vezu otprije poznato, tako da udaljava ono što je blisko, a to je postupak DISCORDIA CONCORS (udaljavanje bliskoga: gledam očima → gledam ljubavlju);
    -concetto se koristi aluzivnošću (često sve ostaje na razini verbalne mehaničke     kombinatorike), zatim koristi sofizam (= lažni zaključak, a temelji se na     dokazivanju s pomoću nepotpunih pretpostavki), paralogizam;
    - po Tesauru je temeljno pravilo končetozne tehnike: jednostavnu, banalnu temu     učiniti što kompliciranijom; pri tome laž dobiva apsolutnu vrijednost, jer lažni,   varljivi završeci u djelu omogućuju šalu, dosjetku, djeluju oštroumno, poentirano,  začuđujuće i zapanjujuće na čitatelja;
- PRIMJER: Ivan Bunić Vučić, Pjesma br. 5 (Prema: D.Fališevac, 1987, Ivan Bunić Vučić, Zagreb, str. 184-185)
    - tema su grudi drage, a opisane su tako da se nižu inkongruentne metafore     (metafore koje se ne podudaraju, koje se ne slažu);
    - svaka je strofa nova metaforička slika grudi, te se one metaforiziraju kao snijeg,   rijeka, kao gore, snježni put u raj, kao perivoj, kao ono što se nalazi između gora  (doline);
    - to su jake metafore i koristi se postupak concordia discors (ujedinjavanje    udaljenoga, logički nespojivoga);
    - dosjetka, poenta, concetto: grudi su prikazane kao pojedini dijelovi zemaljske    površine, odnosno kao globus - pročitati iz D.Fališevac, 1987, Ivan Bunić Vučić,  Zagreb, str. 184-185.







Dživo Bunić Vučić, Plandovanja, [5]

      O snježane
      prsi izbrane
obljubljene mê gospoje,
      prsi mile,
      prsi bile,
ljubko dobro svako moje.

      Vi ste meni
      drag medeni
pokoj i sva slatka rados,
      od vašega
      bijela snijega
smamljena je moja mlados.

      Vi ste pravi
      stan ljubavi
u kom carstvo svoje drži,
      gdje s dragoće
      od bjeloće
strijelja srca, duše prži.

      Vi ste rijeka
      bijela od mlijeka,
po koj žudim sveđ broditi,
      i vesela
      gdje bi uzela
mâ se duša utopiti.

      Vi zdržite,
      vilovite,
one od snijega lijepe gore,
      ke su od stijene
      prem ledene
a sva srca željno gore.

      U primilu
      vašem krilu
snježani se put nahodi
      u ljuveni
      raj žuđeni
smionu miso ki dovodi.










     O veseli
      lijeri bijeli,
moje lijepe mile prsi,
      perivoji
      drazi moji
u kijeh mlados mâ se smrsi.

      Oči, hvala
      vaša 'e mala
prema prsim razbludnima;
       svakolika
       slava i dika
prsima se dati ima.

       Vi ste, oči,
       od istoči
dvije zvijezde samo u sebi,
       a u prsijeh
       tijeh ljuvenijeh
sva ljepota jes od nebi.

       O rumene,
       o ljubljene
usti, i vi se ne dičite!
       One mile
       vas dobile
jesu prsi plemenite.

       Ruže, cvijetja
       od proljetja
samo imate sred dragoće;
       prsi tvoje,
       dušo, goje
s dzornijem cvijetjem rano voće.

       Nu, Ljubice,
       mâ diklice,
čijem ja hvalim, ti si skrila -
        prsi mile
        i pribile ...
Što mi si se zasramila?






- značajke baroka u odnosu na četiri hrvatske regionalne književnosti:
a) dubrovačko-dalmatinska varijanta hrvatskog književnog baroka
    - ima izgled moderne književnosti 17. st., sastavljena isključivo od vrsta afirmiranih u vrijeme rensanse ili od njihovih kombinacija; ona više nema doticaja sa srednjovjekovnim tipom književne kulture;
- barokni su elementi preuzeti od talijanskih suvremenika, pa prevlast imaju estetički interesi, a ne partikularni pragmatički;
- barok se proširio vrlo brzo i neograničeno, pa se javlja u kombinaciji sa svim tematskim kompleksima: s temom ljubavi i tjelesne ljepote (Bunićeva i Đorđićeva lirika), s povijesno-političkom epskom tematikom (Gundulićevo, Osman, Suze sina razmetnoga, Palmotić-Dionorićevo, Dubrovnik ponovljen,  Kanavelićevo, Sveti Ivan biskup trogirski, Kavanjinovo /Povijest vanđelska/ epsko pjesništvo) i s vjerskim temama (religiozne poeme Bunića, Gundulića, Đorđića)
-barokni se stil potvrđuje kroz gomilanje, nizanje, ponavljanje riječi, figura, tropa ili slika
- javlja se i apsolutizacija stila i to na taj način da jedan tekst može biti izgrađen ekspanzijom jedne jedine figure ili nizanjem srodnih figura; to je apsolutizacija stila na štetu razvoja teme i kompozicije; neki dijelovi u Osmanu (u Sedmom pjevanju - Kazlar-aga traži Osmanu lijepu djevojku plemenita roda za ženu, prolazi i grčkom zemljom, apostrofira je kao nekad slavnu i jaku zemlju, ali i kao sadašnju jadnu i potčinjenu) izgrađeni su npr. ekspanzijom apostrofe:

Ivan Gundulić, Osman
Ah, jesi li ti, o slavna
grčka zemljo, ona mati
plod čestiti ka odavna
od razuma dat ne krati?
     Porodi li njegda one
ti mudrace glasovite
ki nauke i zakone
ostaviše plemenite?
     Sinovi li tvi se glase
vitezi oni i junaci
ki Istok stavit vas poda se
s malijem vojskam biše jaci?
     Ti li si ona puna hvale
koja cića znanja tvoga
zvaše puke sve ostale
bez razbora i razloga?
     Ah, obrati sad se na te
i nevoljno bitje pazi:
nevjerstvu su starom plate
sadanji ovi tvi porazi.
     Eto veće nigdje u tebi
osobita nije vladanja;
samo ostaješ ti pod nebi
bez oružja i bez znanja.
     Porušena u crnilu
veći dio ležiš pusta,
izgubila buduć silu
i od ruku i od usta.
     Sloboda se tva ponizi,
dobro ti je svako oteto;
za vrat drži te u verizi
samosilje tursko kleto.
     Ali sva zla ova huda
koja trpiš sužna tako
od višnje su pravde osuda
na živjenje tve opako.
     Nevjerstvom se tvojijem boli
i nariči s njega jade,
jer pedepsa s neba koli
lakše ide, teže pada
- izrazitija zgusnuća stilizacije moguća su i u epskim i u dramskim djelima: u epu se javljaju u opisnim digresijama, u proemijima (uvodima), a u drami u monolozima i u zborskim pjesmama;
- to je reprodukcija europskih prilika u ''smanjenu mjerilu'';

b) ozaljska varijanta hrvatskog književnog baroka
- dosta minijaturna pojava, jer se svodi na književnu djelatnost dvojice velikaša: Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
- među njima ne postoji neka čvršća sinteza, pa bi se moglo reći da je ova književnost  skup književnih djela s različitim vrsnim i stilskim obilježjima;
-dva se ozaljska pisca različito odnose prema ostalim književnostima hrvatskih regija 17.st. :
    - P.Zrinski - prevodeći s mađarskog Opsidu sigetsku (koja je glavni dio spjeva Adrianskog mora sirena, 1660) svoga brata Nikole približio se stihom i strofom (12-terački katreni s četverostrukom rimom na kraju stihova) kajkavskim piscima (M.Magdalenić, Zvončac), koji su također bili pod mađarskim utjecajem;
    - Zrinski dodaje i unutarnju četverostruku rimu (utjecaj dubrovačko-dalmatinski)
    - Zrinski želi u prvom redu informirati, te je stoga Opsida dobrim dijelom ostala astilistična, pa onda i lišena baroka;
    - F.K.Frankopan - u odnosu na tematska i stilska obilježja bio je bliži južnim utjecajima, i to u obliku metričkog eksperimentiranja (među talijanskim pjesnicima to je zastupao Gabriele Chiabrere);
    - u njegovoj se lirici elementi baroka javljaju na marginama dviju njezinih vrlo čestih tema: uz temu ljubavi i ženske ljepote, ali  i uz temu prolaznosti (vidljivo u prvom dijelu Frankopanova stvaralaštva);
    - u drugom dijelu Frankopanova stvaralaštva (pjesme na narodnu) javlja se otpor prema baroknoj stilizaciji, te je stoga Frankopanova lirika nehomogena;
- elementi baroknoga stila u ovom književnom krugu upozorava da je on barem marginalno sudjelovao u aktualnim književnim baroknim modama;






c) kajkavska varijanta hrvatskog književnog baroka
- odnosi se na prostor sjeverno od Kupe, i to je tzv. Banska Hrvatska, koja je zbog stoljetnih navala tuđih vojska dugo bila odvojena od južnih krajeva; zbog toga se na ovim prostorima i u 17. i u 18. st. mogu pronaći elementi srednjovjekovnoga života;
- ostaci srednjega vijeka vidljivi su i u književnosti, i to u odnosu na podrijetlo njezinih vrsta, ali i u odnosu na tematske preokupacije;
- književne vrste ovoga kruga su: florilegij (crkvene pjesme s priloženim notama), molitvenici, druge vjerske knjižice, propovijedi
- u odnosu na tematiku ova je književnost vrlo bliska sa srednjovjekovnom književnom kulturom, jer se javljaju teme: prepirka između osuđene duše i tijela (Noćno viđenje svetoga Bernarda), tema posljednje četiri stvari čovjeku (smrt, sud, pakao, raj - u Magdalenićevu Zvončacu)
- religiozno-moralnu prozu pisali su J.Habdelić (Zrcalo Marijansko, Prvi oca našega Adama greh),  J.Mulih (Duhovna hrana, Duhovni posel, Duhovno zrcalo), Juraj Malevac (Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče)
- utjecaji su uglavnom njemački, manje mađarski, a nimalo talijanski ili dubrovačko-dalmatinski
- barok je ovdje marginalna pojava, jer tekstovi nisu u stanju stilu žrtvovati svoju informativnu vrijednost; ovdje se još nisu njegovale artističke književne vrste kao u razvijenim europskim književnostima onoga vremena;
- barok se ovdje kombinira s crkvenim pjesništvom srednjovjekovnoga podrijetla, odnosno uopće s nabožnom literaturom;

d) slavonska varijanta  hrvatskog književnog baroka
- u slavonskoj književnosti barok si je uspio izboriti najmanje prostora, jer mu je bio odan jedino Antun Kanižlić; on je u svom slavonskom ambijentu posve osamljena pojava, jer u 18. st. dominiraju prosvjetiteljske tendencije koje su znatno kompaktnije
- slavonski model prosvjetiteljske književnosti karakterizira: obraćanje istoj publici, služi se istim ili srodnim metričkim oblicima (10-terački ili 8-erački kupleti folklorne provenijencije), na karakterističan način kombinira prosvjetiteljske ideje, vjerske interese, realističku opservaciju i folklornu govornu kulturu
    - ovakvoj se poetici Kanižlić u cijelosti suprotstavlja, jer  racionalnoj opservaciji suprotstavlja legendarnu fikciju, popularnom tonu suprotstavlja komplicirani književni stil, folklornoj  metrici suprotstavlja kompleksne metričke i strofičke forme (8-eračku sestinu, dvostruko rimovani 12-erac)
    - Kanižlićev izbor baroka je čin estetički obrazovana pisca koji odbija standarde afirmirane u matičnoj književnoj kulturi kao primitivne i nastoji se od njih što vidljivije distancirati;
    - ovdje se barok javlja i u žanrovima nabožno-utilitarna usmjerenja, npr. u molitvenicima, propovijedima ..., i funkcionira kao "barok kao potonulo kulturno dobro" (Z.Kravar), što znači da su se s vremenom "barokni oblici proširili i na pučku umjetnost te prilagodili ukusu širokih seljačkih slojeva (seljački barok)." (Ježić, Slavko, 1993. Hrvatska književnost od početka do danas 1100-1941, Zagreb, str. 126)
    - Kanižlić je poznavao dubrovačko-dalmatinsku književnost, čitao njezine pisce (Gundulića, Đorđića) i štošta od njih preuzimao, što je vidljivo u njegovim pjesmama iz molitvenika, u kojima se ponekad stil nadređuje temi ili kompoziciji; u pjesmama iz molitvenika javlja se visok stupanj stilizacije, koji u Rožaliji opada, a razlog tomu su česte alegorije, posebice u 3. i 4. dijelu poeme; alegorija se opire stilizaciji, jer je već i sama figura; 3. i 4. dio Rožalije (s čestim alegorijama) su na tragu srednjovjekovnih utjecaja, jer u njima nalazimo alegorijske teme, kao što su: peregrinatio (3. dio - motiv raskršća i pravog i nepravog puta, koji na kraju završava u ''cvitnjaku'' nebeskom'') i forma psihomahije (4. dio - borba duše s personificiranim porocima)

-   zaključak: hrvatska književnost 17. i 18. st. ne tvori koherentnu cjelinu, jer je čini nekoliko regionalnih književnosti koje su nejednako razvijene, koje su okrenute različitim izvorima utjecaja;
2. Žanrovi hrvatske barokne književnosti

- u 17. st. se javlja novo shvaćanje književnosti, i to stoga što je ona pod utjecajem katoličke obnove i kao takva poprima izrazito utilitarne crte; to je utjecalo na promjenu žanrovske situacije (u odnosu na njihov broj i ulogu);
- novo shvaćanje književnosti objašnjava: Pavličić, Pavao, 1979. Žanrovi hrvatske barokne književnosti, u: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, Čakavski sabor, Split ← pročitati!
- hrvatska barokna književnost nudi četiri osnovna žanra:
    a) dva su naslijeđena iz renesanse i modificirana (lirika, ep)
    b) dva su stvorena u baroku (melodrama, poema)
1. lirika
- prije baroka lirika je bila gotovo isključivo ljubavna (petrarkistička), a u vremenu baroka i protureformacije ljubav se kao tema smatra poetički neprihvatljivom; stoga dolazi do potrebe njezina ponovnog žanrovskog konstituiranja, i to na sljedeći način:
    - proširuje se pojam lirike - pod pojmom lirike ne misli se više samo na ljubavnu tematiku, nego se u nju uključuju i drugi sadržaji (npr. duhovna lirika ulazi u pjesničke kanconijere, što potvrđuju Plandovanja I.B.Vučića, Pjesni razlike I.Đorđića)
    - revidira se pojam ljubavi, pa ljubav prema božanstvu neobično nalikuje zemaljskoj ljubavi; zato je duhovna ljubav opisana opisana onim sredstvima kojima i zemaljska, a to je najčešće petrarkističi način;
2. ep
- u protureformacijskoj poetičkoj koncepciji ep je jedan od najprihvatljivijih žanrova, jer je narativan i pogodan za postizanje određenih utilitarnih ciljeva;
- na planu sadržaja za ep je bitno: prikazivati borbu za kršćanstvo (tendencioznost), uzdizati naciju, njezinu silu i povijesnu ulogu, prikazati na djelu najistaknutije predstavnike te nacije, s uvidom u njihov emocionalni život, informirati čitatelja o raspoloženju božanskih sila prema akcijama junaka (sve je to zajedničko Tassu, Gunduliću, braći Zrinski, Menčetiću, Vitezoviću)
- većina baroknih epova zasniva se na istinitom povijesnom događaju
- barokni je ep skloniji interferencijama s drugim žanrovima nego što je to bio ep u renesansi
- u domeni strukture baroknoga epa bitno je da su dijelovi epa ravnopravni, što rezultira velikim brojem epizoda, čestim i opširnim digresijama, zbog čega se glavna linija pripovijedanja povremeno napušta
    - zato je struktura epa labava (broj pjevanja i epizoda varira)
3. melodrama
- reazličiti se pojmovi koriste: melodrama (dramma per musica), tragikomedija, libretistička drama (Leo Rafolt)
- melodrama je nastala potkraj 16. st. i proizvod je renesansnog načina mišljenja; služi kao zamjena klasičnoj tragediji, koju hrvatska renesansa nema;
- dakle, melodrama nastaje iz književnih potreba, a svojim nazivom upućuje na činjenicu da je riječ o (dramskom) tekstu koji je namijenjen glazbenom uprizorenju
- za temu se bira događaj koji je presudan za opisanu zajednicu, a sudbina zajednice vezana je za sudbinu protagonista;
- u početku se za temu uzimaju antički sadržaji, a kasnije se prelazi na teme iz nacionalne povijesti; rješavajući svoje intimne, ljubavne probleme, junaci rješavaju i sudbinu zajednice kojoj pripadaju;
- melodrama je nadomjestak za tragediju, a kako se za grčku tragediju misli da je ona barem djelomice bila i pjevana (tekst se prilagođava glazbi), to se i u melodrami dešava nešto slično:  - javlja se spoj teksta i glazbe
- pojavljuju se dramaturški nefunkcionalni prizori, koji ističu glazbu, zbor ili neku novu ariju
           - pojavljuje se simetrija među prizorima
           - javlja se polimetričnost
- tragikomedija (L.Rafolt)  - određena je različitim kriterijima i strukturno je uvjetovana (za razliku od melodrame ili dramma per musica koja označava dramski tekst koji služi kao podloga za naknadnu glazbeno-scensku obradu i  ponajprije upućuje na vlastitu "glazbenu komponentu"):
1.  likovi su pripadnici i niskih i visokih društvenih slojeva, čime se staleška klauzula iz klasično-antičke tragedije u potpunosti narušava.
2.  radnja nikada ne smije završiti smrću, ubojstvom, nesrećom protagonista, dakle tragično, već se najrazličitijim fabularno-zapletnim mehanizmima, primjerice uvođenjem dvostruke intrige, nekim komediografskim postupkom, takav ishod redovito izbjegava
3.  stilsko-retorički promatrano, tragikomedija je osobiti amalgam retoričnosti i pathosa tragedije i svakodnevne komunikativnosti komedije; tragikomedija uvodi cijelu paletu različitih diskurza, primjerice pastoralni, mitološki i povijesni diskurz
4.  likovi su često tipizirani, bez dubljeg psihologiziranja ili nerijetko ogoljeni do vlastite aktantske funkcije - na primjer, funkcije protivnika, zaljubljenika, roditelja itd.
- libretistička drama - prvi se put pojavljuje u našoj književnoj znanosti, doduše u ponešto proširenu obliku libretistički zasnovane tragikomedije ili drame, u knjizi Vučistrah i dubrovačka tragikomedija Slobodana Prosperova Novaka
    - važan dio stare hrvatske barokne dramatike - to je korpus dubrovačkih dramskih tekstova libretističkog podrijetla, odnosno misli se na književne tekstove: Paskoja Primovića, Ivana Gundulića, Junija Palmotića, Vice Pucića Soltanića, Šiška Gundulića, Petra Kanavelića, Antuna Gleđevića ili Ivana Šiška Gundulića
    - stariji dubrovački dramatičari prerađuju ili prevode libretističke tekstove talijanskoga seicenta, ali dokidaju njihovu glazbenu sastavnicu - ne preuzimaju ih kao libreta, odnosno dramme per musica, nego kao dramske predloške govornoga kazališta
    - dubrovački dramatičari nerijetko proširuju svoje predloške, ponajprije retardacijsko-digresivnim epizodama - koje kompenziraju izostanak glazbeno funkcionalnih mjesta u talijanskom izvorniku (upravo ondje gdje se u talijanskim glazbenim dramama nalazi mjesto za ariju, odnosno pjevanu dionicu protagonista, u dubrovačkim se "libretistički zasnovanim dramama" nalazi oveća lirska digresija jednog od dramskih likova)

4. poema
- ne zna se točno vrijeme nastanka poeme, ali se zan da je ona nastala iz potrebe da se uobliče neki novi sadržaji, koji nisu dovoljno opsežni da bi se obradili epom, a na način koji je bliži lirskome izričaju
- normirana je primarno na razini sadržaja - opisuje događaj koji unutar sebe nema gotovo nikakva razvoja, jer početna situacija nalikuje završnoj, često samo sa suprotnim predznakom;
- broj likova je malen, a i broj situacija i ambijenata je malen, bez obzira na dužinu djela;
- način izlaganja je najčešće monološki, a piščevi su komentari svedeni na minimum;
- prema sadržajnom kriteriju se dijele na:
    a) religiozne poeme (Suze sina razmetnoga, Mandalijena pokornica, Uzdasi Mandalijene pokornice, Sveta Rožalija)
    -  obično je trodijelno komponirana: uvod (s piščevim komentarima), centralni i najduži dio, završni dio u kojemu grješnik zadobiva oprost
    b) komične poeme (Gorštak, Derviš, Suze Marunkove), a u 19. st. Antun Kaznačić (1784.-1874.) piše Suze prdonjine
    - tema je ljubav nekog komičnog lika prema osobi koja je ili sama komična, ili pripada konvencionalnom konvencionalnom svijetu koji je junaku nedostižan;
    - humor se zasniva na sukobu konvencionalnog i nekonvencionalnog svijeta
    - najčešće se suprotstavlja seosko i gradsko, duhovno i materijalno, doslovno i simbolično; junaci se nalaze na osami, u divljini ili na  mjestu neprimjerenu njihovu raspoloženju;
    - prevladava monolog, i to lika kojega nitko ne sluša;
    - poema ima tri faze: uvodni dio (introduktivni opis - informativno predstavljanje lika); središnji, najduži dio (ekskurzivni opis - linearno oblikovan, ljubavne izjave), preokret (konkluzivni opis - junak se iznenada osvijesti i vraća se svojim svakodnevnim problemima)

- zajedničko religioznim i komičnim poemama: određuju se prema istoj petrarkističkoj tradiciji:
    - religiozne poeme opisuju duhovnu ljubav istim sredstvima kojima se opisuje zemaljska ljubav;
    - komićne poeme humorne efekte zasnivaju na iskrivljavanju petrarkističkog načina izražavanja i metaforike
    - najčešća je strofa tih poema sestina rime ababcc, pa se ona uzima i kao signal pripadnosti žanru;

4. Dubrovačko-dalmatinska inačica hrvatskogaa književnog baroka

- ima izgled moderne književnosti 17. st., sastavljena isključivo od vrsta afirmiranih u vrijeme rensanse ili od njihovih kombinacija; ona više nema doticaja sa srednjovjekovnim tipom književne kulture;
- glavni predstavnici: Stijepo Đurđević (Derviš), Ivan Gundulić (Osman, Suze sina razmetnoga, Dubravka), Junije Palmotić (Pavlimir), Ignjat Đurđević (Uzdasi Mandalijene pokornice, Saltijer slovinski), Ivan Bunić Vučić (Plandovanja),  Jaketa Palmotić-Dionorić (Dubrovnik ponovljen), Petar Kanavelić (Sveti Ivan biskup trogirski), Petar Kavanjin (Povijest vanđelska), ...
- barokni su elementi preuzeti od talijanskih suvremenika, pa prevlast imaju estetički interesi, a ne partikularni pragmatički;
- barok se proširio vrlo brzo i neograničeno, pa se javlja u kombinaciji sa svim tematskim kompleksima: s temom ljubavi i tjelesne ljepote (Bunićeva i Đorđićeva lirika), s povijesno-političkom epskom tematikom (Gundulićevo, Osman, Suze sina razmetnoga, Palmotić-Dionorićevo, Dubrovnik ponovljen,  Kanavelićevo, Sveti Ivan biskup trogirski, Kavanjinovo /Povijest vanđelska/ epsko pjesništvo) i s vjerskim temama (religiozne poeme Bunića, Gundulića, Đorđića)
- barokni se stil potvrđuje kroz gomilanje, nizanje, ponavljanje riječi, figura, tropa ili slika
- javlja se i apsolutizacija stila i to na taj način da jedan tekst može biti izgrađen ekspanzijom jedne jedine figure ili nizanjem srodnih figura; to je apsolutizacija stila na štetu razvoja teme i kompozicije; neki dijelovi u Osmanu (Sedmo pjevanje - Kazlar-aga traži Osmanu lijepu djevojku plemenita roda za ženu, prolazi i grčkom zemljom, apostrofira je kao nekad slavnu i jaku zemlju, ali i kao sadašnju jadnu i potčinjenu) izgrađeni su, kao što je već spomenuto, npr. ekspanzijom apostrofe:

Ivan Gundulić, Osman

     Ah, jesi li ti, o slavna
grčka zemljo, ona mati
plod čestiti ka odavna
od razuma dat ne krati?
     Porodi li njegda one
ti mudrace glasovite
ki nauke i zakone
ostaviše plemenite?
     Sinovi li tvi se glase
vitezi oni i junaci
ki Istok stavit vas poda se
s malijem vojskam biše jaci?
     Ti li si ona puna hvale
koja cića znanja tvoga
zvaše puke sve ostale
bez razbora i razloga?
     Ah, obrati sad se na te
i nevoljno bitje pazi:
nevjerstvu su starom plate
sadanji ovi tvi porazi.
     Eto veće nigdje u tebi
osobita nije vladanja;
samo ostaješ ti pod nebi
bez oružja i bez znanja.
     Porušena u crnilu
veći dio ležiš pusta,
izgubila buduć silu
i od ruku i od usta.
     Sloboda se tva ponizi,
dobro ti je svako oteto;
za vrat drži te u verizi
samosilje tursko kleto.
     Ali sva zla ova huda
koja trpiš sužna tako
od višnje su pravde osuda
na živjenje tve opako.
     Nevjerstvom se tvojijem boli
i nariči s njega jade,
jer pedepsa s neba koli
lakše ide, teže pada!

- izrazitija zgusnuća stilizacije moguća su i u epskim i u dramskim djelima: u epu se javljaju u opisnim digresijama, u proemijima (uvodima), a u drami u monolozima i u zborskim pjesmama;
- to je reprodukcija europskih prilika u ''smanjenu mjerilu'';

IVAN  BUNIĆ  VUČIĆ
(Dubrovnik, 1592. - Dubrovnik, 6. 3. 1658.)

- životopis: brojne su studije napisane na temu Bunićeva života (npr. Stijepo Gradić, Sebastijan Slade Dolci, Serafin Cerva-Crijević, F.Marija Appendini, Dragoljub Pavlović, Mihajlo Pantić, Milan Rešetar, ....);
    - ukratko bi se o njegovu životu moglo reći ovo: sin je Sara i Deše, potomak stare dubrovačke aristokratske obitelji; bio je najstariji sin, a imao je još 3 brata (Marina, Domjana i Andriju) i 4 sestre (Anica, Nika, Slava, Marija); školovao se u dubrovačkim školama, a od poznatijih nastavnika predavali su mu: Pavao Andrijin, Petar Palikuća, Camillio Camilli; 1611. godine ulazi u Malo vijeće i otada obavlja razne državne dužnosti u Gradu; 1624. godine ženi se Marom i iste godine s braćom dijeli obiteljsko imanje, od kojega je on dobio posjede na Pelješcu, Šipanu, Gružu i drugdje, te dvije kuće u Dubrovniku;
    - živi mirnim obiteljskim životom i sudjeluje u brojnim državnim poslovima; pet puta je bio biran za kneza Republike; često i uspješno bavio se i trgovačkim poslovima;
    - imao je dva sina (Saro, Nikolica) i 7 kćeri (Deša, Anka, Pera, Nika, Slava, Mara, Marija);
    - 1651. godine napisao je oporuku, koja o njemu govori kao o poštenu, marljivu, vrijednu i mudru čovjeku;
- bibliografija: napisao je Plandovanja (zbirka pjesma nastala najvjerojatnije u pjesnikovoj mladosti, ali je djelomice tiskana tek u 19. stoljeću, a u cijelosti tek u 20. st);
Mandalijena pokornica (religiozna poema, objavljena za autorova života, ali i kasnije, i to: 1630. (Venecija ili Ancona), 1638. (Ancona), 1659. (Venecija), 1705. (Venecija), 1849. (Dubrovnik);

Plandovanja

- općenito o zbirci: zbirka je ostala u rukopisu nakon pjesnikove smrti; dio pjesma objavljen je tek 1849. godine kada je Orsat Počić (pravo ime Medo Pucić) objavio 86 pjesama iz zbirke; potpuno izdanje izašlo je tek 1971. godine, u ediciji Stari pisci hrvatski, Knj. 35, JAZU, Zagreb, kritičko izdanje priredio Milan Ratković;
    - naziv zbirke / kanconijera ne treba shvatiti u motivsko-tematskom smislu, nego kao oznaku stanja, atmosfere u kojoj su pjesme nastale / nastajale; zbog toga naslov treba razumjeti kao dokolicu u kojoj pjesnik slobodno kreće u prostore pjesničke fantazije, ali i obrnuto - pjesnik poziva i čitatelja da te pjesme primi u istome ozračju slobode, dokolice;
    - zbirka sadrži 75 ljubavnih pjesama, 5 razgovora pastirskih, jednu pjesmu u Gundulićeve Arijadne, 8 nadgrobnica, 18 duhovnih pjesama, 3 prepjeva psalama, jednu pjesmu u pohvalu grada Dubrovnika; dakle, zbirka broji ukupno 111 pjesama;

- vrsni sastav:
    a) ljubavna lirika - najbrojnija je (75 pjesama); slave se ženske draži, uživanje u ljubavi uz naglašenu senzualnost; ova lirika se naslanja i nastavlja renesansnu ljubavnu liriku uz stanovite modifikacije; podvrste ove lirike su sljedeće:
a.1) ljubavna lirska pjesma koja hvali ljubav i ljepotu i podrijetlo ima u Pjesmi nad   pjesmama; ovaj tip lirike je živ u srednjem vijeku, u trubadurskoj poeziji;
    - ideal ljepote je hiperbolički ocrtan
    - ljubav kao ćudoredna snaga koja oplemenjuje duh (to je sastavnica i petrakine    poezije);
a.2) ljubavna lirska pjesma u kojoj se ljubav slavi kao vesela i senzualna igra; podrijetlo     ima u poeziji Anakreonta, ali i u poeziji rimskih pjesnika Horacija, Ovidija i  Katula;
a.3) ljubavna lirska pjesma u kojoj se ljubav optužuje kao uzrok bolesti i opisuje se kao  slatko-gorko stanje zaljubljenika (začetnica ovakve poezije je pjesnikinja Sapfo);
a.4) ljubavna lirska pjesma u kojoj se javlja motiv služenja gospođi - trubadursko    nasljeđe;
a.5) ljubavna lirska pjesma koja svoje podrijetlo vuče iz Petrarkina Kanconijera (to je    najbrojnija povrsta u Plandovanjima); Petrarkinu poeziju modificira (intenzivira    stil, udaljava se od tradicionalne ljubavne lirike i to tako da petrarkizam pretvara u  antipetrarkizam (uzvišenost ljubavnog osjećaja destruira humorom i ironijom;  spiritualnost ljubavi zamjenjuje senzualnošću; ozbiljan i tragičan zaljubljenik  zamijenjen je veselim i površnim ljubavnikom; ljubav je kao najuzvišeniji osjećaj    u stanovitoj mjeri parodoran);
    - Bunićev antipetrarkizam je umjeren, ne prelazi u grotesku i karikaturu; kod  njega koegzistiraju petrarkizam i antipetrarkizam;
    - sve podvrste ljubavne lirike, pa i ova, vrlo se često povezuju s nekim drugim    temama (najčešće s temom prolaznosti - jedna od dominantnih tema 17. st.);   ovakvom se kombinacijom kod Bunića ne dobiva refleksivnost, nego   persuazivnost (nagovor na ljubav, jer ljubav treba prihvatiti stoga što je život  kratkotrajan; primjer - Prelijepa Elena (75):
Prilijepa Elena, ka bi cvijet ljeposti,
    videć se satrena od teške starosti,
uze se gledati u ogled ter kliče
    zrcala pitati: "Rec' mi, moj svjetniče,
jesam li ovo ja, kaži mi istinu,
    s ke zgorje sva Troja, s ke Prijam poginu,
s ke tisuću odveze drijeva se s Grčije
    i s koje smače se sve carstvo Azije?
Ako sam ista ja, gdi mi je iz oči
    veselo ke mi sja sunačce s istoči?
Gdje li pram zlaćeni, snježno gdje lice,
    gdi koralj rumeni i usti ružice?
Oživi, Paride, sred tvoga života
    da oči tve vide što 'e naša ljepota!
Taka da sam bila kad me si vidio,
    ni Troja zgorila ni bi ti zgorio.
Udunu plam se i sam lud i mlad kijem gori,
    nu nije moć zdunut plam kijem Troja dogori.

    - svim podvrstama, pa i ovoj, Bunić mijenja donekle smisao i značenje - ljubavna  jadikovaka poprima karakteristike ironije i parodije u odnosu na lirski subjekt i   lirski objekt; primjer  pjesma br. 6:
Ah, Rakle, ne bježi, ah, Rakle, čekaj me,
    mê cvile utješi, ili umrijet gledaj me;
nijesam lav, bijesna zvir, ognjeni nijesam zmaj,
    neg vjeran tvoj Ljubmir, vaj meni, uvik vaj!

    - ljepota drage ne slavi se u cjelini, nego određeni lijepi detalji; primjer pjesma br.3:
Nemoj se čuditi, izbrani cvijete moj,
    jer želim viditi veseli pogled tvoj;
er sunce s istoči ne svijeti vik meni,
    neg drazijeh od oči pogledi ljuveni.
Zamani proljetje donosi za mene
    pridrago toj cvijetje, ružice rumene,
er me su ružice mlađahna zanile
    ke zdrži tve lice i usti primile.
Tijem, dušo ljubljena, svrni mi pogled tvoj
    ki je dzora rumena i bijeli danak moj.

a.6) ljubana lirska pjesma koja se ne može svrstati niti u jednu prethodnu skupinu, jer    opisuje konkretni ljubavni događaj; primjer pjesma br. 55:
Razbludna mâ vila celiva i mili
    sred draga nje krila djetečce ke cvili,
a za mê, jaoh, vaje i za mê sve boli
    ništa se ne haje, ništa se ne boli.
Neće on da pristane čijem mâ ga tješi vil,
    a tijem bi mê rane sama ona ozdravil'.
Suze mu otire nje celov medeni,
    mâ mlados umire čim branjen jes meni.
Cvilimo, eto, oba s vesele nje dike,
    on rana u doba, ja tužan u vike.
Nu iste darove ne primam jer uze
    on sebi celove, a meni da suze.

a.7) ljubavna lirska pjesma u kojoj je lirsko ja ili draga uspoređeno s nečim, a za sve je primjere bitno da su teme paralelno izložene;npr. pjesnik je uspoređem s borom, draga je uspoređena s ružom (2, 29), sa zmijom (primjer pjesma br. 15):
U svakoj prilici slikuješ, gospoje,
    zloj zmiji ljutici pustoši ku goje:
ona se sveđ krije i bježi najplaše,
    a bježat tebi je od mene najdraže;
najhuđi ki ima jed, sred nje je celova,
    ti moga srca zled celovom otrova;
neće ona čuti glas žamora od pjesni,
    ti neć čut moj poraz ni moje boljezni.
Lijeka nije nje rani neg ista nje glava,
    ni meni lijeka ni neg ti, vil gizdava.

a.8) ljubavna lirska pjesma u kojoj je ljubavna tematika spojena s pastoralnim motivima,    pa se kao lirski subjekt javlja pastir, odnosno pastirice; primjer pjesma br. 70
a.9) lirska pjesma koja zbog svoje kratkoće nalikuje epigramu; primjer pjesma br. 10
a.10) epistolarne pjesme - podvrsta lirske ljubavne pjesme pisane u obliku pisma, a podrijetlo imaju u Ovidijevim Heroidama; pjesme br. 34, 35.
a.11) počasnice (zdravica = napijalica) - podvrsta lirske poezije, koja po svojim  motivsko-tematskim elementima pripada anakreontskoj ljubavnoj poeziji; primjer pjesma br. 71
    b) ekloga ili ''razgovor pastirski'' - u Plandovanjima se nalazi pet razgovora pastirskih; riječ je o tradicionalnijem epsko-lirskom pastoralnom žanru u obliku dijaloga ili monologa; tradicionalne bukoličke teme su ljubav, ljepota;
- po žanrovskom određenju ovi su razgovori najbliži antičkoj eklogi (npr. Vergilijevim Bukolikama), jer se radi o tome da obično dva pastira razgovaraju ili se spore o nekom problemu, ideji, životnom stavu; u navedeno se ne uklapa jedino Gorštak, koji je oblikovan monološki i ima neke karakteristike parodije petrarkističke poezije (nastavlja tradiciju Đurđevićeva Derviša);
- zamjetne i inovacije žanra - završetci ovih razgovara svjedoče o svojoj pripadnosti razdoblju manirizma, jer se javlja efektna poenta, kojom se bukolički i idilični svijet destruira, a u eklogu se uvodi realitet seljačkog svijeta;

    c) prigodnica - Gospodin Dživo Sara Bunića pjesniku (81), pjesma napisana u pohvalu Gundulića; pohvalnice su bile naročito proširene u renesansi, ali i kasnije u 17. stoljeću;
- to je jedini tekst iz Plandovanja objavljen za Bunićeva života i to kao dodatak Gundulićevoj Arijadni 1633. godine

    d) nadgobnice (nadgroblja) - udomaćena lirska vrsta u dubrovačkoj književnosti već u vremenu renesanse; tematizira smrt, i to: voljene žene (podrijetlo je petrarkističko) ili prijatelja i znanca (podrijetlo je humanističko);
- U smrt gospođe Slave Raski - javlja se žanrovska inovacija, jer je riječ o pastirskoj elegiji, tj. nadgrobnica se vezuje s pastoralnim kompleksom, što do tada u dubrovačkoj književnosti nije bilo poznato;

    e) refleksivna i religiozno-refleksivna lirika - u Plandovanjima imaju zajednički naslov Pjesni duhovne; ova je lirika i u prijašnjim vremenima bila poznata, a sada pod utjecajem obnovljenog katolicizma još je više prisutna;

    f) prepjevi psalama - Bunić je preveo tri psalma i tako nastavio tradiciju poznatu u dubrovačkoj književnosti;

    g) pohvalnica Dubrovniku - jedina pjesma tematski vezana za Dubrovnik i njegovu slobodu; nalazi se na znakovitu mjestu u zborniku (posljednja je) i tako izražava Bunićevu rodoljubnu svijest;

- uzori i utjecaji - u Plandovanjima se mogu prepoznati dva književna vrela iz kojih je Bunić crpio inspiraciju:
        a) domaća književna tradicija
        b) talijanska sečentistička lirika (G.B.Marino i marinisti, Chiabrere)
    - motivi - gotovo svi motivi opjevani u Plandovanjima već su otprije poznati i opjevani u poeziji hrvatskih petrarkista; ipak, uočljivi su i neki novi motivi, kao npr.:
    - ljubav prema dvjema dragama (primjer pjesma br. 14)
    - motiv ''crničice'' (37)
    - motiv lakome drage (42)
    - motiv svađe među ljubavnicima (45)
    - motiv djeteta u rukama drage (55, 56, 57)
    - motiv prskanja lirskog subjekta i drage (65)
    - motiv prelijepe Helene (75)
    - motiv uspoređivanja djevojke i zmije (15)
    - motiv uspoređivanja pjesnika i bora (50)
    - motiv uspoređivanja pjesnika i snijega s planine (67)
- Bunićeve su pjesme većinom izgrađene ekspanzijom jedne jedine figure, nizanjem srodnih figura; teme su tradicionalne, a originalnost i inovativnost se ostvaruje na razini stila; teme su prolaznost u kombinaciji s temom ljubavi ili ljepote, mladosti i oholosti, kao i odnos čovjeka prema Bogu;
- stihovi i strofe - u Plandovanjima je najveći broj stihova ispjevan u simetričnim osmercima (sastoji se od dva člana po četiri sloga; najčešći je osmerački katren) i dvostruko rimovanom 12-ercu; ova dva stiha imaju u 17. stoljeću podjednaku vrijednost i proširenost, ali u Plandovanjima osmerac ima neznatnu prednost;
    - Bunić koristi i drugačije stihove (od 4, 5, 6, 7, 10 slogova), kombinira ih u strofe nepoznate u dotadašnjoj hrvatskoj poeziji; uzor je vjerojatno našao u suvremenoj talijanskoj poeziji, i to posebice kod G. Chiabrerea;

- stil - Bunićeva Plandovanja potvrđuju sve figure karakteristične za barok (antiteza, metafora, nabrajanje, figurae per adjectionem, antimetabola, hijazam, sintaktikči paralelizam, poredba, apostrofa, concetto - npr. pjesma br. 5 - grudi kao globus)

5. Ignjat Đurđević
IGNAZIO GIORGI  BERNARDO / INJACIO GJORGI / ĐORĐIĆ
(Dubrovnik, 1675. - Dubrovnik, 1737.)

- posljednji značajniji pjesnik staroga Dubrovnika
- ugledan pučanin koji je nakon velike trešnje 1667. u Dubrovniku, zajedno s još desetoricom pučana, dobio plemstvo
- životopisna bilješka: školovao se u Dubrovniku (završio humanističku školu), bio zapovjednik tvrđave Lovrijenac, zatim knez na otoku Šipanu; njegova nekonvencionalnost i samovolja razotkriva se iz korespondencije s učenim Đurom Matijaševićem - iz pisama se razabire da Đurđevića u Gradu prati loš glas kako je na Šipanu pokvario sve žene, udate i neudate;
    - u isto vrijeme dok ga prati takav glas, on prevodi psalme Davidove, piše Uzdahe Mandalijene pokornice (prva verzija imala samo dva pjevanja), počinje pisati tragediju Judita (dovršio samo prvi čin), počeo je prevoditi Vergilijevu Eneidu (završio samo prvo pjevanje);
    - svoju bogatu književnu djelatnost i relativno bezbrižan život na Šipanu Đurđević naglo prekida i 1697. godine na čuđenje svih koji su ga poznavali odlazi u Rim i stupa u isusovački red
- intimni razlozi tom njegovu koraku nisu poznati, ali se pretpostavlja da ga je na to nagnala neuzvraćena ljubav prema Mari Boždarevoj, kojoj je napisao dvije pjesme (u jednoj izjavljuje ljubav, a u drugoj se opravdava):

GOSPOĐI MARI BOŽDAREVOM,
KÂ POSLIJE BÎ UDATA ZA GOSP. BRNJU ŠPALETIĆA, U KÔM PJESNI IGRA S ONOM RIJEČIM BOŽDARI
   Lijepa vilo tkôj zapiso
moj se život, duša moja,
da robuje ma ti miso
sred ufanja, sred pokoja;
tvo'i su uresi božji dari,
ah, mâ lijepa, za me mari!
   Tve su oči nebu slika,
kô tvâ ljepos nebeska je,
gdje sunčana vedra dika
stanovati ne pristaje;
tve su oči božji dari,
ah, mâ draga, za me mari!
   Čelo srednje, gdje primila
zora prosu sve nje urese,
gdje od ruka hitra sila
s tvôm ljeposti natječe se;
tve je čelo božji dari,
mâ ljubjena, za me mari!
   Nos malahan licu tvomu
nemalahan ures čini
momu srcu stravljenomu,
o životu moj jedini;
nos je u tebe božji dari,
mâ jedina, za me mari!
   U obrazu tvomu stavna
ružica se sveđ rumeni,
ali silna al' naravna,
od istine draža meni;
obraz tvoj je božji dari,
mâ žuđena, za me mari!
   Usti male, tkoje valja
rijet da se u njim ljubav krije,
otkle iz suda od koralja
neizrečeni med se pije;
tve su usti božji dari,
moj životu, za me mari!
   Ah da mi je pčelom biti,
da iz prilijepa usna tvoga
božanstvenu slas ispiti
mogu od meda ljuvenoga!
tve su usni božji dari,
dušo moja, za me mari!
   Usti, ke su me požude,
grob ljuveni, smrtne rane,
ah da mi u nje dano bude
ukopati usti us'jane;
tve su usni božji dari,
srce moje, za me mari!
   Kosi plave kako i lice
u oblaku zlatnu stoje,
s kijem se duše ljubovnice
zapljenjuju, trave i svoje;
tve su kosi božji dari,
mâ razbludo, za me mari!
   U licu se tvomu pazi
drag perivoj, slatko stanje,
gdje su vjetric moji uzdasi,
plač kladenac, trave ufanje;
tve je lice božji dari,
moj pokoju, za me mari!
   Drag perivoj gdje vidi se
ljubav stati za stražnika,
gdje na cvijeću rumeni se
krv ranjena ljubovnika;
tve je cvijeće božji dari,
mâ gospoje, za me mari!
   U licu ti primaljeće
lijepijem darim lijepo cavti,
po kom stere rajsko cvijeće
sila, ljepos i narav ti;
tve 'e proljeće božji dari,
mâ kraljice, za me mari!
   U prsijeh ti jesen hrani
voće i diku neprošastu,
gdje se uživa plod snježani,
gdje prislatke dunje rastu;
tve su prsi božji dari,
mâ božice, za me mari!
   Sred srca ti neharnoga
zima gorki led prostire,
pokli bježiš vjerna od tvoga,
koji za te željno umire;
tve je srce božji dari,
sunce moje, za me mari!
   Ljeto očima tvijem čin ište,
prid kijem život moj izgara,
kijem ti činim svetilište
od ljubavi vrh otara;
tvo'i su plami božji dari,
zoro moja, za me mari!
   Od tve dike božanstvene
ovo vidjeh, hvalih ovo,
dušo od duše me stravljene,
kôj se život moj darovo;
tve su dike božji dari,
mâ Danice, za me mari!
   Ako žudiš bit hvaljena,
da tvôj hvali slike nije,
otkri' mjesta tvâ ljuvena,
kâ zavidno ruho krije;
sve su u tebi božji dari,
nebo moje, za me mari!
   Svaku stranu tve livade
ukazat mi, ah, ne krati,
er me čut ćeš željno tade
u ove glase zapjevati:
kî su ovo božji dari,
o moj raju, za me mari!
   Ako mi si ugrabila
duh i život, dušo draga,
evo t' moga mrtva tila:
gdje ti hoćeš, ukopa' ga;
gdje su pravi božji dari,
ah nemila, za me mari!

PITA SE PROŠTENJE U ISTE GOSPOĐE RASRČENE CIJEĆ PREDNJE PJESNI
   O gospođe lijepa, koja
zanosiš me slatko odviše,
u kôj žive, po kôj moja
uzdišući duša izdiše,
u kojoj je mâ najveća
rados, pokoj, mir i sreća.
   Tvoja osveta zatočnica
sa mnom tužnijem mira neće,
neg iz neba tvoga lica
na me smrtnu munju izmeće,
da me shara, sprži, umori
trijes od trijeska vrl'ji i gori.
   Čijem me strijelja, čijem me ranja
pogled, glasnik tvoga gnjiva,
kî za smesti moja ufanja
šlješ pogledu mom protiva,
čijem iz čela tvoga izlijeta
na moj poraz teška osveta.
   Evo t' padam na koljena
i prid tobom sklanjam lice:
uzmi osvetu, mâ ljubjena,
mâ gospođe, mâ kraljice,
kâ od mene harač uze -
srce njekad, sada suze.
   Uzmi osvetu, moj pokoju,
tvoju ispunit želju ustani:
momu u srcu sliku tvoju
smionom rukom željno rani.
Evo t' srca, evo t' prsi,
mojom krvi moj grijeh smrsi!
   Eto u gorkoj krivac smeći
ištem milos, mâ jedina,
ako milos može steći
neizmjerna mâ krivina;
ištem milos, mâ pridraga,
pokli 'e ljepos sveđer blaga.
   Ištem milos, da odoli
mâ smrt srećna tvôj osveti,
kad s uzroka lijepa toli
budem život moj dospjeti,
kad tve osvete momu uzbudu
grijehu plata, lijeci trudu.
   Nu ako ti si, mâ gizdava,
kojom živem duša samo,
duša vik nam smrt ne dava,
od ke život svi primamo;
mrtvu tijelu ona živa
vlas živuću udahnjiva.
   Ako od sunca svijetlu diku
tvoje rajsko lice hrani,
smrtnu tamnos znaj da viku
ne porađa zrak sunčani;
pače on svjetlos svijetu odi
u dohodu svom dovodi.
   Ah životu moj ljubjeni,
moja dušo, sunce moje,
nemoj jače plačnu meni
prilagati nepokoje,
ako krivcu kî se kaje,
krivina ista pedepsa je.
   Pedepsa mi grijeh isti je
od pedepse teži sada;
er pedepsa proć umije,
nu krivina ne nikada,
koja vajmeh po sve vrijeme
svôm spomenom ranjat će me.
   A nada sve smrtne vaje,
ke dostojim s grijeha moga,
meni boles najveća je
s tvoga lica osvetnoga,
videć poraz u njem sada,
gdje mâ rados bî njekada.
   Pokli, vajmeh, kî se zače
gnjiv pravedan srcu u tvomu,
strijela 'e huda, trijes je pače,
pače smrt je srcu ovomu,
da sred gorka nepokoja
mre ne umiruć duša moja.
   Ako ti si, mâ gospoje,
nebeskomu slična uresu,
ako nebu vedrom tvoje
oči lijepe prilike su,
ako ishodi zora bijela
iz istoka tvoga čela,
   oblak srdžbe tve mi uzroči
groznijeh suza daž smućeni;
gnjivan pogled iz tvijeh oči
vedra iz neba trijes je meni,
a iz čela se tvoga otvora
meni tamnos, druzijem zora.
   Ah što velim? zora i meni,
lijepa moja, tve je čelo,
nu mi otole dan žuđeni
ne sja i sunce me veselo;
a i da sine, plač mi brani
moć uživat zrak sunčani.
   Zora 'e meni, nu ne zora
kâ slavicim zvana ustaje,
kâ iz rajskijeh hodeć dvora
navjesnica sunčana je
prosipljući svoga iz krila
plodne ruse, cvijetja mila;
   zora 'e kâ se često glasi
kroz cviljenje moje ljuto,
kôj su vjetric moji uzdasi,
cvijetje ufanje, nu svenuto,
rosa trudi kî me u vaju
grozne u suze rastapljaju.
   Oblak, kî mi sunce krije,
sunce, u plač me ke raščina,
plač, kojemu slike nije,
slika od smrti, smrtna tmina
tvoj je pogled rasrčeni,
mâ prilijepa, tužnu meni!
   Prije oblaka grom me opsine,
prije groma trijes me udara,
prije me trijeska smrt ukine,
prije smrti me boles shara,
suze utope, jadi ustrile
kroz poglede tve nemile.
   Prosti i naprijed srdžbi ne da',
prosti onomu, vajmeh, prosti
kî sve zloće sam spovijeda
prid pristoljem tve ljeposti,
prosti i na moj grijeh prihudi
veća od grijeha milos budi!
   Vidim da je sve zamani!
nije milosti, vajmeh, nije;
tve prilijepo cvijetje hrani
za me u sebi ljute zmije,
pokli, vajmeh, moj daleče
svaku milos grijeh pritječe.
   Ah nebesa, ah namjero
nenavidne hude sreće,
ah nestavno moje pero,
ah me pjesni tašte odveće,
zaplatiti sad vi ćete
moje zloće, nje osvete!
   Raskidene na sto dila,
hude knjige, jur pođite,
ke vašega sred crnila
me bolesti bilježite,
neka i vami mira nije,
čijem vas vihar silni uzvije;
   poplesane, razmetnute,
po svijem stranam raznesene
svjedočite tuge ljute,
ke raznose gorko mene,
da se u vami vidjet bude
smrtni biljeg me osude!

    - završio školu za isusovačke pitomce, zaredio se, predavao po isusovačkim školama u Italiji;
    - 1705. godine istupa iz isusovačkog reda, vraća se u Dubrovnik i 1706. prelazi u red benediktinaca i odlazi u samostan Sv. Jakova u Višnjici nedaleko od Dubrovnika;
    - 1710. godine zbog nekih akcija koje nije odobravala dubrovačka vlada bio je protjeran iz Dubrovnika, ponovo se našao u Italiji i ponovo bio učitelj;
    - kasnije se vratio u Dubrovnik, obavljao visoke funkcije u svom redu; znatno se angažirao u akademiji "Ispraznih", bila mu je ponuđena i biskupska čast, ali je ponudu odbio i prihvatio funkciju službenoga teologa Republike;
- Đurđevićem završava razdoblje baroka u dubrovačkoj književnosti, nakon njega sve više jača latinizam i molijerovska komedija;

- bibliografijska bilješka: književnim se radom počeo baviti vrlo rano pišući ljubavne i "razlike" pjesni, na hrvatskom i latinskom jeziku;
- napisao je: Poetici lusus varii (Latinske pjesni razlike, sakupljene 1708.), Pjesni razlike (sakupljene 1716.),  Uzdasi Mandalijene pokornice (1728.), Psaltijer slovinski (1729.), Vitae et carmina (Životi i djela - zabilježio stotinjak biografija dubrovačkih i ponešto nedubrovačkih pisaca)

Pjesni razlike
- rukopisna zbirka u kojoj se nalaze Đurđevićeve pjesme na hrvatskom, bez Mandalijene i Psaltijera slovinskoga
- pjesme se dijele u nekoliko zasebnih skupina: ljubavna lirika, nabožne pjesme, idilsko pjesništvo, dulje pripovjedne pjesme, prijevodi basana, pjesme u folklornom tonu, fragment tragedije o Juditi, nekoliko prepjeva (Vergilije, Ariosto, Ovidije)
- zbirka započinje pjesmom Razumnom štiocu pjesan
    - ima 20 stihova (dvostruko rimovanih 12-eraca)
    - obraća se čitatelju (štiocu) i objašnjava mu zašto se u ovoj zbirci nalaze baš te pjesme,  a ne i neke druge: zbirku čine pjesme koje su "ostaci pjesni onih" koje je spalio kada je odlazio u Rim (svojih spaljenih pjesama sjeća se i predgovoru Uzdaha Mandalijene pokornice)
    - sve pjesme nije mogao uništiti, jer su neke bile prepisivane i tako raširene među čitateljstvom
    - F.Švelec o Đurđevićevim spaljenim pjesmama: "S pravom se smatra da njegove izjave o spaljivanju mladenačkih pjesama ne treba shvatiti ozbiljno. Jer zašto bi ih tada, u zreloj dobi, skupljao i sređivao ako ih se htio odreći?" (Švelec, Franjo, 1974. Povijest hrvatske književnosti, 3, Zagreb, str. 285)
a) ljubavne pjesme - potvrđuju tradiciju dubrovačko-dalmatinskog književnog baroka (uz nešto manje metaforike i antiteza); češće tematske dvosmislice (vezane uz npr. cvijet - Cvijet na dar poslan od gospođe; pismo - Prijatelju u Dalmaciju odgovor; sliku - Posila sliku svoju gospođi, Slici svojoj u ruci gospođe)
Posila sliku svoju gospođi - iznenađujuća ponata, dosjetka: njegova je duša kod gospođe, sad joj šalje i svoju sliku; neka spoji njegovu dušu sa slikom, slika će oživjeti i postati on, a on sam postat će svoja slika
- uz temu ljubavi vezuje ironičnost, senzualnost (žena nije stvorena za drugo nego za uživanje i zabavu, nema neosvojivih tvrđava, samo treba znati - i "dikla je vaša" , komentira  F.Švelec Đurđevićevu ljubavnu poeziju)
- ni u zrelijim godinama nisu mu bili strani podsmješljivi stihovi protiv žena, npr. Grda vila:
    - pjesma ima dva katrena (ABAB) - u prvoj se podsjeća na mitskoga Narcisa koji je, pošto je ugledao u vodi sebe, zaljubio se u sebe i ginuo zaljubljen u vlastitu ljepotu; u drugoj strofi pjesnik upozorava vilu da bježi od zrcala, jer ako se ugleda u ogledalu, izdahnut će od straha pred vlastitom ružnoćom
    - i on je pisao o crnookoj vili, ali ne na način Bunićeve "crničice":
LJUBAV CRNOČICE I VESELKA
   Crnočicom za diklicom
u svoj prvi cvijet mladosti
za mlađahnom djevojčicom
mlad uzdiše željno dosti
   i u ljubavi za njom gori
tako, da sveđ bez pristanka
o ljeposti nje govori
i od nemira nejma sanka.
   I diklicu ranom istom
za njim ljubav jes ranila,
ter u sebi mislim istom
ovako je promislila:
   "Prem istinu kad bih znala
da ljubjeni moj me žudi,
njemu bih se zapisala,
er mi 'e draži od svijeh ljudi;
   i gledala ja druzijeh
ne bih vrijednos ni dobrotu,
neg bih njemu svrhu svijeh
darovala mu ljepotu,
   neka on je sam uživa
a bole se svi ostali,
kijeh požuda pridobiva
da bi mene moć imali." -
   Ljubav, koja lasno veoma
bez ingvasta knjige piše,
miso objavi ovu objema
i istomači vele više.
   Među njima tere tvrde
ljubežljive uzle sveza
i zakletvom da potvrde
čini oba od nebesa.
   Sama ih može ah nemila
smrtna strijela rastaviti,
nu ne n'jedna druga sila
njih zakletve raščiniti.
   I za biljeg vjekovito
među njima od ljubavi
htje da mladac cjelovito
ime slavno njoj objavi;
   koji reče da Veselko
stavila mu je ime mati
i da hoće da ga tako
Crnočica bude zvati.
   Rastjeli su mladi oba
u ljubavi pravoj vazda;
ma u njeko kad sta doba,
u potaji ljubav nasta.

b) nabožne pjesme - nalaze se u cjelini naslovljenoj Pjesni bogoljubne i sadrže prepjeve latinskih crkvenih pjesama (Pjeva' otajstvo, moj jeziče - prijevod crkvene himne Pange, lingua) ili obrađuju određena mjesta iz Biblije (Vrhu porođenja Gospodinova)
c) idilsko pjesništvo - nalaze se u cjelini naslovljenoj Egloge iliti razgovori pastijerski; pojavljuju se tipični likovi pastoralne književnosti (zaljubljeni pastiri, divlji satiri, pitome pastirice ili vjerolomne nimfe); pastoralni krajolik (travnate livade, sjenoviti gajevi, bistri potoci)
d) dulje pripovjedne pjesme - iskorak prema pripovjednim pjesničkim vrstama; riječ je o 9 većih pjesničkih sastavaka sa zajedničkim naslovom Razlike zgode nesrećne ljubavi - obrađuju se različite priče s nesretnim završetkom; teme su preuzete iz različitih izvora, pa i iz Boccacciovih novela; mjesto radnje su "slovinski" krajevi, a likovi imaju domaća imena (Ljubdrag, Dubravka, Zorka, Lovorko, ....)
e) prijevodi basana - nalaze se u cjelini naslovljenoj Pričice u slovinski jezik iz Gabrije, grčkoga spjevaoca prinesene - najavljuju klasicistički interes za basnu kao književnu vrstu
- npr.: [111.] Pjesan XV. (o kuni i zrelom grožđu), [114.] Pjesan XVIII. (o zečevima i njihovoj nesreći koja nije najveća na svijetu)
f) pjesme u folklornom tonu - nalaze se u cjelini naslovljenoj Začinke pirne, Za gudku - njima Đurđević pokazuje svoj interes za narodnu popijevku, njezin stih i dikciju
- gudac - koji gudi ili pjeva, pjevač
g) prijevodi - Pjesni razlike sadrže prijevod prvog pjevanja Vergilijeve Eneide, parafrazu jedne epizode iz Ariostova Bijesnoga Orlanda, prijevod prvog pjevanja Ovidijevih Metamorfoza; vrhunac je Đurđevićev prepjev biblijskog psaltira Psaltijer slovinski (druga po redu cjelovita hrvatska zbirka psalama, svih 150, nakon zbirke Andrije Vitaljića Istumačenja pisnih Davidovih)

- stih zbirke Pjesni razlike - prevladavaju osmeračke strofe različito rimovane, dvostruko rimovani 12-erac manje je prisutan (u Eglogama, u jednoj od Zgoda nesrećne ljubavi, prijevodi basna), a javljaju se i metri narodne pjesme (deseterac 4+6, trinaesterac, osmerac 5+3,...)

- pjesništvo na latinskom jeziku (epigrami, satire, elegije, religiozne pjesme) sakupljeno je, uglavnom, u zbirci Poetici lusus varii (Latinske pjesni razlike, 162 pjesme, oko 5800 stihova; prvo izdanje 1956.)
    - na naslovnom listu pjesnik je zapisao da su pjesme nastale između 1703. i 1705. godine, ali Veljko Gortan, priređivač i prevoditelj zbirke u Hrvatskim latinistima, knj. 4 (Zagreb 1956.) kaže da su nastale u vremnu od 1700. do 1711./12.
    - San o Gospoji (Somnium de Domina) - antologijska elegija neočekivano slobodne erotičnosti

- hrvatska prozna djela - Život sv. Benedikta (Dubrovnik 1984.) - najopširniji primjer hrvatske barokne proze, a na latinskom je napisao Brodolom sv. Pavla (1730, latinska proza)

Uzdasi Mandalijene pokornice (1728.)
- religiozna poema (duhovni plač) ispjevana u osmeračkoj sestini (ABABCC) kao i Gundulićeve Suze; potvrđuje kao, i Suze, 10 zajedničkih karakteristika na razini idejnih elemenata prema mišljenju Pavla Pavličića (vidjeti analizu Suza sina razmetnoga)
- dugo je nastajala - u prvoj verziji je imala samo dva dijela, a u konačnoj ima 8 pjevanja (uzdisanja)
- prikazan pustinjački i isposnički život sv. Mandalijene, sjećanja na mladenačke grijehe
- govori uglavnom samo Mandalijena (pripovjedaču pripadaju uvodne i zaključne strofe pojedinih "uzdisanja")

6. Tipologija epike u doba baroka

I. - mimetičnost (bitno za ep) i nemimetičnost (nije tipično za ep)
- razdoblje baroka u hrvatskoj književnosti (od kraja 16. do kraja 17. stoljeća)
- u tom razdoblju nastaju u hrvatskim zemljama stilski i generički raznorodni narativni tekstovi u stihu, zaokupljeni raznovrsnim temama i sadržajima, opremljeni različitim stilovima, raznoliko impostirani prema povijesnoj stvarnosti kao i prema vlastitoj suvremenosti
- što je baroknost epskog djela? - barok se manifestira kao odustajanje od mimetičkoga određenja prema svijetu prirode, a s druge strane karakterizira ga ovladavanje retoričkim sredstvima; s druge strane ep, epilij, spjev, narativni tekst u stihu odlikuje se visokim stupnjem mimetičnosti, zbog čega sintagma "barokna epika" sadrži svojevrsnu kontradikciju, koja dovodi do toga da je teže dokazati baroknost većoj epskoj cjelini negoli manjoj lirskoj pjesmi;

II. - tematska analiza epike u stihu
- tematska analiza, analiza fabula i sadržaja hrvatske epike 17. i 18. st. dovodi do podjele tekstova u nekoliko tematskih grupa:
1. skupina tekstova: tekstovi zaokupljeni povijesnim temama, temama koje obrađuju neki važan i za užu zajednicu relevantan povijesni događaj
- ovoj skupini pripada Osman - najvažniji ep 17. st.; toj tradiciji pripadaju još:
    - Jaketa Palmotić Dionorić, Dubrovnik ponovljen
    - Petar Kanavelić, Sveti Ivan biskup trogirski
    - Petar Zrinski, Opsida sigetska
    - Jerolim Kavanjin, Povijest vanđelska bogatoga a nesrećna Epuluna i ubogoga a    čestita Lazara
    - Joso Krmpotić, Katarine II i Jose II put u Krim
- zajedničko:
    - tematska razina (povijesna tematika)
    - cjelovitost u prikazivanju povijesnoga svijeta; povijesni se svijet želi prikazati jasno, pregledno, s jasnim idejnim stavovima o smislu i svrhovitosti povijesti
    - prevladava kršćanski pogled na svijet, svijest o odnosu dobra i zla iskazuje se s pozicije kršćanskog pripovjedača
    - ali i pored kršćanske slike povijesti, javlja se i tendencija sekularizacije povijesne stvarnosti (prikazati događaje kao relativno samostalne u odnosu na božanske principe)
    - ispreplitanje povijesne i individualne tematike (u renesansi se ne doznaje gotovo ništa o privatnim sudbinama junaka i junakinja, a u baroku dobivamo puno podataka o privatnim svjetovima junaka; - razlog tomu: velik utjecaj Tassa i njegovog epskog modela u kojemu puno prostora pripada romantično-viteškim epizodama
    - javlja se svijest o politici kao području autonomnoga čovjekova djelovanja
2. skupina tekstova: manja epska djela u kojima se ne obrađuju kompleksni povijesni svjetovi, nego su po obliku prigodnice koje opjevavaju neku aktualnu povijesnu temu, neki manji rat, manji događaj važan za užu zajednicu (npr. potres, kuga) ili se obraća nekom slavnom ratniku i vojskovođi
    - Nikolica Bunić, Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji, Feniče
    - Petar Kanavelić, Ivanu Sobieski kralju poljačkomu osloboditelju Beča (slavi se poljski kralj kao osloboditelj Beča)
    - Petar Kanavelić, Trešnja u Dubrovniku; Trstenko pastijer (o obnovi Dubrovnika nakon potresa)
    - Vladislav Menčetić, Trublja slovinska (prigodnica-panegirik u kojoj se slavi književno djelo Odiljenje sigetsko Pavla Rittera Vitezovića)
3. skupina tekstova: razni religiozni epovi s biblijskom, svetačkom, hagiografskom tematikom
- zajednička im je osobina: tradicionalni po tematici i formalnim epski osobinama (smještenost epa u mitsku, nepovijesnu stvarnost; kršćanski angažiran pripovjedač, odsutnost romaneske, viteško-romantične građe; oslanjanje na srednjovjekovnu tematiku, često na djela zborničkoga tipa, a manje na renesansnu književnost, nepostojanje karakterno oblikovanih junaka), slijede kronološki tip izlaganja i povezivanja građe, motivacije su podređene religiozno-kršćanskoj svijesti, kao npr.:
    - Matija Magdalenić, Zvončac
    - Andrija Vitaljić, Ostan božje ljubavi
    - Junije Palmotić, Kristijada (prerada Vidina epa Christias; djelo tradicionalno po temi - Kristov život i smrt, ali moderno po kompoziciji, izgrađenim likovima)
    - Paskoje Primović, Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda djevičkoga (ep je prerada Sanazzarova epa De partu Virginis)
    - Antun Kanižlić, Sveta Rožalija (pripada religioznim poemama, ali i odstupa od njih: zadržava se na pojedinostima, voli opisivanje, digresije; priča o Rožaliji i njezinu životu, ispričana u prvom i četvrtom dijelu spjeva u stvari je narativni okvir za alegoriju putovanja i alegoriju čišćenja duše u drugom i trećem dijelu spjeva; time Sveta Rožalija po kompoziciji sliči Zoranićevim Planinama i Barakovićevoj Vili Slovinki)
    - Jerolim Kavanjin, Povijest vanđelska (neki dijelovi - biblijska tema obrađena u prvom i trećem pjevanju)
    - Ivan Dražić, Proslavljenje S. Dujma parvoga arhibiskupa solinskoga
    - Josip Knezović, Život sv. Ivana Nepomuka, Život sv. Genuveve rodite hercegovice od Brabant
4. skupina tekstova: epska djela koja pripovijedaju o privatnom, intimnom svijetu malobrojnih junaka i junakinja
- ljubavna tematika (podrijetlo iz Ovidijevih Metamorfoza), elementi pastoralne tematike
- napetost fabule, neobičnost i čudesnost, bizarnost, dinamična izmjena motiva, sretan završetak
- ova su djela otvorila prostor priče za privatne i neobične junake, za intimne svjetove tih junaka, bitno su posvjetovila hrvatsku književnost
    - ispunjavaju generički prostor tadašnjih europskih pripovjedaka i novela kojih u prozi u hrvatskoj književnosti toga vremena nema;
- iz 16. st. poznate su Zlatrićeva i Karnarutićeva obrada Ovidijeve Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, a u 17. st. najčitaniji je Skvadrovićev epilij Mačuš i Čavalica i Đurđevićeve Razlike zgode nesrećne ljubavi - specifična stihovana novelistika koja je bila nadomjestak noveli u prozi (koje kod nas toga vremena nije bilo)

III.  - fikcionalnost i tema pakla
- u 17. i 18. st. manja su epska djela osvojila prostor fikcionalnog za svoje fabule
- funkcija avanturističkih i bizarnih epizoda u baroknom djelu je da kod čitatelja proizvede čuđenje, funkcija je meraviglia;
- u baroknom epu ima fikcionalnih epizoda (neistinitih i nevjerojatnij sadržaja), ali ih nema u religioznom epu, jer su njegove poetičke norme strože, teže su se kršile (npr. Palmotićeva Kristijada);
- jedna od fikcionalnih tema hrvatske epike 17. i 18. st. je i tema pakla - utjecaj paklenih sila na vanjski, zemaljski svijet; utjecaj pakla i paklenih sila je generički signal epa kao žanra još od Homera, Vergilija pa do Dantea (pakao je kao epski topos)
- posebnost hrvatskih "paklova" je - pakao i njegove sile su u našim epovima nedjelatni, ostaju slijepe fabule, bez značenja i smisla za cjelinu epskih svjetova koja ta djela izgrađuju; - motiv pakla u našim epovima je: generički signal epskog i kroz njega se eksponira barokni stil (jake metafore u opisu pakla, hiperbole, antiteze, oksimoroni, nabrajanja) i težnja za neobičnošću

IV.- o kompoziciji narativnih djela u 17. i 18. st.
- u odnosu na komponiranje građe razvidno je:
a) tradicionalno komponirane fabule - na tragu srednjovjekovlja (jednodimenzinalna i pravolinijska kompozicija, bez čvrste fabule, bez epizodnih fabularnih linija, s nemotiviranim prelascima s teme na temu: I.Ivanišević, Kita cvitja razlikova; religiozni epovi - imaju cjelovitu priču, a ostalo je tradicionalno)
b) inovatorski kompozicijski postupci - Osman (tj. povijesni epovi): fabule nisu pravolinijske, nego se račvaju u niz fabularnih linija, događaji se pričaju u raznim vremenskim tokovima, često se uvode interne ili eksterne analepse, ali i proročanstvo o budućnosti - to kod čitatelja stvara napetost i užitak zbog odugovlačenja raspleta
    - sve ispričane priče su važne i značajne (kao priče o ljudskoj sudbini i ljudskoj povijesti)
    - napušta se renesansno pravocrtno, kronološko iznošenje događaja
    - istotobno se povezuju različite vremenske perspektive, različiti prostori, različite perspektive (Ali-paša u Osmanu iznosi tursku perspektivu priče o hoćimskoj bitci)
    - pripovjedač nije samo objektivni, distancirani pripovjedač, nego često i protagonisti priče postaju pripovjedači;
    - ponekad su ispričane priče vremenski vrlo blizu pripovjedačeva vremena, pa pripovjedač priča vrlo angažirano, pripovijedanje prelazi u izvješćivanje o  onome što se događa (zbivanja u Carigradu u Osmanu: pobuna janjičara, Osmanovo smaknuće)
    - unose se dramski i lirski elementi - objašnjava se sklonošću baroknih djela da budu što više ukrašeni
    - unose se i drugačiji generički određeni tekstovi: propovijedi, polemike, opisi, česti monolozi, molitva,
    - koristi se i izrazito barokni stil
(korištena literatura: Fališevac, Dunja, 1991. Hrvatska epika u doba baroka, u: Hrvatski književni barok, Zagreb, ili u: Fališevac, Dunja, 1997. Kaliopin vrt, Split)

7. Ivan Gundulić, Osman

 (DŽIVO, GIOVANNI GONDOLA, PLAVČIĆ , NADIMAK ''MAČICA'')
(Dubrovnik, 9.1. 1589. - Dubrovnik, 8.12. 1638.)

- životopis: potomak ugledne vlasteoske, plemičke dubrovačke obitelji, čiji su članovi stoljećima imali važne funkcije u životu Grada; čini se da je životni vijek Gundulićev prošao bez većih uzbuđenja i značajnijih preokreta; živio je mirno i povučeno, zbog čega je, najvjerojatnije, i dobio nadimak ''Mačica''; školovao se u rodnom gradu (učitelji su mu bili Camilio Camili i Petar Palikuća), nije pohađao isusovačku školu, ali su isusovci ostavili traga u njegovu stvaralaštvu, i to posredno preko Pažanina isusovca Bartula Kašića, autora prve hrvatske gramatike iz 1604. godine, čije je propovijedi i predavanja rado slušao; umro s nepunih 50 godina ne postavši knezom Grada i nedovršivši Osmana;

- bibliografija: već za života Gundulić je bio književni autoritet i slavan već u mladim danima; o tome doznajemo i  iz  predgovora Pjesnima pokornim kralja Davida (napisane 1620, a objavljene 1621), gdje piše da su se od 1606. do 1616. godine izvodila ''prid Dvorom 's velicijem slavam' '' njegova rana dramska djela; riječ je o 10 melodrama (uglavnom preradbe talijanskih predložaka s mitološkim pričama), od kojih nam je danas poznato samo četiri: u cijelosti su sačuvane Prozerpina ugrabljena i Arijadna, a fragmentarno Dijana i Armida;
    - prijevod sedam pokorničkih psalama (6, 31, 37, 50, 101, 129, 142), što je inače bilo vrlo popularno u vrijeme katoličke obnove;
    - predgovor objašnjava dvostrukost u stvaralaštvu Gundulića: do 1621. g. pisao je izrazito svjetovne dramske i ljubavne tekstove (Ljubovnik sramežljiv), a od 1621. g. postaje ''krstjanin spjevalac'', odriče se svog ''poroda od tmine'' i s prepjevom pokorničkih psalama okreće se novim temama;
    - Suze sina razmetnoga - izlaze u Mlecima 1622.
    - Dubravka - pastoralno-idilična drama izvedena 1628.
    - U slavu visine Ferdinanda drugoga velikoga kneza od Toskane - pjesma nastala 1637. godine
    - u predgovoru Pjesnima pokornim kralja Davida Gundulić je nagovijestio kako se sprema prevesti na hrvatski jezik Oslobođeni Jeruzalem, ep T.Tassa, i posvetiti ga poljskom kralju Sigismundu III. (spominjanje poljskoga kralja svojevrsna je najava Osmana, na kojemu je Gundulić radio do kraja života, ali koje je do nas došlo nedovršeno - od ukupno 20 pjevanja nedostaju 14. i 15., kao najuspješnija dopuna uzima se ona Ivana Mažuranića)

OSMAN

- polemika u 19. st. - vodila se u svezi problema (ne)jedinstvenosti Osmana; najdugotrajnija je bila ona polemika koja se vodila između Franje Markovića i Armina Pavića (1879.), a problem je bio je li Osman jedinstveno djelo ili se sastoji od dva dijela, hipotetičke Vladislavijade i Osmanijade; danas se Osman tretira kao zaokruženo djelo;
- sadržaj - na planu organizacije građe u siže Osman se razlikuje u odnosu na epska djela 16. st., jer ne uobličuje jednu temu, već najmanje tri:
1. tema hoćimske bitke (1621.) (Hoćim / Hotim / Chocim - tvrđava na Dnjestru) - epska tema rata ozakonjena Homerovom Ilijadom;
2. tema putovanja koja su poduzeta nakon hoćimske bitke, a razvedena je u tri fabularne linije:   a) Ali-pašino putovanje od Carigrada do Varšave da sklopi mir s Poljacima
    b) Kazlar-agino putovanje od Carigrada do Smedereva da se pronađe lijepa nevjesta plemenita roda za Osmana
    c) Krunoslavino i Sokoličino putovanje s poljskog područja u Carigrad;
3. tema pobune janjičara i paklenih sila protiv Osmana i Osmanova pogibija, a zbiva se u Carigradu i vrlo kratko u paklu;
- analiza koncepcije  vremena i prostora - početak epa smješten je, prema svim pravilima epske kompozicije, u pravu sadašnjost, i zaprema dio I. i dio II. pjevanja (Osmanov monolog o turskoj vojsci nekda i sada, te savjetovanje sa savjetnicima o tome što da se ppoduzme zbog teške situacije u turskoj vojsci); u odnosu na na tu početnu točku, koja je smještena u pravu epsku sadašnjost, radnja se odvija na dva vremenska plana:
    a) radnja je usmjerena u budućnost (put Ali-paše, put Kazlar-age, Osmanov boravak u Carigradu kako bi sakupio novu vojsku) i oblikuje temu pogibije sultana Osmana;
    b) radnja se vraća u prošlost i eksponira sadržaj teme o bitci kod Chocima (rujan 1621.)
    - dakle, u navedenu pravu sadašnjost uključuje se prošlost postupcima retardacija (priča se o hoćimskoj bitci, ali o daljoj prošlosti, o prošlosti poljskih vladara, o grčkoj i srpskoj prošlosti), ali se najvaljuje i budućnost (Osmanova pogibija); prošlost, sadašnjost i budućnost podrazumijevaju tri teme (hoćimska bitka, tema putovanja, pobuna janjičara), koje se odvijaju na širokom prostranstvu (Carigrad, grčki otoci i Grčka, Bugarska, Srbija, Poljska, Varšava);
    - toliko fabularnih linija i toliko prostranstvo zahtijevalo je složenu epsku kompoziciju i složene pripovjedačke strategije kako bi se dobila jedna cjelina; najveći dio epa pripada prošlosti (II-XVI pjevanja), manji dio budućnosti (II, XVI-XX pjevanja), a o pravoj sadašnjosti se govori u I. pjevanju; zbog navedenog potrebno je nešto reći o uključivanju jedne teme koja opisuje prošlost (hoćimska bitka) u sadašnjost; tema hoćimske bitke pripada pretpovijesti epske radnje (eksterna analepsa), koja se različitim postupcima uključuje u sadašnjost; postupci uključivanja teme hoćimske bitke su inovacijski, i to na sljedeći način:
    1. kategorija prostora - motivira priču o prošlom u VI. pjevanju: Ali-paša putuje u sadašnjosti u Poljsku kako bi sklopio mir s Poljacima; on jaše preko prošlogodišnjeg bojišta u pratnji bogdanskoga vojvode, kojemu priča o vojsci na ratištu i o bitci koja se ovdje odigrala; Ali-paša je ovdje i pripovjedač i sudionik prošlog i sadašnjeg događanja, pa je ovdje i kategorija lika u funkciji uključivanja prošloga u sadašnje;
    2. preko umjetničkih medija koji tematiziraju prošlo - prvi puta se javlja u IX. pjevanju, u kojemu je radnja smještena u Poljskoj, na godišnjicu hoćimske bitke (1622.); to se ostvaruje postupkom barokne intertekstualnosti (jedan tekst komunicira s nekim drugim tekstom), i to u situaciji kada varšavske gospođe na godišnjicu hoćimske bitke, izvan grada, slave Vladislava, njegovu prošlogodišnju pobjedu; one mu pjevaju pjesmu pohvalnicu, a pripovjedač je citira u Osmanu, i tako prošlo unosi u sadašnjost;
    - drugi puta se javlja intertekstualnost kada Vladislav oslobodi varšavske gospođe od Sokolice; pri povratku u grad ''mlad gospodičić'' pjeva pjesmu o prošlogodišnjoj pobjedi Vladislava nad Osmanom; tako se opet tema hoćimske bitke premiješta u sadašnjost, i to putem intertekstualnosti, jer pripovjedač ponovo citira pjesmu ''mladoga gospodičića'', koja oponaša narodnu pjesmu (motiv sive ptice - čest rekvizit);
    - prošlo se uključuje u sadašnje i postupkom barokne intermedijalnosti (komuniciraju različiti umjetnički mediji): u X. pjevanju Ali-paša je u Varšavi, u kraljevskom dvorcu, u kojemu promatra mramorne stupove ''leškijeh kralja''; opisivanje kipova (tj. poljske povijesti) znači unošenje prošlog u sadašnje;
    - baroknu intermedijalnost potvrđuju i tapiserije (arazze) koje promatra Ali-paša na zidu vijećnice kraljeva dvora u Varšavi; tapiserija prikazuje prizore iz hoćimske bitke; tapiseriju Ali-paši opisuje knez Zborovski i tako je ponovo prošlost uključena u sadašnjost; opisivanje tapiserije prekida paralogički argumet, jer Ali-paša više ne može gledati tapiseriju od srama, jer među onima koji bježe s bojnoga polja prepoznaje i sebe;
- o prirodi povijesnosti - načelno se može reći da je svijet Osmana povijesni svijet (javljaju se povijesni junaci, realni povijesni događaji, konkretne vremenske granice, konkretan zemljopisni prostor); u odnosu na tri tematske cjeline s aspekta povijesnosti moglo bi se reći:
    a) tema putovanja - nije povijesno dokumentirana, ali je bitna za uobličavanje privatnog svijeta likova;
    b) tema hoćimske bitke, kao i tema pobune janjičara - ima status historiografski istinite priče
- o funkciji pojedinih likova - u povijesni svijet Osmana utkane su i sudbine nepovijesnih junakinja, i to na kršćanskoj strani Sunčanica i Krunoslava, a na muslimaskoj Sokolica i Begum Slavojka; ove su fikcionalne junakinje vezane za mnoge fabularne linije i prepliću se s visokomimetičkim likovima, i to u:
VIII. pjevanju - nalazi se Krunoslavina povijest vezana s njezinim mužem Korevskim; također se i sudbina Sunčanice vezuje uz srpske velikaše i Kazlar-agu;
IX. pjevanju - Sokolica se javlja u epizodi s kraljevićem Vladislavom;
XIX-XX. pjevanja - sudbina lijepe Begum Slavojke ovisi o Dilaverovoj sudbini;
    - u navedenim se epizodama u kojima se visokomimetički likovi pojavljuju s fikcionalnim junakinjama ti se likovi ponašaju nepovijesno: Vladislav postaje vitez koji Sokolici poklanja slobodu; Kazlar-aga se ne ponaša kao turski političar nego kao otmičar; Dilaver postaje zaljubljeni vitez;
    - fikcionalni svijet hrabrih junakinja ne utječe na povijesno događanje, ali zato povijesni junaci utječu na sudbinu fikcionalnih junakinja (sudbina Sokolice ovisi o Vladislavu)

- značajke Osmana kao baroknoga epa - o tome piše Pavao Pavličić u tekstu ''Judita'' i ''Osman'' kao tipovi epa (u: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, Split, 1979) i navodi 5 renesansno-baroknih pojmovnih parova, koje preuzima od Heinricha Wölfflina (Osnovni pojmovi povijesti umjetnosti, 1915.) i više u metaforičkome smislu prenosi na književna djela; Wöllflinovi pojmovni parovi su: (R=renesansa; B=barok)





    a) linearno (R - jasno opisan lik u svom izvanjskom izgledu; opis vojske) - slikarsko (B - istaći tek pojedinačne naznake)

    b) površinsko (R - tiče se prostora i vremena; sve prikazano kako slijedi u prostoru i vremenu) - dubinsko (B - istodobno teče nekoliko paralelnih narativnih linija, koje se međusobno isprepliću)

    c) zatvorena forma (R - tiče se kompozicije; pravilnost, tektoničnost, simetrija; pjevanja podjednake duljine) - otvorena forma (B - odsutnost simetrije)

    d) mnoštvenost (R - tiče se epizoda i motiva; svako je pjevanje zaokružena cjelina, informacijski jedinstveno i razumljivo bez dodatnih podataka - jedno se djelo sastoji od više manjih zaokruženih cjelina) - jedinstvenost (B - pjevanja nisu razumljiva jedno bez drugoga - cijeloje djelo jedna cjelina)

    e) jasnoća (R - tiče se prikaza događaja; prikazani događaji predstavljaju autorovo viđenje stvari) - nejasnost (B - događaje prikazati kao viđenje nekog lika, događaje prati iz njegove perspektive)

8. Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga


- djelo tiskano 1622. godine (posveta ima nadnevak 8. džunja (lipnja) 1622.)
- predložak - kao predložak ovoj religioznoj poemi poslužila je biblijska parabola o razmetnom sinu i dobrom ocu iz Evanđelja po Luki;
    - objašnjenje pojma parabola - znači uspoređivanje ili usporedbu; pojmovno je prilično neodređen pojam, koji je u početku značio pjesničku figuru (Ciceron, Kvintilijan, Aristotel), a kasnije se razvio u značenje književne vrste, koja pomoću kratke, izmišljene i alegorijske priče donosi, uglavnom, moralno-didaktički sadržaj; postoje sličnosti, ali i razlike, između basne i parabole:
BASNA
Sadržajno vezana za svakidašnji život    PARABOLA
Vezana za uzvišenije moralne sfere
Kao likovi pojavljuju se biljke i životinje    Nastupaju ljudi
Računa s razumom   Okreće se osjećaju
Glavna misao je jasna sama po sebi  Glavna misao često traži objašnjenje
Stil ne odaje uzvišenost   Stil je uzvišen, ozbiljan, pun retoričkih sredstava
Zajedničko: i basna i parabola polaze od izmišljenoga i kreću prema poučnosti.

    - biblijska je parabola o razmetnomu sinu, kao jedna od poznatijih parabola, u Gundulićevu tekstu obrađena kroz tri pjevanja, tj. plača: Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje, a na početku svakog pjevanja nalazi se motto, preuzet iz Evanđelja po Luki;
- razina žanra - Suze potvrđuju jedan od primarnih žanrova hrvatske barokne književnosti, ato je religiozna poema, koja se u literaturi još naziva i plač, jer: ''Kod plačeva nije riječ samo o vjerskim osjećajima i njihovu opjevavanju nego se uvijek radi o nekom grešniku ili vjerskom preobraćeniku koji se - plačući - kaje, pa i spjev biva podijeljen ne na pjevanja, nego na plakanja, cvilenja ili uzdisanja.'' (P.Pavličić, 1979, Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, Zagreb; str. 105);
    - u pitanju je, dakle, ona književna struja koju je pokrenuo talijanski pjesnik Luigi Tansillo da Nola (1510.-1568.) svojim spjevom Le lagrime di San Pietro (Suze svetoga Petra), koji ima 15 pjevanja;
    - Tansillo je 1534. godine u Mlecima tiskao djelo Il Vendemiatore (Pudar / Trgač grožđa), koje se nije svidjelo crkvenim krugovima zbog svoje raspusnosti; riječ je o spjevu koji je ispjevan u oktavama s opscenim aluzijama, jer berač koji se nalazi na stablu poziva žene da ne izbjegavaju ljubavne užitke ni obrađivanje vrtova;
    - riječ pudar  (i to u značenju čuvar) javlja se i u drugim djelima u staroj hrvatskoj književnosti, kao npr. u Marulićevoj Juditi, odnosno u Držićevu Dundu Maroju (Drugi čin, Deseti prizor, izdao CEKADE, 1987, str. 336), i to u Pometovu monologu u kojemu on izriče hvalospjev vlastitu trbuhu:
PRIMJER IZ JUDITE:

Kad vinograd gust, kad je već zrilo,

Koga ne bude   bljust      pudar    ni   pudilo,
                         (čuvati)  (čuvar)        (strašilo)

jato ga pokrilo čvarljak, grozd  ne    ojde,
                        (čvorak)            (ne   ostavi)

kad se je najilo, s punom  gvačom      pojde
                                         (podvoljak)
(M.Marulić, Judita, VI, 113-116)

Ko vinograd gusti kad je sve sazrilo,
ako ga ne čuva pudar i strašilo,

 jato bi pokrilo čvoraka i tade,

 kad se nasitilo, bez grozda ostade:

(M.Marulić, 2001, Judita, prepjevao i komentirao N.Kolumbić)


PRIMJER IZ DUNDA MAROJA:
A sinjor Marin mi prijeti! Ah, hoću danaska da zna što je Pomet, što je čovjek virtuoz, čovjek virtutibus praedutus! Odpravih Dunda Maroja s onjezijema trijema vlasteličići, spačah se od njega najbrže, - znam mu ćud: držao bi me s sobom tri dni i tri noći u postu i u penitenciji. Odkinuh se rekoh: ''Imam posala, velicijeh posala, dostojnijeh Pometa baše.'' Pomete, da, Pomete, pače plemeniti kralju i gospodine, Pometov trbuše sofriktani, veseli se, hrani se na delicije, na zalogaje, na manu nebesku, na vareno, na pečeno, na prigano, na podprigano, na tortice drage, na sapuriće incukarade i s vodicom rusatom, na jetrice slatke od kapunića, na guske, na patke, na paune, na galine od Indijana, blaženstvo vječno! Za tebe Pomet sve stenta, za tebe se sve ovo spravlja, kralju i gospodine! Ti si moj, ja sam tvoj; ti meni gospodar, a ja tvoj sluga i pudar, - pudar, bogme, pudar, er ja tebe čuvam od zla čovjeka - od octa i blute, od goveđega mesa i od tjezijeh poltronarija; a ti me ne pretiliš inijem neg bratkovinom i smokvami. (Dundo Maroje, 1987: 336)

- zbog nedoličnog sadržaja papa Pavao VI. stavio je Tansillovo djelo na indeks zabranjenih knjiga; da bi se iskupio za počinjeni grijeh, Tansillo piše spomenutu poemu Suze svetoga Petra, čiji su dijelovi izašli 1560. godine, a cijelo su djelo dovršili drugi (npr. Attendola) i tiskali nakon autorove smrti 1585. godine; poema ima 13 plačeva (pianti; a Mate Zorić tvrdi u Leksikonu stranih pisaca, 2001, da ima 15 pjevanja!!), u kojima se opisuje tuga i kajanje svetoga Petra pošto je zatajio Isusa;
    - poema je doživjela veliki uspjeh i ponovljena izdanja;
    - na tragu Tansillove poeme nastaje i poema Erasma da Valvasonea (1523.-1593.; talijanski pjesnik) Lagrime di Santa Maddalena (1586.), koja također utječe na smjer Gundulićevih Suza;
    - slični su se ''plačevi'' uskoro pojavili i u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Engleskoj;
- u hrvatskoj književnosti imamo 3, odnosno 4 takva djela:
    Ivan Bunić Vučić, Mandalijena pokornica
    Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga
    Ignjat Đurđević, Uzdasi Mandaljene pokornice
    Antun Kanižlić, Sveta Rožalija panormitanska divica

- sve navedene religozne poeme / plačevi imaju zajedničke karakteristike na razini idejnih elemenata, a u to ubrajamo sljedeće:
1. obično na početku, a nekada i kasnije tijekom spjeva, pjesnik izjavljuje kako suzama pokajnika o kojemu je riječ zapravo oplakuje vlastite grijehe, pa se nada da će mu djelo moći poslužiti umjesto suza kao znak pokajanja, ili mu pomoći da stekne Božju milost i uđe u raj; potrđuju to sljedeći stihovi:
    Grozno suzim gork plač sada,
    gorko plačem grozne suze
    ke razmetni sin njekada
    kajan z grijeha lijevat uze;
    jeda i moje grijehe oplaču
    suze u suzah, plač u plaču.      (I, 1-6)

2. pjesnik također na početku spjeva ili kasnije, upozorava da kajanje grješnika o kojemu pjeva treba biti primjer čitateljima kako bi se na vrijeme vratili na pravi put i stekli oprost, što potvrđuju stihovi:
    O grešniče, u zlu tvomu
    k vječnomu se dobru uteci,
    u izgledu viđ ovomu
    sebe istoga, kaj se i reci
    veće božje da je smiljenje
    neg sve ljucko sagrješenje.     (I, 37-42)

3. spjev uvijek započinje stanjem nakon grijeha, kada se grješnik već kaje, obično negdje na osamljenu mjestu, šzo potvrđuju stihovi:
    Pod česvinom grm prignuti
    gdi u spletenu gaju raste,
    a o klisurah strme ljuti
    gledaš visjet divje hraste,
    ter pod snijegom vrsi bijeli
    planinam su posijedjeli...          (I, 49-54)

4. to je mjesto redovito spilja; pjesnik obično opisuje pojave iz prirode koje grješnika okružuju; grješnik uspoređuje sebe i svoje osjećaje s biljem, životinjama i atmosferskim pojavama; konstatira kako je priroda stvorena radi čovjeka, jer je ona zapravo slika Božja, a čovjek prirodu zlorabi; grješnik zaziva prirodne nedaće na svoju glavu, što potvrđuju sljedeći stihovi:
    Svojom vječnom zapovijedi
    da me vriježi, nebu reče;
    a zviezdami svijem naredi
    da mi svaka blaga isteče;
    čini oganj da me zagriva,
    a povjetarce oživljiva.         (III, 271-276)

    Skot nesvijesni u vrlini
    ki u gorskoj stoji dubravi
    spozna tko mu dobro čini
    i haran mu je po naravi;
    a ja biću z grijeha zloga
    dobročinca zlotvor moga?   (III, 319-324)

    I još živem? još me zdrži
    zemlja? još mi sunce siva?
    Treskovima nebo prži
    dubja ka mu nijesu kriva
    a u krivinah tko se ustara
    ne poraža i ne izgara,          (III, 253-258)

5. grješnik se sjeća svojega grijeha, rekonstruira ga do u tančine, čudi se kako se usudio počiniti nešto tako strašno; o tome svjedoče sljedeći stihovi, kojima treba dodati i cijelo Sagrješenje, koje predstavlja opširnu rekonstrukciju počinjena grijeha:
    Što ne učinih, što ne skrivih,
    u ku zlobu š nje ne upadoh?
    Tlačih zakon, neprav živih,
    tlapih, mamih, grabih, kradoh;
    na vrlja se djela spravih;
    sram poplesah, Boga ostavih!    (I, 289-294)
6. grješnik se sjeća kako je došlo do preobraćenja: prostrijelio ga je Isusov pogled ili zraka Božje milosti, i to do u samo srce, poput ''ljuvene strijele'':
    Tako u tminah svijeta ovoga
    zametena svega u sebi
    kad čovjeka umrloga
    vlas pritvara višnja s nebi,
    prosvetli ga blago dosti
    najprije zrakom sve milosti.

    Netom ovi zrak udari
    u stražnika žirnijeh stada,
    vidje i pozna sve privari
    ke mu uzrok bijehu od jada,
    i da staše za zatrti
    svoj zli život gorom smrti.      (II, 7-18)
7. pokajnik osjeća da mu suze što ih prolijeva nisu dovoljne da bi oprao vlastiti grijeh, pa se moli Bogu da mu ih podari još punu više:
    Plačem, ali plačom žudi
    nadić sitne zvijezde očima,
    kroz kih lijevat odasvudi
    rijeke od suza dotle ima,
    dokle u gorku vodu onu
    svoje zloće sve potonu.          (III, 73-78)

    Ah, jaoh, plačne oči moje,
    gdi su od groznijeh suza mora?
    Plač'te, plač'te sve dni svoje,
    plač'te, plač'te bez umora;
    ah, i da se grijeh moj skrati,
    život se u plač vas obrati!       (III, 217-222)
8. kada se griješnik naplače, pada noć, a on je moli da ga sakrije i proguta; ponekad slijedi i opis zore:
    Noći slijepa, gluha noći,
    gluhu i slijepu slična meni,
    ah, da mi je ufat moći
    da smrknute tvoje sjeni
    neće izgnat dzora bijela
    meni plačna, svijem vesela!       (III, 157-162)

    Nu ako inim u tamnosti
    noć me i puste kriju gore,
    gora i noć s kom kriposti
    mene meni skriti more?          (III, 235-238)
9. noću, a ponekad i danju, pokajnik ima vizije Isusove muke (ili se sjeća da je toj muci prisustvovao), sjeća se Božjih čuda, pa dolazi do zaključka da je od svih čuda na svijetu najveće čudo milost Božja:
    promjena je ova odviše
    vrh svijeh čuda čudna u sebi,
    i nije stvari slavom više
    ni na zemlji ni na nebi, -
    Božje ruke svemoguće
    djelo najviše i najvruće!        (III, 37-42)
10. grješnika tješi pomisao da je milost Božja veća od svakog grijeha:
    Milosrđe je Božje veće
    neg sve hude me krivine,
    zašto Višnji dobri neće
    kajan grešnik da pogine;
    tijem što čekam tužan odi?
    Dušo moja, k njemu hodi!      (III, 385-390)
 [11.] pjesnik moli nekadašnjeg griješnika i pokajnika, a sada sveca, da ga zagovara kod Boga na nebu, kako bi i on stekao istu milost Božju; neki plačevi, kao npr. Bunićeva i Đurđevićeva Mandalijena imaju jasno izraženu i ovu 11. karakteristiku, koja u Suzama nije tako očita, što potvrđuju i stihovi:
    Vrgoh stare prijatelje,
    A za novu mu družinu
    Uzeh onih s iste želje
    U bludnosti koji ginu;
    Vodih za mu stražu ovih,
    Gozbe obilne njim gotovih.       (I, 331-336)

- Đurđević Mandalijenu završava stihovima:

       Nu ako nebo srca gleda,
    Ter je želja s dostojnosti,
    Daj mi, ah daj mi da unaprijeda
    Moj grijeh žalim tvôm žalosti,
    Pak da ljubim gori u slavi
Tvoga draga tvôm ljubavi!
(I.Đurđević, Uzdasi Mandalijene pokornice, Uzdisanje osmo, PSHK, knj. 18, Zagreb 1971, str.369.)

- sve navedene odrednice ne moraju i nisu uvijek zastupljene u svim našim religioznim poemama; naš najveći izuzetak je Kanižlićeva Sveta Rožalija;


9. Stijepo Đurđević, Derviš
 (Dubrovnik, 1579. - Dubrovnik,1632.)


- kontekst: u vremenu u kojemu je živio i stvarao Ivan Gundulić (1589.-1638.) postojali su i neki drugi pisci, o kojima naše povijesti govore kao o piscima koji su stvarali u sjeni Ivana Gundulića (M.Kombol); u ovu skupinu pisaca Mihovil Kombol ubraja Horacija Mažibradića, Paskoja Primovića, Stijepu Đurđevića;
    - Horacije Mažibradić (Venecija, 1565. - Cavtat, 1641.) - rodio se u Veneciji kao nezakoniti sin dubrovačkog trgovca i pjesnika Maroja Mažibradića i njegove sluškinje (Marije?); školovao se u Dubrovniku, dosta vremena provodio na imanju svog oca u Konavlima; bio nagle i naprasite ćudi, zbog čega je često bio saslušavan i kažnjavan; obnašao niže službe u Republici, iskusio bijedu i neimaštinu (osim o ženi i punici brine se i o 13 djece!);
    - pisao 12-eračke ljubavne pjesme na tragu lirike 16. stoljeća, ali i 8-eračke stihove na tragu Bunićevih Plandovanja senzualno-idilične intonacije; zanimljiva je i njegova moralno-didaktična i satirična poezija, te poslanice; povijesti često ističu njegovu poslanicu naslovljenu Oracio Mažibradić Plavkoviću (1623.), dakle riječ je o poslanici upućenoj Ivanu Gunduliću;
    - Paskoje Primović  (Dubrovnik, 1565. - Dubrovnik, 1619.) - pripadnik skromne i vrijedne pučanske obitelji, koja se upravo njime i ugasila; bio je, uglavnom, pisar u različitim kancelarijama uprave u Dubrovniku; oprobao se i u novčarskim i privrednim poslovima, ali bez veće materijalne sigurnosti;
    - knjiženi rad obuhvaća, uglavnom, prevođenje; preveo je:
        - Dies irae (Ukopna pjesma)
        - Rinuccinijevu melodramu Euridice
        - Sannazzarov ep De partu Virginis (Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda djevičkoga)
        - crkvene himne i molitve
    - njegovim originalnim djelom se uzima zbirka šaljivo-podrugljivih pjesama  Fioka (naslov je zbirka dobila prema akrostihu FIOKA, koji se javlja u pjesmama, ali se još ni danas ne zna što ta riječ točno znači); riječ je o parodiranju petrarkističkoga izraza i tema - miješa petrarkističke uobičajene teme i konvencije s bizarnim zgodama; u tome prethodi Stijepi Đurđeviću, pravom majstoru parodije;
- životopis Stjepa Đurđevića:  mlađi suvremenik Mažibradićev i Primovićev; pripadnik stare i ugledne plemićke obitelji, kojoj će on biti posljednji muški potomak; u mladosti mu mač nije služio samo kao ukras; često ga je koristio u tučnjavama u ulicama u kojima su stanovale i djelovale ''zle žene''; zbog toga je kažnjavan na sudovima (o čemu svjedoče sudski zapisnici), često je plaćao globu ali i ležao u zatvoru; jednom je bio osumnjičen i za ubojstvo, koje nije bilo dokazano; jedanputa su njegove akcije bile protumačene kao opasnost za Grad - naime vojvoda od Savoje i Mantove organizirao je podizanje ustanka protiv Turaka, u čemu je sudjelovao i sam Đurđević; dubrovačka je vlada u tome vidjela opasnost za sam Grad, te je 1612. prognala Đurđevića na četiri godine iz grada; Đurđević je otišao u Napulj; kada se vratio u Dubrovnik, stari su grijesi bili oprošteni; sve do smrti obnašao je različite državne službe u Dubrovniku;
- njegovu smrt (1632.) opjevao je i Ivan Bunić Vučić u Plandovanjima ([89] VIII Nadgrobje gospodinu Stijepu Giorgi, Stoljeća hrvatske književnosti, 1995, str. 119; u pjesmi se kaže da je s Đurđevićem ugasila se njihova loza, tj. "Jaković sva kuća", što znači da se Đurđevićeva loza prema njegovu djedu Jakobu /Jako/ zvala Jaković);
- bibliografija:  njegov književni opus je relativno malen, jer u mladosti piše ljubavnu liriku (do nas su stigle samo četiri takve pjesme); ona svjedoči o njegovu udaljavanju od duha petrarkizma, jer se javlja senzualnost kojoj je sklona lirika 17. stoljeća (npr. u pjesmi Ljuveno uživanje - lirski subjekt želi imati dvije voljene drage: jedna mu usti cjeliva, a druga ga ''usrjed krila razbludnoga svoga ima''); razbluda =naslada, uživanje;
    - slavu mu je ipak donio Derviš, koji je već bio hvaljen i u starom Dubrovniku; Dubrovčani su Derviša nazivali i Dervišijata, a oko postanka samoga spjeva isprepleli su čitavu legendu (objašnjenje pogledati u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 10, Zagreb 1967, str. 85.) - po njoj je djelo nastalo kao posljedica čudnog susreta u dubrovačkom Kneževom dvoru između zapuštenog zatvorenika i kneževe kćerke, koja je, ugledavši kako kažnjenika sprovode, uskliknula: ''Gle, kakav je, kao neki derviš!''; taj je derviš bio, navodno, sam Đurđević, koji se na djevojčin usklik okrenuo, ugledao lijepu djevojku i na prvi pogled se zaljubio u nju; nakon toga odlučio je svoje misli i osjećaje prenijeti na pravoga derviša, i tako je nastao Derviš;
    - preveo je i Sedam psalama pokornijeh kralja Davida (Padova 1686.); ovim se poslom pozabavio već prije Ivan Gundulić (1621.); postavlja se pitanje - zašto se ovaj podrugljivac, nemiran i raspojasan stvor prihvatio takva posla? - možda zbog starosti, nemoći, približavanja smrti??

DERVIŠ

- komična poema koja ima 50  osmeračkih sestina rime ababcc; to je monolog bosanskog Derviša, što ga ovaj izgovara lijepoj Dubrovkinji; on je zaklinje da mu pokloni ljubav (stihovi na str. 94; Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 10, Zagreb 1967):
    Nijesam čoban ni kopile (...) / Plemenit sam Dedo derviš! (str. 94)
    - derviš - pripadnik derviškog reda (sekte) u muslimana, koji se isticao u vršenju pobožnosti; derviš se u religioznom zanosu ubada nožem i odatle se u Đurđevićevu tekstu spominje da je on izranjen, krvav; derviš je skroman, povučen čovjek

- ozbiljne i šaljive teme u staroj hrvatskoj književnosti:  hrvatska epska književnost starijih razdoblja obrađivala je prvenstveno ozbiljne teme (ratove s Turcima, religozne priče o životima svetaca i svetica, život Kristov, hrabre podvige kršćanskih junaka i junakinja; o ovim se temama pjeva uzvišenim tonom, visokim stilom i patetikom; pripovjedač neizostavno ističe hrabrost, rodoljublje ili svetost kao najviše životne vrijednosti);
    - no, tu i tamo i pored ovakvih ozbiljnih tema, pojavit će se i poneko šaljivo, komično djelo, pokoja rugalica ili peckava zgoda, neka dosjetljiva parodija;
    - za ovakvo veselije viđenje stvari kao pogodnom se temom pokazala tema ljubavi; ljubav je najuzvišenija emocionalna vrijednost, ali se o njoj može govoriti i s veselije strane; u hrvatskoj baroknoj književnosti ovu drugu mogućnost potvrđuju komične poeme, u koje svrstavamo: Đurđevićeva Derviša, Bunićeva Gorštaka, Suze Marunkove Ignjata Đurđevića, a u 19. st. nastaju Suze Prdonjine (1879.) Antuna Kaznačića;
    - barok vrlo često piscima propisuje što i kako imaju  pisati (puno je izvanliterarnih zahtjeva); ali, barok je i vrijeme kada se najviše krše ta ista pravila u obliku parodije; potvrđuju to upravo komične poeme, jer u njima prepoznajemo sljedeće:
    - ozbiljnom se književnošću želi baviti lik koji je tomu nevješt - Derviš, Gorštak, Marunko su nevješti metaforama i ljubavnom pjesništvu;
    - likovi u tim poemama dolaze iz krajeva izvan Dubrovnika, pa se u tome može vidjeti šegačenje sa stanovnicima koji nisu Dubrovčani - Derviš dolazi iz Bosne, Gorštak živi u pustoši, Marunko je Mljećanin;
    - u središtu pozornosti je lik koji se u dužem monologu i na način koji mu ne pristaje obraća drugoj ženskoj osobi sličnoga ili višega imovinskoga stanja, udvara joj se na način koji on sam smatra uglađenim i učenim;
- zajedničke osobine hrvatskih komičnih poema:
    1. junak, kojemu to ne pristaje, počinje se udvarati na neki smiješan način; to je točka na kojoj svi naši autori grade smiješnost svoga lika: Derviš, Gorštak, Marunko uporno žele dokazati da su i oni vrijedni ljubavi i poštovanja; kao glavnu pretpostavku za ostvarenje ljubavi i otmjenog udvaranja uzimaju bogatstvo, koje je u odnosu na njih puko siromaštvo (odabranici srca svoga nude kožu, tikvicu, remen, kašiku, misleći da će je tako sigurno pridobiti za sebe);
    2. najveći broj komičnih efekata proizlazi iz junakove pohvale ljepoti drage i iz njegova opisa gospojine okrutnosti; pohvala ljepote želi bili lirska, ali usporedbe su nespretne, neprimjerene, pa onda i smiješne:
Od repate ljepša s' zvizde
i od sunca i od zore,
punija si dike i gizde
negli čičak posred gore,
a sva u licu ružom captiš -
ja sam Dedo smamljen derviš!   Pobjelja si nego gruda
prem ožeta mlijeka vlaška,
ali vajmeh gnjeva i huda
moje od mene srce baška
bez milosti svakčas držiš -
uvrijeđen sam Dedo derviš!
                            (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 93)
    - Dervišev govor je mješavina usporedbi iz njegova svakodnevna života i naučenih pa krivo upotrijebljenih metafora (sva u licu ružom captiš (=cvjetaš) - to je literarna metafora ali u kontekstu čička i repate zvijezde, pa je konačni učinak - smijeh);
    - nadalje, ''pogled ljuveni'' je u petrarkističkoj poeziji obično uspoređen sa strijelom; ovdje strijela nije precizirana, ali je ''pogled ljuveni'' zadržao sposobnost da bode, pa se Dedo derviš sjeća da mu je uz srce ranila i jetru (džiger);
        Nu od mene ti ne bježi,
        ljubav er te, moja lijepa,
        u mom srcu zabilježi
        zlatnom strijelom kom ga cijepa
        kojom džiger sveđ moj raniš -
        ustrijeljen sam Dedo derviš!            (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 94)

    3. okoliš u kojemu se junaci nalaze također je zajedničko našim komičnim poemama - riječ je o sredini koju likovi smatraju bliskom i svojom, te u nju pozivaju svoju draganu; okoliš je uvijek jedan od elemenata na kojima pjesnici grade komičnost situacije i komičnost junaka; okoliš je neprikladan, u kontrastu s lirskim ugođajem što ga zaljubljenici (Derviš, Marunko, Gorštak) žele postići, i to kako slijedi:
        Derviš-Dubrovkinja: mjesto je prid dvorom (bez idiličnih, lirskih konotacija)
        Gorštak-Zorka: mjesto je pusta planina
        Marunko-Pavica: mjesto je planina
        (Prdonja-Marava: mjesto je ribranica u gradu)
- Derviš se nalazi na nekom neodređenom mjestu, ali se može naslutiti da se nalazi pred dvorom svoje ljubljene, dakle na mjestu koje je literarno obilježeno (raniji su pjesnici puno govorili o prozoru svoje drage i njezinu dvoru); ono što on izgovara neprimjereno je tom mjestu, jer Derviš kaže:
        Eto uhiljen ja se skitam
        i ucviljen ja se tučem,
        prid dvorom ti ter mahnitam,
        skačem, plačem i jaučem
        vikajući: što me moriš? -
        umoren sam Dedo derviš!                         (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 95)

- mjesto na kojemu Dedo čeka i plače, i jauče, neznatne je idiličnosti, čega je i sam lik svjestan:
        Plačan Dedo već ne ruča
        niti veće kafu srka,
        neg gologlav, bez papuča
        po najvećem snijegu trka
        cić plamena kim ga goriš -
        urušen sam dedo derviš!
                                                                                        (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 96)

- parodija: navedena tri elementa (udvara se lik kojemu to ne pristaje, neprimjerene pohvale ljepoti i okrutnosti drage, neprikladnost okoliša) zajedničke su osobine hrvatskim komičnim poemama, jer su oni dovedeni u svezu s parodijom;
    - parodiji je podvrgnut jedan tip literature, koji bismo mogli odrediti kao pastoralni i kao petrarkistički, pa bismo mogli reći:
    a) parodiranje pastoralnih elemenata je prisutnije u opisu okoliša i onoga čime zaljubljenik raspolaže
    b) parodiranje petrarkističkih elemenata očituje se u načinu udvaranja komičnih junaka;
    - nadalje, parodira se jezik i to uz pomoć
    b.1) makaronskog govora (mješavina hrvatskog jezika i nekih drugih inojezičnih elemenata, obično turcizama)
    - u makaronskom govoru komični se efekti svode na zamjenu petrarkističkog izraza turcizmima:
    Svaka rados BENDEN ĐITI (= sveđ mi bježi/ pobježe od mene)
    Ter mi slatke nijesu slasti,
    Er sveđ imam na pameti
    Gorkos od tve oholasti;
    BENUM RAHUM (= moja dušo/ma srdačce), što se oholiš? -
    ČEMERAN (= ucviljen/jadovan) sam Dedo derviš!
                                                                                               (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 96)

    - ako turcizme, dakle, zamijenimo izrazima konvencionalnog petrarkizma u domaćoj tradiciji, dobit ćemo tipičnu strofu renesansne ljubavne lirike;
    b.2) metaforom se parodira jezik - komični se efekti ostvaruju uz pomoć metafore koju konstituira makaronski govor i niski stil:
    Ti si rajski melek (= anđeo) lijepi   ← makaronski govor
    Koji sletje zgara s nebi,
    Ki me opoji i zaslijepi,
    Da već ne znam ništa o sebi
    Er mi u srcu sveđ ti sjediš    ← niski stil
    Zanesen sam Dedo derviš!                                        (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 93)

    - druga mogućnost stvaranja komike jest tzv. realizirana metafora - preneseno, metaforičko značenje se doslovce i ostvaruje, realizira; npr. petrarkistički zaljubljenik će reći da ''u plamenu svak čas gori'', ali neće reći da je od tog plamena i ''pečeno srce'' a on ''izgoren'':
    Ne, zvjerenja od nijednoga
    Neg ti malo kurban (= žrtvu) tvorim
    Od pečena srca moga
    Ki u plamen svakčas gorim
    Er pogledom sveđ me prliš (= pržiti, paliti)
    Izgorjen sam Dedo derviš!                                        (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 96)

    b.3) antiteza - antitečinost se ostvaruje u odnosu na lik (najčešće), jer je zaljubljenik u komičnoj poemi oprečan izgledom, izrazom i podrijetlom renesansnom galantnom udvaraču;
    - u liku smiješnoga kavalira Derviša miješa se:
        - ljubav prema Bogu i ženi (derviš se u religioznom zanosu ranjava, a rane mu nanosi i ljubav prema ženi);
        - profanira se visoki stil; u funkciji profanacije visokoga stila jesu i usporedbe u kojima se direktno vezuje uzvišena ljepota gospoje uz svakodnevicu i uz gastronomski inventar ruralno vrednovanih pojmova, kao na primjer:

    Od repate ljepša s' zvizde
        (...)
    punija si dike i gizde
    negli čičak posred gore
        (...)
    Pobjelja si nego gruda
    Prem ožeta mlijeka vlaška
        (...)
    Od pilava (= tursko jelo od riže) draža s' meni,
    I od masla i od meda.

10. Ozaljska inačica hrvatskoga književnog baroka

- ozaljski književni krug: književnici se tako nazivaju prema središtu njihova djelovanja (Ozalj), jer su se oko Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i leksikografa Ivana Belostenca  (1594./5.-1675.; pavlin čiji je rječnik Gazophylacium tiskan tek 1740. pod imenom pavlina Orlovića) okupili i neki drugi pisci (Ana Katarina Frankopan Zrinska, Juraj Rattkay Velikotaborski - 1612.-1666; najprije bio isusovac a kasnije svjetovni svećenik; borio se s P.Zrinskim protiv Turaka; zbog ležernijeg dnosa prema moralu /posebice se misli na žene/ bile mu uskraćene sve crkvene časti; napisao je djelo Memoria regum... /Uspomena na kraljeve.../ u kojemu piše protiv Mađara i Nijemaca);
- jezik kojim pišu potvrđuje dodirivanje triju dijalekata (čakavskog, kajkavskog i štokavskog), pa se u odnosu na ovaj kriterij u ozaljski barokni književni krug svrstava i Pavao Ritter Vitezović, iako životom i radom nije vezan uz Ozalj (rođen je u Senju);

- barok je ovdje dosta minijaturna pojava, jer se svodi, uglavnom, na književnu djelatnost dvojice velikaša: Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
- među njima ne postoji neka čvršća sinteza, pa bi se moglo reći da je ova književnost  skup književnih djela s različitim vrsnim i stilskim obilježjima;
-dva se ozaljska pisca različito odnose prema ostalim književnostima hrvatskih regija 17.st. :
    - P.Zrinski - prevodeći s mađarskog Opsidu sigetsku (koja je glavni dio spjeva Adrianskog mora sirena, 1660) svoga brata Nikole približio se stihom i strofom (12-terački katreni s četverostrukom rimom na kraju stihova) kajkavskim piscima (M.Magdalenić, Zvončac), koji su također bili pod mađarskim utjecajem;
    - Zrinski dodaje i unutarnju četverostruku rimu (utjecaj dubrovačko-dalmatinski)
    - Zrinski želi u prvom redu informirati, te je stoga Opsida dobrim dijelom ostala astilistična, pa onda i lišena baroka;
    - F.K.Frankopan - u odnosu na tematska i stilska obilježja bio je bliži južnim utjecajima, i to u obliku metričkog eksperimentiranja (među talijanskim pjesnicima to je zastupao Gabriele Chiabrere);
    - u njegovoj se lirici elementi baroka javljaju na marginama dviju njezinih vrlo čestih tema: uz temu ljubavi i ženske ljepote, ali  i uz temu prolaznosti (vidljivo u prvom dijelu Frankopanova stvaralaštva);
    - u drugom dijelu Frankopanova stvaralaštva (pjesme na narodnu) javlja se otpor prema baroknoj stilizaciji, te je stoga Frankopanova lirika nehomogena;
- elementi baroknoga stila u ovom književnom krugu upozorava da je on barem marginalno sudjelovao u aktualnim književnim baroknim modama;


FRAN  KRSTO  FRANKOPAN
(Bosiljevo, oko 1643. - Bečko Novo Mjesto, 1671.)

- životopisna bilješka: nije sigurno kada se i gdje se rodio hrvatski velikaš i pjesnik, urotnik protiv habsburške samovolje (vjerojatno u Bosiljevu, između 1641. i 1643. g.); potekao je iz jedne (i to posljednje) loze knezova Krčkih; prva zapisana vijest o njemu je iz godine 1648. - rano je izgubio majku (''u kolipci''), potom oca (1652.), pa starijeg brata Gašpara (1653.), te brata Jurja (1661.); nekoliko je godina boravio u Italiji, zatim na isusovačkom sveučilištu u Grazu;
    - u Italiji je, u Macerati (1656.) objavio svoje prvo pjesničko djelo, latinsku Elegiju; u Italiji se oženio kardinalovom nećakinjom Julijom di Naro (1658.), a u nasljeđe je primio grad Nemi kraj Rima; vraća se u Hrvatsku, pomaže svom svaku/šogoru Petru Zrinskom poraziti Turke kod Jurjevih stijena u Lici (1663.); o uroti protiv Habsburgovaca (a nakon sramotnog mira u Vasvaru 1664. godine), koju su skovali hrvatski i ugarski velikaši, Frankopan je doznao kasno, tek 1669., i to slučajno, prilikom prevođenja pisma za Petra Zrinskog (bio je zamoljen od šurjaka Petra Zrinskog da prevede na talijanski jezik pismo za poljskoga kralja i tom se prilikom upoznao s pojedinostima urote); odmah se pridružio uroti, kojoj je nakon smrti Nikole Zrinskog na čelo stao brat mu Petar Zrinski; austrijska je vlada doznala za urotu, njihova je vojska zaposjela imanja urotnika; dana 12. IV 1670. Petar i Fran putuju u Beč, ne bi li od Leopolda I. dobili oprost; desilo se suprotno - po dolasku su ih uhitili i utamničili, pa ih nakon godinu dana osudili na smrt; smaknuti su 30. IV 1671. u Bečkom Novom Mjestu (odrubljene su im glave); dvije godine potom, 1673., umrla je i sestra jednoga a supruga drugoga urotnika - Ana Katarina Frankopan Zrinski;

- sudbina Frankopanovih djela: prije smaknuća Frankopan je morao svojim tamničarima predati sve svoje papire; tako je njegova ostavština dospjela u carski arhiv i u njemu, javnosti posve nepoznati, ostali dva stoljeća - kada je pred proslavu 200. godišnjice urote Franjo Rački u bečkome Državnom arhivu tragao za pisanim svjedočanstvima o njoj, njegov se pomagač Ivan Kostrenčić slučajno namjerio na rukopise dotada javnosti nepoznate; tako se tek 1871. godine o Frankopanu počinje govoriti i kao o književniku, a ne samo kao o urotniku;

- bibliografija - u Frankopanov opus ulazi: Elegija (na latinskom), Gartlic za čas kratit, Dijačke junačke, Zganke za vrime skratiti, Sentencije vsakojaške, Po svem svitu razglašena, prečudna i strašna trumbita sudnjega dneva (pobožna pjesma), Jarne bogati (prijevod Moliereovoga George Dandine, nedovršeno djelo), talijanske pjesme i rasprave;

- problem kronologije nastanka Frankopanovih djela: nema jedinstvenog mišljenja o vremenu i mjestu postanka Gartlica, kao na primjer:
    - Mihovil Kombol: ''Glavno njegovo djelo nastalo je u zatočeništvu, gdje je prisilna dokolica u mladom urotniku probudila sklonosti, koje su možda već i prije živjele u njegovoj duši.''
        - prigovor J.Vočine: to znači da je Frankopan kroz godinu dana prošao            kroz nekoliko različitih književnih faza, što je upitno;
    - Ivan Kostrenčić: Frankopan se književnim radom bavio i prije zatočenja;
    - Krešimir Georgijević: zbirka je u tamnici priređena samo za tisak;
    - Josip Vončina: za utvrđivanje moguće kronologije pjesama bitno je uočiti (a to nije činjeno do Vončininih razmišljanja) da Gartlic ima dva predgovora, što je neobično;
    - prvi predgovor - ima naslov Gartlic za čas kratiti, a potpisuje ga Ditelina:

"GARTLIC ZA ČAS KRATITI
v kojem cvitja vsakojačkih popivak nahode se. Ako bude kome drago va njem prošetat ter cvit sebi povoljan najde, slobodno naj utrgne, al s korenom ne istrgne.
    Ako bi cviti magajnasti bili ter dostojno ne izacvali, nimaj zamirit, ar meštrija ni vrtlarija. K tomu za sadit cvitja triba je vrime povojlno, srce zadovojlno. Ovi pako gartlic je zasađen v oblačnih dnevih, v urah nesrićnih, srcem turobnim, mislih nepriličnih. Zato, ki Apola dično nasliduje, naj z mudrostjom svojom mene ispričuje; pače drago prosim, kaj najde neugodno, da zbriše, kaj štima potribno, pripiše.
    Želim srića da ti rabi, al z mene se ne spozabi,
                                 tvoj sluga prijatejl
Ditelina"

(magajnast - pogrešan; Apolon - starogrčko božanstvo sunca, pjesništva i glazbe, pokrovitelj umjetnosti)

- u prvom predgovoru dominira potištenost (oblačni dani, ure nesrečne, srce turobno); → ovakva su raspoloženja više svojstvena tamnovanju i pisanju tužaljki;
    - napisan je, vjerojatno, u tamnici, a s njim po raspoloženju korespondira tek manji broj pjesama u Gartlicu, u kojima tuguje nad nesretnom sudbinom (npr: elegija Srce žaluje da vilu ne vidi, Od sriće nestalnosti; Tituluša nima, ime vimdar ima - ima akrostih posvećen sestri Ani, i on glasi: FRANKOPAN ZERJNJ KATTARJNA); dakle, ako je Gartlic prvotno bio ljubavni kanconijer, za vrijeme tamnovanja u njega su uključene i pobožne pjesme, pa je Gartlic postao vrt ''v kojem cvitja vsakojačkih popivak nahode se'';
    - drugi predgovor - ima naslov Dragi prijatejl, poklon i pozdravlenje, ne potpisuje ga neko ime, ali se iz teksta vidi da je opet riječ o Ditelini, jer čitamo:
"DRAGI PRIJATEJL, POKLON I POZDRAVLENJE
Prosim: naj se čudit da priprosta Ditelina od tako plemenita cvita lipote i ljubavi spominak činiti podstupujem. Znam dobro, kak god ni dopuščeno (zbog orla slavna) z naturalskim okom svitlost velikoga planete čvrsto razmišljati, tako i meni z mlahavim mojim percom diku i dostojnost prezmožna Kupida ne b' slobodno pisati. Vimdar buduć vridnim i nevridnim dano hasan i kripost sunčanu uživat, naj i meni prez zamire bude od lipote i ljubavi konči spominat.
    Ako u versih Apola mudrost i meštriju ne najdeš, neg listor općinske riči, ne hudaj zato, ar pelda Ikarusa je me oplašila koj, hotivši previsoko litat, moral je iz visine u morsku glubinu nevojlno pondriti. Zato volim na sridnjem putu ostat, da znam kaj govorim i drugi razumit me more.
    Ni vrtla gospockoga, s tim lipše nakičena, v kojim ne bi rasla haluga i trava vsakojaka. Tako i va 'vom gartlicu nahodit je med cvitjem hudobne i korisne trave: zato opominam, ruka plemenita, naj prez rukavice po cvit posigati, ar se lahko na koprivu moreš namirit; drugač jada al čemera ki bi zdravju škodil ni bojati, samo kad opeče, da kožica malo začrleniva. Al za to ne maraj, hočeš konči znati za travu povidat.
    Vim bol ka od želje dojde
    Prez rizika lahko projde!
Zbogom"

(pondriniti - zaroniti, zagnjuriti)

    - iz ovog se predgovora doznaje nešto i o prvotnoj tematici kanconijera: ''naj i meni prez zamire bude od lipote i ljubavi konči spominati'';
- u zbirci je, dakle, prvotno prednost pripala ljubavnoj poeziji, ali pjesnik je svjestan da on nije dorastao ovoj tematici, pa se čitatelju unaprijed ispričava zbog toga; isprika je izrečena uz pomoć metafore: nema tog vrta u kojemu ne raste uz cvijeće i nekorisna trava, pa se tako i u njegovu vrtu može naći kopriva; kopriva nije opasna, jer kad opeče, kožica samo ''malo začrleniva''; ovakav metaforički govor, prema Vončini treba razumjeti na sljedeći način - čitatelj će se zacrvenjeti, tj. postidjeti zbog nekih pjesama koje o ljubavi govore slobodnije, čak i nepristojno;
    - ovom vremenu pripadaju one Frankopanove pjesme koje nisu inspirirane njegovom osobnom tragedijom, jer u njima dominira optimizam, bezbrižnost;
- proizlazi: Gartlic je nastao tako što je Frankopan prije zatočenja imao manje-više gotov kanconijer ljubavnih pjesama, koji je u zatvoru dopunio tužaljkama o vlastitoj nesreći, ne pridržavajući se pri tome kronologije; posljedica toga je to da iza vedre pjesme slijedi pesimistička, zatim ljubavna, odnosno pjesme nastale u potpuno operečnim raspoloženjima;

- književne faze u stvaralaštvu Frankopanovu: na temelju životopisnih podataka Josip Vončina je književno stvaralaštvo ovog pisca podijelio u četiri faze:
1. - mladićka dob, kada pobožni 13-godišnjak, Fran, plače zbog seobe Bogorodičine crkvice s Trsata u Loreto; dvije godine kasnije će se oženiti u Italiji;
    - ovdje nastaje Elegija (1656.);
2. - 1656.-1663.: faza bezbrižnog života koja traje do bitke kod Jurjevih stijena (1663.); to su galantne pjesme iz Gartlica, u kojima se osjeća utjecaj njegovog najvećeg uzora, austrijskog nadvojvode Leopolda Wilhelma, koji je sastavio i pod pjesničkim imenom Crescente objavio u Bruxellesu 1656. zbirku Diporti; na ovaj je način upoznao Frankopan talijanske manirističke pjesnike, ali ne izravno, nego preko nedarovita posrednika Crescentea;
    - tematika: ljubavna, konvencionalna, oslobođena putenosti, senzualnosti (''ljubovnik sramežljiv'' je sretan ako može vili zaželjeti laku noć);
3. - 1663.-1669. (ili 1670.): nakon bitke kod Jurjevih stijena 1663. godine Frankopan uviđa da među krajiškim junacima njegova galantna lirika nema publiku; odnos ovih junaka prema ženi je drugačiji - grub, kontaktira se usmeno a ne pismeno, prepričavaju se dogodovštine, dvosmislene doskočice, psuje se i prostači; ovdje se Frankopan susreće s narodom poezijom, kojoj su pravi ideali: dobar konj, oštra sablja i ''friška divojčica''; Frankopan shvaća da ljubav prema ženi nije u uzdasima i mirisu ruža, nego u putenu užitku;
    - u ovu fazu ulaze: šaljive i lascivne pjesme u Gartlicu, drugi predgovor Gartlicu, Dijačke junačke, Zganke za vrime skratiti, Sentencije vsakojaške, Ttrumbita sudnjega dneva, Jarne bogati;
4. - 1670.-1671.: vrijeme provedeno u tamnici, koje karakterizira tuženje nad vlastitom sudbinom u bečkom zatvoru; u tom vremenu nastaju tužaljke u Gartlicu, prvi predgovor, pobožne pjesme;

- jezik: u Frankopanovim je tekstovima nazočna misao o razumljivosti jezika kao preduvjetu za jezično sporazumijevanje; on ne želi pisati cifrasto, nego prirodno i jednostavno, pa se u sklopu toga mogu naći i neke riječi koje mi danas razumijemo kao nepristojne; Josip Vončina to pravda ovako: ''Većina onih Frankopanovih riječi koje danas osjećamo nepristojnima nije u njegovoj sredini imala takvu semantičku obojenost, o čemu svjedoči i to što ih je u svoj rječnik mogao unositi pobožni pavlinski prior Ivan Belostenec.'' (Vončina, 1976: 197)

Buhe nevojlno skončajnje

- pjesma pripada Gartlicu, i to onoj skupini šaljivih, lascivnih pjesama
- naslov - izaziva smijeh supstitucijom na relaciji bitno - nebitno, vječno - prolazno, ozbiljno - neozbiljno, jer se u ozbiljnoj nabožnoj literaturi govori o nesretnom skončanju duše (tijela / čovjek), a ne buhe;
- komunicira li tekst s određenom književnom tradicijom - moguće je uočiti najmanje dva tradicijska sloja:
    a) nabožna književnost - na nju upućuju prve dvije strofe, u kojima se sve do pojave leksema buha osjeća ozbiljnost, tragičnost, jer oko ponoći netko umire, a tome svjedoče popovi, fratri i ostali svjedoci;
    b) ratnička poezija - karakterizira je opjevavanje bojeva; karakterističnu topiku boja nalazimo u 3, 4, 5. strofi (=polje ravno, mjesto slavno, granica, umor zbog borbe - želi se počinuti, lumbarda - starinski top, razmrvljeno meso); u ovakvu se ratničkom okolišu trebao pojaviti ratnik/bojovnik, a ne buha; dakle, ovdje je izvršena ozbiljno-neozbiljna supstitucija, javlja se smijeh jer se u ozbiljnu okolišu našao neprimjereni lik (buha);
    - još jedan detalj u odnosu na ratničku književnost rezultira nešto grubljim smijehom, a to je prikaz ljudskog tijela kao bojnog polja;

- kompozicija - razina tematsko-motivska upućuje na zaključak da je riječ o uokvirenoj kompoziciji, jer početna i završna strofa podrazumijevaju aktualizaciju ozbiljne, nabožne literature (I. strofa: smrt, suđenje, griješnost; VI. strofa: smrt je zagospodarila prije zore i traži se pjevanje hora, tj. molitava; osam je molitvenih ura prema brevijaru: matutinum (jutarnja), laudes (hvale prije zore), prima (6 sati), tretia (9 sati), sexta (12 sati), nona (15 sati) vesperae (večernja - sumrak), completorium (povečerje - prije spavanja);
    - unutar takvog ozbiljno-nabožnog okvira smješteno je nešto beznačajno, bezvrijedno i nebitno, a to je smrt buhe;

-  jezik - ostaje otvoreno pitanje kako shvatiti Frankopanove slobodnije izraze (npr. g----a)?


KATARINA  FRANKOPAN  ZRINSKI
(Bosiljevo, oko 1625. - Graz, 1673.)

1.

    U posljednje se vrijeme, kako u našoj tako i u zapadnoeuropskoj znanosti o književnosti dosta prostora posvećivalo tzv. ženskom pismu. Kako ovdje nemamo namjeru uz taj pojam vezivati određene estetske ili poetološke kriterije, želimo samo pripomenuti da pod pojmom ženski rukopis mislimo na onaj tekst koji je napisala žena.
    Cjelovitu povijest hrvatske ženske književnosti hrvatska historiografija još uvijek nema, jer povijesti novije hrvatske ženske književnosti (Dunja Detoni-Dujmić,  1998, Ljepša polovica književnosti) treba još dopisati i povijest starije hrvatske ženske književnosti. Iako takve cjelovite povijesti još uvijek nemamo, ipak se u literaturi može pročitati da su žene, mada i usputno, ipak prisutne u hrvatskoj književnosti: "Žene su stoljećima, najčešće iz sjene, pripravljale sreću i nesreću narodima: biblijska Judita velikodušno je ponudila žrtvu nacionalna spasa, srednjovjekovne, gotovo demonizirane žene navodno su nudile sam pakao, renesansna su anđeoska bića bila predmetom ljubavnih opjevavanja, a moderne su žene svoj nesigurni habitus gradile upravo na oprimjeravanju sretnih i nesretnih okolnosti." (Detoni-Dujmić, 1998: 11)
    O ovakvoj prisutnosti žene "iz sjene" u hrvatskom kulturnom prostoru 17. stoljeća svjedoči i Katarina Frankopan Zrinski (Bosiljevo, oko 1625 - Graz, 16. XI 1673), inače jedna, odnosno jedina žena-pisac u okviru ozaljskoga kulturnoga kruga u 17. stoljeću.    U povijestima hrvatske književnosti o njoj se najčešće govori usputno: ili kao o supruzi bana Petra Zrinskog, za kojega se udala kao šesnaestogodišnjakinja, ili kao o polusestri Frana Krste Frankopana (otac Vuk Krsto Frankopan ženio se tri puta, a iz drugog braka s Uršulom Inhofer rodila se Katarina, a iz trećega s Njemicom Dorom udovicom Paradeiser, rođena Haller de Hallerstein, rodio se Fran /Vodnik, 1913: 277-290/). Mihovil Kombol to sažima u jednu rečenicu: "Književnim se radom bavila i Petrova žena Katarina, sestra Krste Frankopana, izdavši liep, bakrorezima ukrašen molitvenik Putni tovaruš (Mletci, 1661.)." (Kombol, 1943: 283)
    Na ovakav usputni prikaz Katarinina rada naići ćemo kako u starijim, tako i u nekim novijim povijestima hrvatske književnosti (na primjer: Vodnik, 1913; Kombol, 1943; Ježić, 1993; Švelec, 1974; Frangeš, 1987; Jelčić, 1997). Kada je u pitanju književnokulturni rad banove supruge, onda se, s jedne strane, o njoj govori kao o mecenatkinji, odnosno kao o pjesničkoj inspiraciji. Na primjer, njezinom je potporom Međimurac Baltazar Milovec (1612-1678) tiskao molitvenik Dvojdušni kinč (1661) u Beču, te joj ga stoga i posvetio; odnosno brat Fran Krsto je, najvjerojatnije, u tamnici ispjevao elegičnoga Tituluša nima i posvetio ga akrostihom - FRANKOPAN ZERJNJ KATTARJNA - svojoj sestri, a ban Petar Zrinski napisao je 29. travnja 1671. godine, i to samo nekoliko sati prije smaknuća u Bečkom Novom Mestu, najljepše privatno, zapravo ljubavno pismo  banici Katarini, koje je uskoro obišlo Europu, ali nikada nije stiglo i do  banove supruge.
Postoji, međutim, i drugačije viđenje njezina lika, jer su je neki smatrali i uzrokom urote - suvremenici su je, naime, doživljavali oholom, koristoljubivom, častohlepom i nepristupačnom osobom, pa čak i začetnicom zrinsko-frankopanske katastrofe (Zvonar, 1998: 106). To posebice dolazi do izražaja u vremenu nakon travanjskog smaknuća 1671. godine, kada su mnoge pjesme oplakale smrt hrvatskih velikaša, a na nesretnu se Katarinu sručile brojne onodobne pučke kletve (npr. da je bogatstvo stekla otimanjem od udovica i sirotinje). Ispjevane su prigodnice i poeme u kojima se ovom tragičnom ženskom liku iz hrvatske povijesti pripisuju najružnije značajke (o tome se, na primjer, doznaje iz pjesme Cantio mixta, koja govori o uroti, a motto joj je - Summum malum mulier mala /Najveće je zlo zla žena/, kao i iz pjesme-pamfleta Alia vero de rebellione comitis Petri Zrini /Druga istinita o buni Petra Zrinskog/). Slobodan Prosperov Novak kaže da je Katarina "prikazivana kao pokretačica urote, kao neka ozaljska Lady Macbeth" (Prosperov Novak, 1999: 458) .
    Pod teretom optužbi i proklinjanja banova je supruga poživjela još samo dvije godine u samostanu-tamnici u Grazu, u kojoj će stotinu godina kasnije tamnovati još jedan Hrvat - Mateša Antun Kuhačević.

2.

Kada je riječ o književnu stvaralaštvu Katarininu, onda se u literaturi ističe njezin izvorni i prevoditeljski rad, a bibliografija je svedena tek na jedan naslov - Putni tovaruš (Benetke, 1661.; zatim objavljen još i 1687. i 1715. godine kao prerađeno i skraćeno izdanje). U novije je vrijeme pronađen oveći  Frankopankin rukopis, poznatiji u literaturi kao Ledićeva pjesmarica (pronašao ju je i otkupio novinar i publicist, poznati lutajući reporter, Gerhard Ledić /Zvonar, 1998: 109/). Riječ je o debljoj bilježnici koja broji 160 ispisanih listova (320 stranica); riječ je o kanconijeru koji je završen prije Katarinine smrti; u njega su uključene i neke pjesme brata Frana Krste, a neke su dopisali i oni u čijem se posjedu pjesmarica kasnije nalazila (npr. grofica Barbara Sidonija Peranski od Perne /kod Topuskog/, Ferenc Delišimunović-Jelačić, Baltazar Patačić). Ipak, sa sigurnošću se može trideset i jedna pjesma pripisati samoj Katarini (Zvonar, 1998: 110). Katarinin je rukopis tiskan 2014. Godine pod nazivom "Pjesmarica". Na ovaj je način pjesnički opus ove spisateljice znatno proširen u odnosu na onu jedinu pjesmu, tj. verzificirani predgovor (osmerački katreni, rime abab) iz Putnoga tovaruša (Vsakomu onomu ki štal bude ove knjižice), koja se - jedinstveni je stav njezinih proučavatelja - pripisuje Katarini, dok se za sve ostalo iz ovoga molitvenika kaže - opet jedinstveno - da je preuzeto iz njemačkih predložaka: "Inače, tekst Putnoga tovaruša ni po čemu nije izvoran nego je u njemu sve, osim uvodne i vrlo ganutljivo intonirane pjesme Vsakomu onomu, ki štal bude ove knjižice, autorica preuzela iz njemačkih predložaka: (...)." (Prosperov Novak, 1999: 459)
    U ovom predavanju bavimo se više upravo navedenom tvrdnjom, koja se poput leit-motiva provlači kroz literaturu koja se bavi Putnim tovarušem. Može li se, naime, bezrezervno tvrditi da su samo uvod (posveta i predgovor) izvorni, originalni tekstovi Katarinini, a sve ostalo  da je - prijevod?
    Na ovakvo pitanje čitatelja navode dvije činjenice: prvo - tekst predgovora, i drugo - pozicija molitelja (onoga tko se moli Bogu) u molitveniku.

Tekst predgovora. Poduljim naslovom predgovora Katarina je Zrinska jasno odredila široku čitateljsku publiku, kojoj je knjiga upućena, jer je riječ o dobrim hrvatskim i slovinskim kršćanima i kršćankama:

"Vsega hrvatckoga i slovinskoga gospodi i poglavitim ljudem obojega spola,  vsake vrste i fele dobrim krščenikom od mene službu i poklon, a od Gos. Boga zdravje, sriču, i veselje; na ovomu svitu dug  žitak, a po smrti vsakomu kraljestvo nebesko." (Frankopan Zrinski, 1661: nepag  l. *4)

    Na deset stranica teksta Katarina ozbiljno razmišlja, pa čak i kritizira određene pojave. Izdvajamo nebrigu za hrvatsku knjigu, jer se i ono malo napisanih knjiga, kaže ona, ne čuva. Ovakvu tešku situaciju u kojoj se našla domaća knjiga, Katarina želi poboljšati vlastitim trudom - pisanjem knjige, iako je svjesna da će to izazvati brojne prigovore, i to ne zbog knjige same, nego zbog onoga tko ju je napisao, a to je žena, i k tomu još iz obitelji Zrinskih. Zatim autorica objašnjava naslov knjige, čiju topiku puta možemo čitati nemetaforički (molitvenik je knjiga koja nas može pratiti na bilo kojem putu) i metaforički (tovaruš  je naš životni prijatelj ili bračni drug). Ono što je bitno za našu temu, jest onaj dio u kojemu Katarina govori o izvorima svoje knjige, odnosno gdje govori o predlošcima kojima se služila u pisanju molitvenika. Riječ je o njemačkim djelima, koja je, vjerojatno, sama prevela, ali neke su molitve i njezina originalna ostvarenja:
"Knjižice ove iz čuda nimških kripostnih pismih i štampi, kakono pčela z vnogih rožic slast vzamši, zibranijmi pobožnostami napunih i popisah, da iz njh, komu dopadu, jur pripravnu i gotovu, tim laglje slaju od meda slatkoču občuti.
Vnoge u njh vridne prošnje i molitve spravih, da š njimi ki je molil bude, ne dugom niti grustnom, nego hitrom i kratkom vrimenu nebo proletivši, pred prestolje Božje postavi se." (Frankopan Zrinski, 1661: nepag. l. *5 - l. *5v; potcrt. Z.Š.)

    Iz navedenoga je jasno da je molitvenik prijevod nekih njemačkih predložaka, ali je isto tako jasno da je neke molitve spravila i sama Katarina. Kako nam autorica nigdje ne govori o tome koje bi to bile njezine spravljene molitve, to u njihovu odgonetavanju može poslužiti pozicija molitelja/recipijenta.

Pozicija molitelja. Kao što je već rečeno, Katarina je Zrinska u prozno oblikovanu predgovoru jasno odredila čitateljstvo kojemu je namijenila svoju knjigu - Gospodi i poglavitim ljudem obojega spola.  Recipijenta obaju spolova naznačuju molitve ovoga tipa:
"Za mrtve.
Vernih, Bože, vsih Stvoritel i Odkupitel, dušam slug i službenic tvojih odpuščenje vsih podaj grihov, da proščenje ko su vsagdar želili pobožnimi molbami dostignu." (Frankopan Zrinski, 1661: 323; potcrt. Z.Š.)


Samo je ženskomu čitateljstvu namijenjena, na primjer, sljedeća molitva:
"Molitva. Nad rodečim ditetom.
Sveta Marija rodila je Gospodina našega Ježuša Križtuša prez bolezni i prez tuge, Elizabeta rodi Ivana Krstitela: tako i ova službenica Božja NN. mozi roditi prez tuge, bolezni, i prez  straha. Izajdi dite van  krst te zove, izlizi živo ali mrtvo. Ki Lazara iz groba zvaše: Lazare hodi van, (...).
I neka se trikrat reče na rodečom  ženom." (Frankopan Zrinski, 1661: 283-284: potcrt. Z.Š.)

A muško čitateljstvo naznačuju molitve ovoga tipa:
"Molitva. V žalosti u turobnosti.
O slatki Gospodine Ježuš Križtuš, pravi Bog, koji si iz naručja tvojega nebeskoga Otca na ov svit poslan grihe osloboditi, onih koji su u nevoljah osloboditi, koji su u sužanjstvu odkupiti, koji su rastirani i razagnani skupa spraviti, koji su putniki u domovinu zapeljati;  smiluj se i zvrh onih koji su skrušenoga i turobnoga srca, obatrivi žalostne, ojači mlahave. I vkripi plačuče. Gospodine Ježuš Križtuš, oslobodi i občuvaj mene slugu tvoga od vse nevolje i turobnosti u koje sam sada postavljen." (Frankopan Zrinski, 1661: 359-360; potcrt. Z.Š.)

    Pored ovakvih tekstova koji jasno određuju recipijenta njegovom spolnom pripadnošću, nailazimo i na molitve u kojima govornik jedanputa govori u ženskome, a drugi puta u muškome rodu, kao na primjer:

"Molitva četrta. K angelu čuvaru.
Iz glubine skrušenoga srca moga poniznim te zakonom prosečega pristupljam k tebi presvitli preslavni i prečisti Duh angelski, vojvoda i herceg paradižomski, koji od početka začeća žitka moga od obilnoga zdenca milosrdnosti Božje odlučen jesi na čuvarstvo i providjenje moje nevridne persone i nedostojne službenice  tvoje: dostojaj se sada prigljedati i braniti mene od himbe i vkanjivanja, od hudobnosti i prevare vraga paklenskoga; i da kriposti svetoga križa  †  budem mogal obladati vsaku nasladnost telovnu, gizdost žitka, i vsaku drugu nespodobnu propast stare zmije neverne." /Frankopan Zrinski, 1661: 194-195; potcrt. Z.Š.)

    Sličnu smo "nespretnost" susreli i u najstarijem tiskanom Hrvatskom molitveniku (15. st.), ali i u Dešićevu Raju duše (1560), u kojima se navedena ''nespretnost'' dogodila, vjerojatno, stoga što je autor-muškarac prilagođavao tekst ženskome čitateljstvu (Hrvatski je molitvenik bio namijenjen jednom ženskom samostanu, a Raj duše "drugoj" Katarini, kćerci Ferdinanda Frankopana Ozaljskog, rođenoj oko 1525. godine ). Rezultat su ovakovih postupka bile i molitve svetaca koji se mole u ženskome rodu. U slučaju nekih Katarininih molitava situacija je obrnuta  - autor-žena prilagođava tekst muškom čitateljstvu (sveta se Brigita moli u muškom rodu!), i to vjerojatno stoga što se oblici za muški rod osjećaju kao zajednički skupini koju čine muške i ženske osobe, a kojoj je Katarina svoj molitvenik i namijenila.
    U literaturi je već konstatirano da je Frankopankin molitvenik prijevod s njemačkog predloška/predložaka, s napomenom da je predgovor izvorno njezin. Mi bismo ovdje, ipak, na temelju analize pozicije govornika/iskazivača/molitelja (tj. autorice) i recipijenta pokušali proširiti autoričinu izvornost i na prvih četrdesetak kartica molitveničkoga teksta.
    U Katarininu molitveniku, kao što je već i bilo rečeno, prevladavaju tekstovi pisani u muškom rodu i za muški rod, malobrojne su molitve pisane za "sluge i službenice", a vrlo su rijetke one pisane u ženskom rodu i za ženski rod. Izuzetak u odnosu na ovako opisano stanje jest prvih četrdesetak stranica teksta Putnoga tovaruša (točnije od 1. do 43. stranice!), gdje se nalazi molitva za svaku potrebu i one za sretnu smrt. Posebnost  ovih molitava čini dvoje:
prvo - upravo dosljedna upotreba oblika za ženski rod (npr. sbantovala, reči mogla, službenicu tvoju N., meni N. grišnici, meni N. službenici tvojoj, spasena budem, meni grišnici, budem mogla, ova službenica tvoja, službenica tvoja N. koju si odkupil, osloboditi mene grišnicu, vdili meni grišnici, ja nedostojna službenica tvoja );
i drugo - moliteljičino uporno spominjanje neprijatelja (od 1. do 43. stranice riječ neprijatelj javlja se - 30 puta! ), kojih se, Božjom pomoći, želi osloboditi, pa čak im se i osvetiti, i to ne smo jedanputa. Naime, samo je izrazito energičan karakter mogao napisati sljedeće retke:

"Vsliši Gos: molitvu moju da se pomožem od straha neprijatela, otmi dušu moju, koga vusta puna proklestva jesu, čemera i himbe, pod  jazikom njegovim trud i bolizan. Da ja progonim neprijatele moje, i vhitim nje i ne ogledam se doklam ne pomanjkaju, zatarem je i ne budu mogli dalje obstati, opasti hote pod noge moje, i razmrvim je kako prah pred obrazom vitra, i kako blato na vulici potapčem je." (Frankopan Zrinski, 1661: 37-38; potcrt. Z.Š.)

    Po prirodi je upravo Katarina  Zrinska, kažu njezini životopisci, bila slična karaktera: "Po prirodi pronicava i oštroumna, jake volje, samosvjesna i odrješita, rodoljubiva i neprijateljski raspoložena prema Nijemcima, a po istaknutom položaju Petrovu moćna i častohlepna, Katarina je bila i veoma poštovana." (Šojat, 1974: 8) Spomenuti "osvetoljubivi" navod korespondira - slučajno ili ne - s nekim karakternim osobinama banove supruge Katarine.
    Oblici za ženski rod, naime, pretpostavljaju čitateljicu, ali čini nam se, ne samo kao recipijenta, nego i kao autora, jer bi velika učestalost riječi neprijatelji mogla upućivati upravo na Katarinin životopis, odnosno na samu autoricu kao recipijenta. Na takav nas zaključak navodi i tekst predgovora, koji se pripisuje Katarini, a u kojemu je ona sama predvidjela da će biti onih koji će za zlo uzeti njezin posao, odnosno oglasit će se neprijatelji obitelji Zrinskih.  Inače, molitvenim tekstovima 17., pa ni 18. stoljeća  nije svojstveno tako često i opširno, odnosno tako emocionalno snažno obojeno izgovaranje riječi neprijatelj, nego upravo suprotno - obično se moli za neprijatelja (usp. Šundalić, 2001: 234). Ako spomenuta čitateljica nije neka neodređena "službenica N."  (koja se često spominje u tekstu i što se moža razumjeti i kao dio molitveničkih manira), nego sama banova supruga (na što upućuje poveći ornament na početku svake veće cjeline u kojoj su jasno upisani inicijali K /Katarina/ i C /Chatarina/), koja u Boga traži spas od svojih neprijatelja, onda bi i prve 43 stranice (a ne samo predgovor!) mogle biti njezine - i to i autorski, i čitateljski (Katarina ih je kao spisateljica pisala najprije za sebe kao čitateljicu).
    Već se na idućoj 44. stranici nalazi molitva pisana samo u muškome rodu - "(...) oglej se na me ničemurnoga grišnika od tebe proščenja prosečega, (...)." (Frankopan Zrinski, 1661: 44; potcrt. Z.Š.), a o Katarininim neprijateljima više nema ni traga.
3.
    Ako bi se navedeno razmišljanje (predgovor koji upućuje na to da je neke molitve napisala i sama Katarina, kao i pozicija onoga tko se na prve 43 stranice pojavljuje kako u ulozi pisca tako i u ulozi recipijenta, tj. osoba ženskoga spola!) prihvatilo kao održivo, onda bi se mogli reći da je i prvih četrdesetak stranica molitava (točnije od 1. do 43. stranice) Katarina pisala najprije kao žena-autor i to najprije iz vlastite pozicije i za sebe, dok je sve ostalo bilo "spravljeno" i prevedeno za "Vsake vrste dobrim i pobožnim ljudem".

Literatura i izvori
Detoni Dujmić, Dunja, 1998, Ljepša polovica književnosti, Matica hrvatska, Zagreb.
Frangeš, Ivo, 1987, Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske - Cankarjeva založba, Zagreb - Ljubljana.
Jelčić, Dubravko, 1997, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb.
Ježić, Slavko, 1993, Hrvatska književnost od početka do danas (1100-1941.), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.
Kombol, Mihovil, 1943, Hrvatska književnost do narodnog preporoda. Hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola. Drugi dio, Izdanje nakladnog odjela Hrvatske državne tiskare, Zagreb.
Prosperov Novak, Slobodan, 1999,  Povijest hrvatske književnosti. Od Gundulićeva poroda od tmine do Kačićeva Razgovora ugodnog naroda slovinskoga iz 1756., III. knjiga, Izdanja Antibarbarus, Zagreb.
Šojat, Olga, 1974, "Molitvene knjižice" i Raj duše, Forum, br. 7-8., Zagreb.
Šundalić, Zlata, 2001, Molitvenici u Slavoniji u 18. stoljeću, u: Fra Luka Ibrišimović i njegovo doba. Zbornik radova sa znanstvenog skupa, urednik Filip Potrebica, Naklada Slap, Jastrebarsko.
Švelec, Franjo, 1974, Hrvatska književnost sedamnaestog stoljeća, u: Povijest hrvatske književnosti, Knjiga 3, Liber - Mladost, Zagreb.
Vodnik, Branko, 1913, Povijest hrvatske književnosti. Knjiga I. Od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća. S uvodom V.Jagića o hrvatskoj glagolskoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb.
Zvonar, Ivan, 1998, Poetska ostavština Ane Katarine Frankopan-Zrinski, Radovi Hrvatskog društva folklorista, vol. 7, Zagreb.
Frankopan Zrinski, Katarina, 1661, Putni tovaruš, Benetke

-   molitve iz Putnog tovaruša (1661.) za koje se pretpostavlja da ih Katarina nije prevela iz njemačkog predloška, nego da ih je sama sastavila  (Kripostna molitva, Molitva za dobru i srečnu smrt, str. 1.-44.) objavljene su i u zborniku "Zavičajnik. Zbornik Stanislava Marijanovića", Osijek 2005, str. 453.-464.
Prilog -  Molitve iz Putnog tovaruša (1661.) za koje se pretpostavlja da ih Katarina nije prevela iz njemačkog predloška, nego da ih je sama sastavila  (str. 1-44)


[1]
Kripostna
molitva
V vsakoj potribščini hasnovita moliti.


Ježuš Marija budi s manom od jutra do noči u imenu Otca Boga † Sina † i Duha † Svetoga. On blagoslov koji je iz neba došal kada se je Ježuš Križtuš narodil, ta budi svrh mene N. On blagoslov, koga je Gos. Bog vrhu prvoga |
[2]
človika včinil kada ga je stvoril, budi vrhu mene N. On blagoslov koga je Gos. Bog vstanjem svojim včinil, na vas dan on, budi vrhu mene N. On blagoslov, koga divica Marija včini nad svojim dragim Sinom Gospodinom našim Ježušem Križtušem kada ga vidi vmirajuči na križnom drivu, on budi vrhu mene N. On blagoslov, koga Gospodin Bog včini na svetom križu, kada je svoj duh spustil, budi vrhu mene N. On blagoslov koga je Jožef včinil kada biše prodan u Egiptom, budi vrhu mene N. On blagoslov koga je Tobias včinil, kada je sina svoga u tuje orsage poslal, budi vrhu mene N. On blagos- |
[3]
lov koga je Ježuš Križtuš včinil vrhu  svoje drage matere odičene Marije kada je u nebo vzeta, budi vrhu mene N. On blagoslov, koga vsak redovnik reče nad s. hostijom našega odkupitelja Ježuša Križtuša Nazarenskoga, budi vrhu mene N. On blagoslov, koga s. Ivan včini svrhu Ježuša Nazarenskoga u Jordanu, budi vrhu mene N. Ježuš Nazarenski krajl židovski, smiluj se meni N. Blagoslovi me i občuvaj oda vsih mojih neprijateljov vijenih i nevijenih. O Gospodine Ježuš Križtuški u tvojoj najvekšoj muki i strahu na križnom drivu prikovan jesi sedam riči zgovoril, ponizno te prosim: daj da one svete riči vsig- |
[4]
dar u mojem srcu prebivale budu. Prvu rič koju, Bože, ti reče: Otac, prosti im jer ne znaju što čine. Drugu rič reče k razbojniku na križu visečemu: Danas s manom hočeš biti u  paradižomu. Tretu rič reče: Žena, vzmi zaisto, ovo sin tvoj Ivane, ovo mati tvoja. Četrta rič koju Bog reče: Moj Bog, moj Bog, zašto si me ostavil. Petu rič ku Bog reče: Žedan sam. Šestu rič reče Bog: Svršeno jest. Sedmu rič reče Bog ovako: Bog Otac nebeski, u Tvoje ruke prepuščam duh moj. O Gospodine Ježuš Križtuš, ovako prosim i ja tebe z poniznošćom iz dubine srca moga, da mi oprostiš vse teške grihe |
[5]
moje, s kimi sam ja tebe od mojega ditinstva kada zbantovala i daj mi milošču da i ja budem reči mogla k tebi: Oh moj predragi  Ježuš, u tvoje s. milosrdne ruke preporučam dušu i tilo moje Križtuškoj oposrid med neprijateli svojimi. Z onim strahom, z onom ljubavjom, s onom poniznošćom svoje ljubljene matere divice Marije, z onom tugom nje, z onom ztrpljivošćom s. Ivana Krstitela, z onom miloščom Ježuša Križtuša, z onom pravicom Davidovom, silnom mogučostćom Petrovom, s velikim vfanjem s. Matije, s krstnom kupeljom s. Ivana (dalje redak nečitak zbog oštećenosti lista - op. Z.Š.), svitlosćon sunčenom (dalje redak nečitak zbog oštećenosti lista) zapovidjom danom Mo- (dalje redak nečitak zbog oštećenosti lista) |
[6]
ža, z istinom Šimunovom, z glubinom morskom, z jakošćom zemaljskom, S. † obladanjem. Tim i tako grem i ja oposrid neprijateljov mojih viđenih i neviđenih. Mir Gos. naš. Ježuša Križtuša, kripost i jakost njegove s. muke, zlamenja S. †  milošča i jedinost njegove ljubljene Matere, občuvanje vsih korov angelskih, molitve vsih izabranih svetcev Božjih i vzvišenje našega Zveličitelja na križno drivo. Ježuš Nazarenski, kralj židovski, budi moj obranitel, vporišče i predobitel vsih mojih neprijateljov (početak retka nečitak zbog oštećenosti lista) vsakoj supro (početak retka nečitak zbog oštećenosti lista) i nepravici, i obču (početak retka nečitak zbog oštećenosti lista) na duši i na tilu i (početak retka nečitak zbog oštećenosti lista) u svetih pet |
[7]
ran našega Gos. Ježuša Križtuša i preporučam sebe i vse grišnike u milošču S. Trojstva, i u jakost žitka njegovoga, i s. smrti njegove, ja se blagoslavljam na vse dobro koje se čini na nebu i na zemli, ja se preporučam u istinu i mudrost, tulikojer u tilo i u krv našega Gospodina Ježuša Križtuša, ja se preporučam u občinu vsih Svet. Božjih †  Križtušev vzmi od mene N. vse trapljenje i očituj mi vsa dobra. † Križtušev vzmi od mene vsu suprotivnost i žalost. †  Križtušev budi z manom, oberh mene, okolu mene i pod manom, blagoslovi mene, Vsemoguči Bog  u Svetoj Trojici od vsake  nagle žalosti i još |
[8]
me blagoslovi njegova s. krv, koju je s. Marija majka Božja u svojem svetom srcu nosila. Ježuš i Marija, ja idem danas van u miru Božjem, občuvaj mene sveta vira oda vsih zlih očiju, občuvaj mene sveta vira oda vsih zlih pogub, očuvaj me S. Trojica oda vse srčene žalosti, neka me očuva Tvojih svetih pet ran oda vsakoga zla jazika. Ja vtiskam tri rože u moje srce. Prva je našega ljubljenoga Ježuša Križtuša. Druga je njegove drage majke Marije. Treta je njegove s. krvi, ta mi neka bude za veliki beteg, kugu i naglu smrt. Z Gos. Bogom hoču vstati gori, u miru Božjem hoču se ganuti i molim Gos- |
[9]
podina Boga ponizno da pušča svoga s.angela pred manom koji včini da vsi moji neprijatelji zamuknu pred manom, kako i mrtvih ljudi jaziki. Sada jur hoču hoditi blagoslovivši se imenom Boga † Otca nebeskoga, Boga Sina † i Boga † Duha Svetoga. Amen.
    Blagos † lovi me Bog Stvoritelj neba i zemlje od sada doklam god opet jutro bude, k tomu mi pomozi Otac † Bog  nebeski, Bog †  Sin i Bog S. † Duh, koji me oslobodi oda vsih zlih ljudi i jadovitih stvari. Amen. |
[10]
MOLITVE
Za dobru i sričnu smrt i protiva vsakoj pogibeli telovnoj
Naslidovanje S. Evangelioma po S. Ivanu. Slava tebi Gospodine.

V početku biše rič i rič biše pri Bogu, i Bog biše rič, to biše v začetku pri Bogu. Vsa po njem  včinjena jesu i prez njega ništar ni včinjeno, što včinjeno jest. V njem biše žitak, i žitak biše svitlost ljudi, i svitlost u tminah sviti, i tmine nisu nje objele. Bi človek poslan od Boga, komu ime biše Ivan, on |
[11]
pride na svidočanstvo, da svidočanstvo včini od svitlosti, da bi vsi virovali po njem, ne biše on svitlost, nego da svidočanstvo skaže od svitlosti. Biše svitlost istina, koja prosvičuje vsakoga človika pridučega na ov svit; na svitu biše i svit po njemu stvoren jest i svit njega ne pozna, u svoje pride i svoji njega ne priješe, kuliko godir ga priješe, da im oblast sine Božje biti, onim ki viruju u Ime njegovo, koji ni od krvi, niti hotinja tilovna, niti hotinja muškoga, nego od Boga rođeni jesu.  I Rič Tilom včinjena jest i prebivaše u nas. I vidismo slavu njegovu, slavu kako Jedinorođenoga od Otca |
[12]
puna milosti i istine. Bogu hvala.
    Slava i hvala Sinu Davidovu, blažen ki dojde u Ime Gospodinovo. Spasi nas Gospodine u visini nebeskoj.
†
Po kojem, Gospodine, vsa ova dobra vazdar stvaraš, posvečuješ, oživ † ljaš, blagoslav † ljaš i poda † ješ nam. Po njem, i s njim, i u njem jest Tebi Ocu Bo † gu Vsemogučemu u jedinosti Duha † Svetoga vsako poštenje, slava, kripost i oblast, va vse vike vikov. Amen. |
[13]
Pomolimo se.
Zapovidmi, spasenjimi spomenjeni i Božjim napravljenjem naučeni smimo govoriti:
    Oslobodi mene, Gospodine, molim te službenicu tvoju N. oda vsega zla prošastna, sadašnja i prišastna u duši i tilu, za me stoječi preslavna vazdar diva Marija majka tvoja, z blaženimi apostoli tvojim Petrom, Pavlom i Andrijem, sa vsimi sveci tvojimi. Daj milostivno mir meni službenici tvojoj. (kraj retka nečitak) zdravje po vse dni moje, da s pomočom milošče tvoje budem oslobođena od grihov mojih po Križtušu Go- |
[14]
spodinu našem. Amen. Mir Gospodinov budi vazdar s nami. Amen.
    Mir on tvoj Gospod. Nebeski Bože, koga si vučenikom tvojim ostavil, neka vazdar prebiva vsađen u srcu mojem, i da bude vazdar med manom i mojimi neprijateli viđenimi i neviđenimi. Amen.
    Mir Gospodinov, lice Gospodinovo, tilo Gospodinovo, krv Gospodinova, budi meni N. grišnici moč i pomoč, kripost, zaslon, obramba i vtišenje duše i tila moga. Amen.
    Janče Božji, ki od dive Marije dostojal se jesi roditi odauzimljuči na križu grihe svita, smiluj se duši i tilu momu. Amen. |
[15]
Janče Božji, ti Ježuš Križtuš, ki prikazan jesi na spasenje svitu, smiluj se duši i tilu momu.
Janče Božji, po kom spaseni bivaju vsi virni, podaj meni na ovom i pridučem svitu vikovični mir.
O Adonaj, po kom vsa oslobođena jesu, oslobodi mene oda vsega zla. O Adonaj, po kom vsa oslob. jesu, vtiši mene, vkripi mene, pomozi mene u vsih nesričah, nevoljah, i suprotivščinah mojih, i od sih zasidov neprijatelov mojih viđenih i neviđenih, oslobodi mene.
† V ime Otca Boga, koji je vas svit  stvoril.
† V ime Sina, koji je vas svit odkupil. |
[16]
† V ime Duha Svetoga, ki je vas Zakon ispunil, preporučam mene vsu. Amen.
† Blagoslov Otca Boga Vsemogučega, i Sina, i Duha S. budi vazdar s manom. Amen.
† Blagoslov Otca Boga Vsemogučega, ki je vsa samom ričjom včinil, budi vazdar s manom. Amen.
† Blagoslov Gospodina našega Ježuša Križtuša budi vazdar s manom. Amen.
† Blagoslov Duha Svetoga i z sedmimi darmi svojimi, budi vazdar s manom. Amen.
† Blagoslov blažene divice Marije s Sinom svojim, budi vazdar s manom.
† Blagoslov i posveče- |
[17]
nje kruha i vina, ko je Gos. naš Ježuš Križtuš včinil, kada je podal včenikom svojim govoreči: Vzmite, ijte i pijte, ovo je tilo i krv moja ko se na križu propet i prolit hoče. To činite na moje spominanje i na odpuščenje vsih grihov. Budi vazdar s manom. Amen.
† Blagoslov angelov, arhangelov kriposti, poglavnikov prestolja, gospodstvi kerubinov i serafinov budi vazdar s manom. Amen.
† Blagoslov patriarkov i prorokov, apostolov, mučenikov, spovidnikov, divic i vsih svetih Božjih, budi vazdar s manom. Amen.
† Blagoslov vsih nebes |
[18]
Božjih, budi vsagdi i vazdar s manom, kraljestvo, veličanstvo zaščiti mene, vična dobrota vladaj mene, neugašena ljubav vžgi mene, neizmireno Božanstvo opravi mene, moč Otčina občuvaj mene, mudrost Sinovljeva oživi mene, kripost Duha Svetoga vazdar prebivaj med manom i med vsimi mojimi neprijateli viđenimi i neviđenimi. Amen. Oblast Otčina vtvrdi mene, mudrost Sinovljeva prosvitli mene, vtišenje Duha S. vtiši mene. Amen.
† Otac mir, Sin žitak, Duh S. likarstvo spasenja, blagoslovi mene. Amen. Božanstvo i milosrđe Božje, sahranjenje ljuba- |
[19]
vi njegove zdrži mene. Človičanstvo njegovo vkripi mene. Amen.
O Ježuš  Križtuš, Sin Boga živoga, smiluj se meni griš.
O Emanuel od suprotivnikov duhovnih i od vsih neprijatelov viđenih i neviđenih, i od vsega zla obrani me. Ježuš Križtuš Kralj dojde u miru, Bog človikom posta, ki za nas milosrdno i pokorno muku strpi. Ježuš  Križtuš Kralj mirovni, budi vazdar s manom, i med manom i neprijateli mojimi.  Križtuš zmaže, Križtuš kraljuje, Križtuš zapovida, Križtuš neka obrani mene oda vsega zla. Ježuš Križtuš dostojaj se meni moč dati, da izmoči budem mogla vse mo- |
[20]
je neprijatele. Amen.
Ovo križa † Gospodina našega Ježuša Križtuša, razbižite se strani suprotivne, zmogal je lav od roda Judova, koren Davidov. Aleluja, aleluja. Zveličitel svita zveliči nas, ki si po križu i krvi tvojoj odkupil mene, pomozi meni, tebe molim, Bože moj. O Agios † O Theos † Agios Iskiros † Agios Athanatos † Eleison imas. † Sveti Bože † Sveti jaki † Sveti nemrtelni, smiluj se meni N. službenici tvojoj, pomočnik budi moj, Gospodine ne ostavi mene, ne oduri me, Bože zveličitel moj, na pomoč moju prigledaj, Gos. Bože spasenja moga.
Prosvitli oči moje da |
[21]
nigdar ne zausnem u smrti, da kada ne reče neprijatel moj, premogoh suprotiva njemu. Gospodin bude moj pomočnik i ne uzbojim se da mi što včini človik.
    Oslobodi mene milostivi Ježuš Križtuš, občuvaj mene, pomozi meni i spasi me u ime Ježuša, vsako kolino pokliče, nebeski, zemaljski i paklenski, i vsaki jazik hvali Gosppodina, ar je Ježuš Križtuš u diki Otca Boga. Znam milosrdni Ježuš, da koji godir dan,  vru zazovem tebe, spasena budem. Milostivni Gospodine Ježuš Križtuš, Sin živoga Boga, ki u kriposti tvoga predragoga imena,  tulika si čuda včinil i tvoju obilnu likariju vbogim dal. |
[22]
    Bože, u tvojoj jakosti i imenu vragi se tirahu, slipi viđahu, gluhi slišahu, hromi hodijahu, nimi govorahu, gubavi  očiščavahu se, betežni ozdravljahu se i mrtvi gori vstajahu. I kad se tvoga slatkoga Sina ime imenuje, pisam u vuhu čuje se, med u vustih kuša se. Vrag izganja se, vsako kolino klanja se, nebesa raduju se, hudobne napasti odganjaju se, vnoga proščenja dobivaju se, nazlobi koji su od svita, tila i vraga, odnimlju se i vsaka dobra na misto dobivaju se. Ar koji godir  zazove Ime ovo, spasen bude, koje je rečeno prvo i nazvano nego se je u vtrobi majke začel.
    O Ime slatko, Ime vkri- |
[23]
pljujuče srce človičje, Ime žitka, zveličenja i radosti, Ime predrago, veselo, slavno i milostivno, Ime vtišujuče grišnika, Ime zpuzujuče, vladajuče, zdržeče vsake stvari stvorene. Zato milostivi Ježuš, vgodno budi tebi, da u ovoj predragoga Imena tvoga kriposti, odbiješ vraga od mene; prosviti me slipu, oslavi me gluhu, očitovaj me hromu, otvori mi jezik nimoj, očisti me gubavu, objači me nemočnu i mlahavu, vzdigni me mrtvu, obstri me miloščom tvojom nagu, i prosvitli me Imenom tvojim ležeču u tamnosti, da prosvičena iznutra i izvana tvojim presvetim Imenom, i vtvrđena  milo- |
[24]
ščom budem mogla va tebi živiti, zastri mene  milostivi Ježuše, petimi ranami tvojimi, i sigurna budem oda vsih napasti, tebe hvaleči, tebe poštujuči koji si toga dostojan, ar si ti on odičeni Sin Božji, u kom se, nad kim se i po kom se vsa ravnaju i vladaju. Tebi hvala i poštenje, tebi slave, tebi dike, na vsih vikov, vike. Amen.
    Neka bude Gospodin Bog Ježuš Križtiš pri meni da me nasiti, pri meni da bude da me zdrži, s manom da bude da me očuva, pred manom da bude nek me vodi, s manom neka bude da me brani, da me blagoslovi, u meni neka bude da me ožive, po- |
[25]
lag mene neka bude da s manom neka vlada, vrhu mene neka bude da me vkripi, vazdar s manom neka bude da odauzame od mene vsu muku vične smrti, ki  z Otcem i S. Duhom žive i kraljuje po vse vike vikov. Amen.
    Ježuš, Marije Sin, svicko spasenje i Gospodin, budi vazdar meni milostiv i milosrdan. Pamet svetu, dobrovoljnu čast Bogu, domovini oslobojenje. I nitkor ne njega ne  poseže rukom; ar jošče ne biše došla vra njegova, ki jest, ki biše i ki bude vazdar. alfa i omega, Bog i človik, početak i svršetak, budi meni ta zazivanje na vično zaščičenje. Amen. |
[26]
    Ježuš Nazarenski, kralj židovski, pismo hvale vzmožne, Sin Marije divice, smiluj se meni grišnici i naputi me po tvojoj milošči na stazu vičnoga zveličenja. Amen.
    A Ježuš znadijuči vsa prišastna vrhu sebe, izajde i reče njim: Koga iščete? Odgovoriše njemu: Ježuša Nazarenskoga. Reče njim Ježuš: Ja sam. A staše i Judaš ki prodavaše njega s njim. Da kako reče Ježuš: Ja sam, odajdoše nazad i opadoše na zemlju i opet opita nje: Koga iščete? A oni rekoše: Ježuša Nazarenskoga. Odgovori im Ježuš: Rekal sam vam, da Ja jesam, da ako mene iščete, pustite ove odit. † Lance, križ i čav- |
[27]
li, trnje, smrt, ku podnesoh, kažu kako sam nevoljnih grihe odnimal, od ran vsih mene mentuj i pogibeli.
    Petere ran Božje, neka budu vazdar likarija moja. Ježuš jest put † Ježuš jest žitak † Ježuš jest istina † Ježuš jest istino mučen † Ježuš jest razpet † Ježuš Sin Božji, smiluj se meni † Ježuš iđaše oposrid njih i nitkor silnom rukom ne poseže na Ježuša, ar jošče ne bi došla vura njegova.
Pomolimo se.
Slatki Gospodine Ježuš Križtuš, Sin Boga živoga, ki si odgovoril Židovom hotijučim tebe vhititi: Ja sam. I: Ako mene iščete, pustite |
[28]
ove otiti. Tad oni Židovi odstupiše nazad i opadoše na zemblju, tako da onu vuru tebi škoditi nisu mogli. Kako je to istina i istinu biti verujem i tvrdim, tako milosrdni Gospodine Ježuš Križtuš, mene sada i vazdar dostojaj se čuvati oda vsih mojih neprijatelov meni škoditi hotijučih, i nje od mene oditi včini, da mi nikakor, ni u ničem škoditi ne budu mogli, nego da srično izajdem izpred ruk njihovih na put mira i batrivosti, na diku i hvalu tvoga S.Imena, koje je blagoslovljeno na vike. Amen. |
[29]
Pomolimo se.
Gospodine vsemoguči Bože, Otac nebeski, ki si rasul tolnač i jazike neprijatelov tvojih, koji su se bili zaprisegli suprotiva Božanstvenoga tvoga veličanstva jakosti. Ti Gospodine po Imenu Sina tvoga ljubljenoga Gospodina našega Ježuša Križtuša, razvrzi vse hudobne tolnače i nenavidna mišljenja i zmišljenja vsih mojih neprijatelov i razhiti po Imenu tvojem svetem, desnice tvoje oblaščom nenavidnost njihovu  nakanjenu meni na zlo, i včini onimiti jazike njihove, što bi govorili suprot meni i zadr- |
[30]
ži njih moč izvršiti i početi, koja godir protiva meni želiju, vsa jim zakrati, za dostojnost roditeljice Sina Tvoga Marije i svetih apostolov tvojih i vsih svetih, prigledaj i brani mene pod  sinicom kreljuti tvojih blaženih i od vsih protivnikov mojih, himbenih zasidov, milosrdno oslobodi, otmi i obrani mene, da ne budu mogli po nenavidnosti i čalarnoj hudobnosti oblast svoju protiva meni ispuniti. Po Križtušu Gospodinu našem. Amen.
    Gospodine Otac vsemoguči, koji si iz ništar vsa stvoril, i prvo nego bi včinjena bila vsa progledal, i vsa koja su na nebu i na zemli vsa su ti podložna, |
[31]
ponizno ti se molim, da oda vsih pogibeli i suprotivščin mene obraniš, i od oblasti i zasidov vsih mojih neprijatelov vijenih i nevijenih oslobodiš. Potvrdi Gospod. Što vdelal jesi u meni, prostri desnicu tvoju obrh mene i pošali angela tvoga svetoga iz nebes, koji me občuva, obrani, zaščiti, pomore, pohodi i obatrivi, dostojaj se Gospodine blagos † loviti mene, koji si na odkupljenje došal na zemlju. Amen.
Zdrav križu † predragi, koji si se telu Križtuševu vdal, i njegovimi predragimi vudami nakičen jesi bil, na poštovanje Imena tvoga, Sveti † križe neka se za- |
[32]
sramiju vsi koji me oduraju i proganjaju, a ja se neka  ne sramim, neka se prestraše oni,  a ja se ne prestrašim, pripeljaj nadanje, dan ponevoljenja i z dvojim skušavanjem stati nje, Bože moj, velike milosti. Amen.
Pomolimo se.
Gospodine Ježuš Križtuš, Sin Boga živoga, ki si rekal Židovom: Vsaki dan bil sam pri vas i niste me vhitili, oslobodi mene mili Bože i Gospodine, po toj  svetoj riči tvojoj, oda vsih neprijatelov mojih viđenih i neviđenih, telovnih i duhovnih. Ar ako Gospodine ti moj pomočnik jesi, neču |
[33]
se bojati da mi što godir včini človik, u kapicanu i vuzdi čeljusti njihove  zustegni da se ne približaju k meni, nego da poginu kako prah pred obrazom vetrenim, i kako rose pred vručinom sunčenom. Tebe molim milostivni Gospodine Ježuš Križtuš, da kako si ti za me na tvojem presvetom križu krv tvoju prolijal iz presvetoga tila tvoga, tako pazi na mene, čuvaj, ravnaj, brani danas i vsako vrime od nepravadna suda, od jalna i himbena človika i oda vsakoga, koji bi mene progonil.
Premilosrdni Gospodine Ježuš Križtuš, po tom presvetom križu † tvojem, i po ono odičeno tilo tvoje, |
[34]
koje je na križu visilo, i za one rane ke su svicke grihe odaprale, odnesi od mene sadašnju žalost i neprestanju tugu, i ne prepusti meni na pošpotanje neprijatele moje, ne učini njim veselje vrhu mene. Gospodine Bože moj, včini s manom zna † menje na dobro, da vide vsi koji me oduruju, ar ti Gospodine pomogal jesi mene i vtišil jesi mene. Ovdi s manom je Ježuš Križtuš Nazarenski kralj židovski i vsih narodov, ki na križu reče: Svršeno jest. On svojom dobrotom i milosrđem da svrši meni vse potribščine dajuči svoju milost, odnašajuči nevolju, odganjajuči žalost, vtišujuči neprijatelsku |
[35]
srdu, njih na pravdu goneč i njihovu naglost razbijajuči, mene vazdar zdržujuči i ravnimi puti vodeči na vičnu slavu. Ki je još rekal na križu: Otac u tvoje ruke preporučam duh moj. A prvo je rekal: Ako mene iščete, pustite ove oditi. Ne prepusti meni, Gospodine Bože milostivi, poginuti, u koga S. ruke preporučam danas i vsako vrime dušu moju, tilo moje, činjenje, govorenje i mišlenje moje, žitak moj, i konac žitka moga, dan i vuru preminuća moga, dan smrti i od mrtvih vstajanje moje, da me čuva, ohrani, pomore, pohodi, i obrani, oda vsih mojih neprijatelov viđenih i neviđenih. O Adonaj, sudi |
[36]
Gospodine, što škodi meni, i izreni iz mene što se bori suprot meni, podri oružje i popadi ščit, ter vstani na pomoč meni, istegni meč tvoj i zdvigni protiva onim koji proganjaju mene. Reci Gospodine, duši mojoj: Ja sam, da se posramuju i vzboje vsi ki išču dušu moju i da stupe nazad i da se posramuju vsi koji meni misle zlo. Neka budu puti njihovi tmine i bluđenje, i  angel Gospodinov neka stiska nje, da budu kot prah pred obrazom vitrenim, i angel Gospodinov neka je progoni, ar ti Gospodine, pošpota se š njimi i na ništar peljaš tugu dajuče meni, razgubi je, Gospodine, u kriposti tvojoj, vkroti je,  Gospo- |
[37]
dine, obranitelju moj, i kako pomanjkiva dim, tako da pomanjkaju oni spred obraza moga. Neka vpade vrhu vsih neprijatelov mojih strah i bojazan iz zmožnosti tvoje, Gospodine. Da budu kako kamen negibljuči se doklam mimo projde ova službenica tvoja, koju si odkupil  v te vfajuči se, prostri ruku tvoju i požriti hoče nje zemlja. Desnica tvoja, Gospodine, povekšana jest u jakosti. Desnica tvoja, Gospodine, zatrla je neprijatele moje i v slavi tvojoj vkrotil si vse suprotivnike moje.
    Vsliši, Gos., molitvu moju, da se pomožem od straha neprijatela, otmi dušu moju, koga vusta puna prokle-  |
[38]
stva jesu, čemera i himbe, pod jazikom njegovim trud i bolizan. Da ja progonim neprijatele moje i vhitim nje i ne ogledam se doklam ne pomanjkaju, zatarem je i ne budu mogli dalje obstati, opasti hote pod noge moje i razmrvim je kako prah pred obrazom vitra i kako blato na vulici potapčem je. Oslobodi mene od izdanja občine, koji stave mene za glavu narodov. Smiluj se meni, Bože, smiluj se meni, ar se v te vfa duša moja, i u sinici kreljuti tvojih vfati ču se doklam mimo projde nazlobnost. Otmi mene, Gospodine, od človika himbenoga, i od muža nepravedna oslobodi mene. † Oslobodi mene |
[39]
od onih ki nepravicu čine i od ljudi krvnih spasi me. Otmi me od neprijatelov mojih, Bože moj, i od borečih se suprot meni oslobodi me.
    Gospodin pomočnik moj, i hoču pomrsiti neprijatele moje, ar desnica Gospodinova včini kripost, desnica Gospodinova izvisi mene, desnica Gospodinova včini kripost, da tebi Gospodine, posvoji dušu moju. Bože, v te se vfam i ne posramujem se, včini da se s manom ne špotaju neprijateli moji, nego da budu negibljuči se kako kamen, doklam mimo njih projde službenica tvoja N., koju si odkupil tvojom predragom krvjom. Ne spomeni se od nepravic starih |
[40]
nego da nadajde mene milošča tvoja, po kojoj vsliši molitvu moju i ne oduri molenje, da vsliši me, Gospodine, ar  dobrovoljna jest milošča tvoja, i po vnožanstvu milosrđa tvoga pogledaj na me, i ne obrni obraza tvoga od mene, ar se tugujem, brzo vsliši mene, priglej k duši mojoj i oslobodi ju od neprijateljov mojih, otmi mene, a vrhu njih proli srdu tvoju i naglost srditosti tvoje da stigne nje, Bože spasenja moga. I za slavu imena tvoga oslobodi mene i milostiv budi grihom mojim za ime tvoje.
    Probudi Gospod. jakost tvoju, i dojdi osloboditi mene grišnicu od progona neprijateljov mojih. Vdili meni |
[41]
grišnici milost tvoju i od vsih  neprijatelov mojih oslobodi mene. Ar u te, Gospodine, vfah se i u te samoga prez vsakih mojih dostojnosti vfam se, ar je veča milost tvoja od vsih mojih grihov. Zato dostojaj se, Gospodine, mene milostivno osloboditi, kako si oslobodil Davida od ruke Šaula i Golijata, Jakoba od ruke Ezava brata njegova, Danijela od jame lavov, i Suzanu od kriva svidočanstva, ar ti jesi jakost moja u nevolji, ka je obastrla mene, ti osloboditelj moj od neprijateljov mojih. Zato rastrgni vuze moje i oslobodi me od  vstajajučih protiva meni, da prikazan tebi za vsima budem, jer ime tvoje nazvano jest |
[42]
vrhu mene, ar ono zazivam i zazivati hoču, ar si ti rekal, vustmi tvojimi presvetimi, da vsaki koji tebe zazival bude, spasen biti hoče, i sada ja nedostojna službenica tvoja, tebe zazivam da oslobodiš mene i dušu moju i tilo moje oda vsih tug i nevolj mojih. Smiluj se meni i oprosti grihom mojim, ki si prostil Mariji Magdaleni, i ženi grišnici, i razbojniku s tobom na križu visečemu, i mene privesti dostojaj se kamo si i njega dopeljal, u slavu rajsku, gdi si ti z svetim tvojim svitlost, istina, nasičenje puno i veselje vikovično, koji živeš i kraljuješ z Otcem Bogom u jedinstvu Duha Svetoga, Bog |
[43]
na vse  vike vikov. Amen.
    † Blagoslovi mene Bog Otac ki je vsa stvoril iz ništar † Blagoslovi mene Božji Sin Ježuš Križtuš, ki je lasnom krvjom človika odkupil † Blagoslovi mene Duh Sveti ki mene vazdar spasi  milosrdna vtišenja nadahnjenjem. Amen.
Mir Gospod. našega Ježuša Križtuša, kripost muke njegove, znamenje S. † križa, čistoča blažene divice Marije † Blago † slov  vsih svetih, obranba † angelska i pomoč vsih obranih Božjih, neka bude vazdar med manom i med  vsimi mojimi neprijateli viđenimi i neviđenimi sada i vsako  vrime, i na vru smrti moje. Amen. Otac naš. Zdrava Marija. |
[44]
MOLITVA
Od imena Ježuševa.
O dobri Ježuš, o milostivni Ježuš, o preslatki Ježuš, divice Marije predragi Sin, pun milosti i milosrdnosti, o mili Ježuš, smiluj se ti meni polag velike milosrdnosti tvoje, o milostivni Ježuš, prosim te i molim za onu predragu krv tvoju, koju si ti za grišnike prolijal, oprosti mi grihe moje, oglej se na me ničemurnoga grišnika od tebe proščenja prosečega, i tvoje presveto ime zazivajučega Ježuševo, ime slatko, o ime Ježuš ime naslad- |
[45]
no, ime Ježuš ime nam na zveličenje dano. (...)

11. Petar  Zrinski, Obsida sigecka

(Vrbovec, 1621. - Bečko Novo Mjesto, 30. 4. 1671.)

- životopis: pripada obitelji vodećih hrvatskih velikaša (obitelj Zrinskih dala je 4 bana: Nikolu Sigetskog, Jurja /djeda Nikole i Petra/, te braću Nikolu i Petra Zrinskog), koja je svoju prvu zadaću vidjela u organizaciji otpora protiv Turaka, ali koja se brinula i o razvoju privrede i kulture; na feudalnim dvorcima Zrinskih (Ozalj, Čakovec) razvija se književna djelatnost;
    - rođen je 1621. godine, a njegov stariji brat Nikola 1620. godine (autor mađarske Sirene); nakon očeve pogibije 1626. godine o njihovu odgoju brine ostrogonski biskup Petar  Pazmany, što im osigurava prvorazredno obrazovanje (Gradac,  Trnava), putuju Italijom, upoznaju sečentiste, posebice Marina; poznaju nekoliko jezika (latinski, talijanski, njemački, mađarski); nakon povratka iz Italije Petar živi u Ozlju a Nikola u Čakovcu; Petar se oženio Anom Katarinom, kćerkom karlovačkog generala Vuka Frankopana Tržačkog (1641.);
    - sudjeluje u uroti protiv bečkoga dvora (protuhabsburška urota), koji se sve manje angažira oko ratovanja s Turcima i sve manje brine o ovim našim prostorima; na čelu urote je bio Nikola, koji nesretno stradava u lovu (1664.), a banska čast pripada Petru; pomoć od Francuza nije stigla, savez s Turcima nije sklopljen, te su vođe urote uhapšeni (Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan) i nakon jednogodišnjeg tamnovanja smaknuti odsijecanjem glave 30.4. 1671. u Bečkom Novom Mjestu;
- bibliografija Petra Zrinskog:
    - Adrijanskoga mora Sirena (1660.)
    - rukopis Sibila (ili Knjiga gatalica), služila Petrovoj ženi Ani Katarini za razbibrigu; rukopis ima 47 listova, tj. 12 poglavlja, a svako ima 37 strofa (12-erački katreni jednostavnih rima); rukopis je objavljen 2007. godine nastojanjam J.Bartolića
    - riječ je o prijevodu s mađarskoga i predstavlja knjigu gatalicu, tj. žanr koji je bio omiljen u srednjem vijeku, a na jugu Hrvatske bliske su joj Jeđupke (npr. Pelegrinovićeva);
    - tematika - pronaći put prema lagodnome životu, analizira se bračni život (i uz lascivne izraze), teži se šali i razonodi;
    - Petrova se bibliografija dovodi u svezu s književnim stvaralaštvom godinu dana starijeg brata Nikole, koji je 1651. u Beču objavio na mađarskom jeziku spjev Adriai Tengernek Syrenaia (Adrijanskog mora sirena)

- kontekst nastanka Petrove Adrijanskog mora sirene - bitan je njegov brat Nikola i njegova mađarska Sirena
- Nikola Zrinski (1620.-1664.), Adriai Tengernek Syrenaia (Adrijanskog mora sirena, Beč 1651.)
- mađarska i hrvatska Sirena: Nikolin je tekst u mađarskoj književnosti najvažnije djelo svoga doba (baroka), dok Petrov tekst (prerada) u hrvatskoj književnosti nije, jer postoje i bolji barokni epovi; u interpretacijama Sirene se, uglavnom, govorilo o temi teksta i o podrijetlu teme
- na nastanak ovoga spjeva na mađarskom jeziku potaknula je Nikolu Zrinskoga činjenica da je njegov pradjed, Nikola Zrinski Sigetski (ili Nikola Šubić Zrinski), bio hvaljen kao branitelj Sigeta (1566.), da se o njemu pisalo i da ga se slavilo

- u odnosu na obradu sigetske bitke u hrvatskoj književnosti situacije je sljedeća:
- Ferenc Črnko opisuje sigetsku bitku u obliku kronike pod nazivom Podsjedanje i osvojenje Sigeta
    - Črnkovi rukopisi nisu sačuvani u originalu nego u brojnim prijepisima i prijevodima, a obično se donose prema obradi dr. Stjepana Ivšića iz 1918.
    - bio komornik Nikole Šubića Zrinskoga i jedan od preživjelih u sukobu s Turcima - Ferenc Črnko , opisao je u obliku kronike, glagoljicom, posljednje trenutke svoga gospodara Miklouša Zrinskog i samoga grada
    - kronika Podsjedanje i osvojenje Sigeta započinje ''Na 15. dan unija''  (unije=lipanj), opisuje dolazak turske vojske pod Siget, izgradnju mosta na Dravi kod Osijek koji bi zgotovljen za deset dana, navalu Turaka, požar u gradu, a završava s ''Dne 9. rujna''  godine 1566, odnosno završava opisom banova neposredna sukoba s brojčano nadmoćnijom turskom vojskom, opisom njegove smrti i naknadnog odrubljivanja glave, njezina naticanja na kolac i promatranje od strane Turaka
    - nakon što je preživio sukob, Črnko je proveo neko vrijeme u turskom zarobljeništvu, odakle ga je otkupio Juraj Zrinski, sin Nikole Zrinskog: ''Opis o podsjedanju i padu Sigeta napisao je vjerojatno na poticaj svoga novoga gospodara, Jurja, poznatog mecene, kojemu neki hrvatski književnici, na primjer Zadranin Brne Karnarutić i Dubrovčanin Dinko Zlatarić, posvećuju svoja književna djela.'' (Ratković, 1971b: 27)
    - kronika je ubrzo bila prevedena na latinski i njemački.

- Ivan Pergošić (?-1592.) svoj Decretumu (1574.; zbirka propisa iz srednjovjekovnog građanskog i javnog prava)  posvećuje Jurju Zrinskome, sinu Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a pradjedu Nikole i Petra Zrinskog

- Brne Karnarutić (1515/20.-1573?), Vazetje Sigeta grada, koje je sačuvano u izdanju iz 1584. godine i u kojemu se Karnarutić drži upravo teksta Črnkove kronike
    - govori se o borbi protiv istočnih vukova, tj. Turaka (I.Frangeš) u koju se uključio i Nikola Zrinski; opisana je herojska borba i junačka smrt hrvatskoga bana pod Sigetom 1566. godine (mađ. Sziget - otok ; Szigetvár - gradić u jugozapadnoj Mađarskoj) koja je tako postala temom brojnih hrvatskih, mađarskih pa i njemačkih književnih i povijesnih djela.
    - zrinski motiv (motiv pogibije Nikole Zrinskog Sigetskog) u našu književnost unio Karnarutić čije Vazetje Sigeta grada ima proznu posvetu upućenu sinu sigetskoga junaka Miklouša Zrinskoga - Prisvitlomu i uzvišenomu gospodinu Jurju Zrinskomu, momu gospodinu, nakon čega slijede četiri Dila

- Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.), Odiljenje sigetsko (Linz, 1684.)
- Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.), Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.)
- narodne pjesme
- Hugo Badalić (1851.-1900.) napisao libreto za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski (1876.)
- Marijan Matković (1915.-1985.) napisao povijesnu dramu General i njegov lakrdijaš (1969.)
    → Šrepel, Milivoj, 1902. Sigetski junak u povjesti hrvatskoga pjesništva, Rad JA, knj.  148, Zagreb, str. 81.-173. - pregled književnih obrada sigetske bitke kod nas

- izvori za mađarsku Sirenu: da bi napisao svoj spjev o povijesnim događajima (sigetska bitka), Nikola je marljivo istraživao stare dokumente i rijetke kronike o sigetskom događaju (Črnko, Karnarutić, mađarske zapise o tim događajima, ali i hrvatsku narodnu poeziju);
    - Nikola je imao veće ambicije od Zadranina Karnarutića, jer je htio stvoriti pravu epopeju po uzoru na Homera i Vergilija, a slijedio je, uglavnom, Tassov Oslobođeni Jeruzalem; najvidljivije je to u:
        - likovima dvaju turskih poslanika koji su došli u Siget da Zrinskom ponude kraljevsku krunu ako im preda Siget;
        - u bijegu Delimana s bojišta u Stolni Biograd kako bi se susreo s carskom kćerkom Kumilom;
        - u dvoboju između Deli Vida i Demirhana što se zbog nastale noći imao nastaviti sutradan;

- mađarski jezik:  postavlja se pitanje zašto Nikola, Hrvat i hrvatski ban piše djelo na mađarskom jeziku?  -  zbog mađarske Sirene Nikola se i ispričao svojim čitateljima, rekavši da se tim činom nije odrodio i da je svjestan da je Hrvat; izabirući mađarski jezik kao sredstvo izražavanja svoje pjesničke poruke Nikola je stavio na znanje Mađarima da se njegov predak borio i žrtvovao za obranu njihove, hrvatske zemlje; iz te tvrdnje proizlazi i usporedba da je  i on, Nikola, potomak sigetskog junaka, spreman na isto;
- rodoljublje: temeljna funkcija spjeva je rodoljubno-obrambena, jer on treba nadahnjivati čitatelje herojskim primjerima u obrani domovine i u obrani vjere;

Petar Zrinski, Adrijanskog mora sirena, 1660.

- to je hrvatska inačica bratovljeve mađarske Sirene; i dok je brat Nikola svoju mađarsku Sirenu zgotovio samo za jednu zimu, brat Petar je na hrvatskom prijevodu/preradbi radio vrlo sporo i teško, jer je od prvih pokušaja prevođenja neposredno nakon objavljivanja mađarske Sirene 1651. pa do objavljivanja hrvatske inačice 1660. godine prošao dobar niz godina;  Petar je dva puta počimao prevoditi Sirenu iz početka: prvi puta je od 15 poglavlja preveo prvih 8, a drugi je puta krenuo iz početka i sve preveo i objavio u Mlecima 1660.;
    - Petar je bratovljevo djelo pohrvatio gdje god je mogao, iskazujući pri tome neprikriveno mržnju prema Nijemcima
- kompozicija: hrvatska Sirena se sastoji od posvete/predgovora, nekoliko samostalnih pjesama, koje prethode ili slijede iza središnjega dijela, koji ima naslov Obsida sigecka (15 pjevanja); knjiga ima dakle lirski okvir (pjesme prethode i slijede nakon središnjeg dijela Obside), a posveta  nije neposredno prije Obside, nego prije lirskih pjesam, što znači da Sirenu treba čitati kao cjelinu; navedene sastavnice imaju sljedeće naslove:
- Junakom vse hrvacke i primorske krajine pozdravljenje - predgovor u kojemu Petar uljudno uzdiže djelo brata Nikole (Miklouša), a omalovažava sebe kao pjesnika;
    -objašnjava smisao svoga prijevoda i kaže da: svijet treba vidjeti kakve unuke ima ova zemlja, koja je od mnogih zapuštena; da se čitatelj ugleda u ove junake i njihova djela; da se potomci sigetskih junaka ponose svojim junačkim podrijetlom;
    - objašnjava sadržaj Sirene i kaže da se pored priče o sigetskoj bitci ovdje nalaze i neke ljubavne pjesme, i to stoga što ništa ''tako ne veseli junaka kao ljuba, konj i oružje'';
- Pisma I. u kojoj se spočita okornost Viole - 56 tercina s trostrukom rimom na kraju stiha i na kraju prvog polustiha (aaa); tužni zvirar (lovac) cijeli dan slijedi ranjenu košutu zbog okrutne Viole; opisuje se okrutnost
- Pisma II., u kojoj se spoznaje tužba zvirara - jedanaesterački katreni s četverostrukom rimom na kraju stiha u kojima se i dalje govori o zviraru i hladnoj Violi;
- Obside sigecke
- Plač Arijane (govori o Arijadni i Tezeju)
- [Eho] (standardna igrarija s ponavljanjem zadnjih slogova riječi)
- Žalost Orfeuša za Euridice
- Orfeuš k Plutonu za Euridice
- Epigramata
- Vzdihavanje k Odkupitelju na križu raspetomu
- Ispivanje

- navedeni dijelovi Adrijanskog mora Sirene pokazuju da nisu slučajno tako komponirani: djelo započinje ljubavnim pjesmama (Viola, zvirar) koje se nadovezuju na završne stihove iz posvete u kojima se ljubav povezuje s ratom, jer u mirno doba muškarac, zvirar (lovac), krati vrijeme lovom i govori o svojim osjećajima (Venera - Mars):
        V šišaku Marčenomu učiniše gnjezdo golubi,
Da se zna, načinom kim Venus Marča ljubi.

(P.Zrinski, Adrijanskog mora sirena, SPH, 18, Zagreb 1957, str. 20)
šišak - šljem, kaciga; Marč/Mars - bog rata; Venus/Venera - starorimska božica ljubavi i ljepote

-  na kraju kada je priča o Sigetu gotova, pjeva se drukčije, elegično, jer u svim pjesmama s kraja Sirene govori se o nekom gubitku (Arijadna je izgubila Tezeja, Orfej Euridiku, odnosno svaki je zaljubljenik osuđen na patnju); u to se uklapaju i nadgrobnice, jer ratnici koji su nekada ratovali i ljubili, sada su u vječnosti, a sve je bilo pisano za vojnike i časnike, Nikola je pisao za mađarske, a Petar za hrvatske vojnike

- Obside sigecke Del prvi - središnji dio Adrijanskog mora Sirene, koji je u cijelosti ispjevan u složenoj shemi rimovanja, u 12-eračkim katrenima s četverostrukom rimom na kraju stiha i unutar stiha (dvostruka rima; unutarnju rimu nema mađarski izvornik); to se loše odrazilo na jezik spjeva; ima 15 pjevanja (Del prvi - Del petnajsti), kojima prethodi Hištorija;
    - govori se protiv Turaka - opisuje se tijek sigetske bitke, od odluke sultana Sulimana da, potaknut paklenim silama, pokrene vojsku do pogibije Nikole Šubića Zrinskog i njegovih junaka; njih je pjesnik prikazao kao one koji su pali kao žrtve za otkupljenje grijeha što su ih počinili Ugri, oglušivši se o Božje zapovijedi

    - preradba - u prevođenju bratovljeve Obside Petar Zrinski je znatno odstupio od originala, zbog čega i govorimo o preradbi; to potvrđuje i metrički oblik koji je složeniji u odnosu na izvornik (koji nema unutarnju rimu); Petar je hrvatskoj verziji dodao vlastitih 137 hrvatskih strofa, ispustio 41 mađarsku, a preradio 21 strofu; svoju preradbu Petar prilagođava domaćim prilikama (inzistira na hrvatstvu sigetskih junaka, izraženija mržnja prema Nijemcima)

- na koji se način tradicija pojavljuje u Obsidi (P.Pavličić) - na tri načina:
    a) klasično književno nasljeđe, i to eksplicitno i imlicitno
        - eksplicitno - kada se izravno poziva na tradiciju, spominje antička božanstva i legendarne osobe (od Orfeja, Ikara do Hektora - bana Zrinskog naziva sigetskim Hektorom); takvim postupkom Zrinski daje do znanja da računa s čitateljstvom kojemu su antičke reminiscencije poznate (jer se nalaze u svakom pjevanju, u dosta velikom broju, a čitateljstvo je najvjerojatnije njegova vojska, koja dolazi i iz plemenitaških obitelji koje drže i do obrazovanja)
        - implicitno (tehnički) - odnosi se na način gradnje teksta, obradu pojedinih motiva najčešće po uzoru na Vergilija (Eneida): uobičajeno je u ratnom sukobu individualizirati junake (imenuje se pobjednik i poražen, tko je koga ubio, koliko), pjevanja započimati nekim općim razmatranjem (Zrinski lamentira o promjenljivosti ljudske sreće, o dosegu Božje pravde, o nekoj ljudskoj osobini, pa i onda kada to nije radnjom motivirano; uostalom, i početak epa je vezan uz Božju odluku da se kazne Ugri napadom Turaka, što nije zbiljska motivacija, nego antička motivacijska dosjetka - Zrinski uvodi Boga, koji šalje arhanđela da odriješi furiju Alekti, kako bi ona nagovorila sultana na rat protiv Mađara; pred kraj djela uvode se  opet demoni kao ratnici na strani Turaka, što je nefunkcionalno, jer je jasno da su branitelji potpuno iscrpljeni i na kraju snaga, te da Turcima više nisu potrebni nikakvi demoni da bi pobijedili; - ono što je nefunkcionalno je zabavno i svodi se uglavnom na ljubavne prizore i angažiranje nadnaravnih sila

    b) renesansna tradicija - u odnosu na fabularne linije i pojedinačne motive
        - u odnosu na fabulu - misli se na priču o Kumili i Delimanu i njihovoj velikoj ljubavi (11. i 12. pjevanje) i tragičnom kraju: Deliman ubije Rustana, careva zeta, zamjeri se caru, bježi iz tabora, susreće se s Kumilom u Stolnom Biogradu, priznaju si ljubav, kratko su sretni, jer ona pije vodu iz "somaka" (=drška mača) u kojoj je ostala kaplja krvi nekakva zmaja (pozoj=zmaj) što ga je Deliman prije ubio; o tome zmaju i Delimanovu vitešku životu nema podataka u priči;
- svrha ove umetnute epizode - učiniti fabulu zanimljivijom
        - u odnosu na pojedinačne motive - ima ih podosta: Alderanovo čaranje korespondira s čarobnjacima u Ariosta i Tassa, motiv žene-ratnice koja u viteškoj odjeći kreće u pomoć mužu (Julijanka ide pomoći Deli Vidu), višekratni dvoboj (s odgodama) Deli Vida i Demirhana
    c) tradicija starije hrvatske književnosti - prisutna je kao opći i posebni signali: prvi se odnosi na stih dvostruko rimovani 12-erac s četverostrukom rimom (na kraju prvog polustiha i na kraju stiha), koja je vrlo teška i podsjeća na Marulića; drugi se, pojedinačni signali odnose posebice na Karnarutićevo Vazetje (simultano opisivanje zbivanja na bojnom polju), koje opet podsjeća na Juditu;

- kako se zbilja javlja u Obsidi, koliko se pripovjedač pridržava i koliko odstupa od historijskih činjenica (P.Pavličić)
    - Obsida se naslanja na Vazetje, a Vazetje na Črnkovu kroniku, iz čega proizlazi velika oslonjenost na povijesne činjenice
    - povijesna se zbilje u epu pojavljuje na tri načina: u opisu događaja, u nabrajanju njihovih sudionika, u prikazu krajnjega ishoda
    - Zrinski opisuje, uglavnom, samo one događaje koji su se i u zbilji dogodili, uz dodatak vlastitih interpretacija, npr. Siget je pao ali sigetski su junaci ipak junaci, jer su ih anđeli odnijeli  u raj, pa je to i odstupanje od zbilje (car Sulejman je u zbilji umro za vrijeme opsjedanja Sigeta, ali su Turci prešutjeli carevu smrt i mrtvo carevo tijelo izložili u svečanoj odori na naslonjaču kako bi sačuvali moral vojnika; Petar Zrinski to drugačije opisuje- Sulejman je umro od posljedica paničnoga bijega pred Zrinskim i to u vrijeme završnoga juriša, a ne u toku opsade, kako je bilo u zbilji)

    - odnos zbilje i tradicije - proizlazi da se zbilja uvijek tumači uz pomoć tradicije i u odnosu na glavne i u odnosu na sporedne motive;
- glavni motiv - boj za Siget: opisi ratnih operacija donijeti su prema proceduri koju je ozakonio Vergilije (nasljedujući Homera), a to znači - u odnosu na vojničke postrojbe spominje se njihovo podrijetlo, odjeća i oružje, u odnosu na pojedince navode se njihova imena i imena onih koje su pogubili i na koji način (iako to pripovjedač nije mogao znati)
- uz pomoć tradicije opisani su i osjećaji: ljubav (Delimana i Kumile opisan je petrarkistički), čast (i kršćanski i turski vojnici opisani su na viteški način kao u tradiciji; potvrđuje to više puta odgađani dvoboj Deli Vida i Demirhana - Demirhan je silno nesretan što se turska vojska umiješala u dvoboj i tako dovela u pitanje regularnost dvoboja, ali i problematizirala njegovu čast) - zaključak: i turski pojam dužnosti, hrabrosti i viteštva isti je kao u kršćana, samo što se Turci bore za islam
- stilizacija zbilje je prisutnija u opisu turske strane, dok se u opisu kršćanske strane pripovjedač više drži povijesnih činjenica; na turskoj strani je prikazano Alderanovo čaranje, Kumilina smrt, što su konvencije ovoga žanra, ali takvih izleta na kršćanskoj strani nema, jer čitatelj tu stranu bolje poznaje i vjerojatno bi teže podnio takvo udaljavanje od zbilje

- anakronizam Obside (anakronizam - zastarjelost, nesuvremenost, podržavanje zastarjelih nazora i postupaka) -  Bog je dao početni impuls za otpočinjanje rata (radi to i Tasso), jer su Ugri griješni, a kad vidi da su se Ugri popravili, odlučuje da bitka završi; takvo razmišljanje više nije svojstveno 17. st. (da se Bog izravno miješa u svjetska zbivanja; potvrđuje to i Osman koji započinje razmišljanjem o promjenljivosti ljudske sreće, o važnosti politike, a toga u Obsidi nema; Obsida svojim uvažavanjem viših, nebeskih sila i ovisnost zemaljskog života o njihovim odlukama više pripada renesansnom vremenu)
    - u Obsidi nema demonstracije baroknoga ingenija (zadiviti čitatelja bogatom i neobičnom metaforikom, pjesničkim vještinama, baroknim slikama) zbog čega djeluje pomalo konzervativno, ali to je dobrim dijelom određeno i čitateljima kojima je namijenio svoju Obsidu, a to su vojnici i časnici Petra Zrinskog;


- izbor iz literature u kojoj se obrađuje tema urote (i sigetski junak) u književnim tekstovima:
Tomo Matić, Urota P. Zrinskoga i F. K. Frankopana u prigodnim hrvatskim pjesmama njihova doba, Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, knjiga 28, Zagreb, 1962.;

Divna Zečević, Odjek pogibije Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u pučkim pjesmama njihova doba, "Narodna umjetnost", IX, Zagreb, 1972.;

Milivoj Šrepel, Sigetski junak u povijesti hrvatskoga pjesništva, Rad 148, Zagreb, 1902., str. 81-173.; Vidjeti: Literatura u pretisku knjige Ferde Šišića, Zavjera Zrinsko-Frankopanska, prvotisak, Zagreb  1926., pretisak Zagreb s.a.1991.



12. Kajkavska inačica hrvatskoga književnog baroka


- odnosi se na prostor sjeverno od Kupe, i to je tzv. Banska Hrvatska, koja je zbog stoljetnih navala tuđih vojska dugo bila odvojena od južnih krajeva; zbog toga se na ovim prostorima i u 17. i u 18. st. mogu pronaći elementi srednjovjekovnoga života;
- ostaci srednjega vijeka vidljivi su i u književnosti, i to u odnosu na podrijetlo njezinih vrsta, ali i u odnosu na tematske preokupacije;
- književne vrste ovoga kruga su: florilegij (crkvene pjesme s priloženim notama), molitvenici, druge vjerske knjižice, propovijedi
- u odnosu na tematiku ova je književnost vrlo bliska sa srednjovjekovnom književnom kulturom, jer se javljaju teme: prepirka između osuđene duše i tijela (Noćno viđenje svetoga Bernarda), tema posljednje četiri stvari čovjeku (smrt, sud, pakao, raj - u Magdalenićevu Zvončacu)
- religiozno-moralnu prozu pisali su J.Habdelić (Zrcalo Marijansko, Prvi oca našega Adama greh),  J.Mulih (Duhovna hrana, Duhovni posel, Duhovno zrcalo), Juraj Malevac (Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče)
- utjecaji su uglavnom njemački, manje mađarski, a nimalo talijanski ili dubrovačko-dalmatinski
- barok je ovdje marginalna pojava, jer tekstovi nisu u stanju stilu žrtvovati svoju informativnu vrijednost; ovdje se još nisu njegovale artističke književne vrste kao u razvijenim europskim književnostima onoga vremena;
- barok se ovdje kombinira s crkvenim pjesništvom srednjovjekovnoga podrijetla, odnosno uopće s nabožnom literaturom;

- u Liberovoj "plavoj" Povijesti hrvatske kniževnosti u odnosu na baroknu književnost postoji i poglavlje Književnost u sjevernoj Hrvatskoj (Franičević, Marin - Švelec, Franjo - Bogišić, Rafo, 1974. Povijest hrvatske književnosti, Knjiga 3, Liber, Zagreb, str. 235-261) u kojemu su obrađeni sljedeći pisci: pisci nabožne struje (Nikola Krajačević Sartorius, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec, Baltazar Milovec), nekonvencionalni Rattkay, Matija Magdalenić, Gabrijel Jurjević, Zrinski i Frankopan, Pavao Ritter Vitezović, i to sve u okviru velikog poglavlja Hrvatska književnost sedamnaestog stoljeća u kojemu Franjo Švelec piše o baroknoj književnosti;
    - danas se u odnosu na navedene pisce iz sjeverne Hrvatske kao zasebna regionalna književnost uzima ona poznata pod nazivom ozaljska (Zrinski, Frankopan); vidljivo je to u tekstu Zorana Kravara (Varijante hrvatskoga književnog baroka, Umjetnost riječi XXV (1981), 2, Zagreb) koji o baroku u hrvatskoj književnosti govori kao o nejedinstvenoj književnopovijesnoj pojavi koja se raspada na samostalne varijante (četiri), a među njima je i kajkavska;
- prostorno određenje: kajkavska književnost u 17. st. obuhvaća hrvatske krajeve sjeverno od Kupe ili tzv. Bansku Hrvatsku
    - zbog društvenopolitičke situacije (napadi neprijateljskih vojski) ovi su krajevi odvojeni od kulturnih zbivanja na jugu, pa i tada modernog baroka
- predstavnici: Juraj Habdelić (Zrcalo Marijansko, Prvi oca našega Adama greh), Juraj Mulih (Bogoljubne pisme), Matija Magdalenić (Zvončac), Juraj Malevac (Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče), Gabrijel Jurjević (Listi heroov)
- barokni utjecaji: kajkavska književnost 17. st. nema formu zatvorenog, jedinstvenog vrsnog sistema zbog čega barokni utjecaji dolaze iz različitih izvora: na religijsko-moralnu prozu (kakvu pišu isusovci J.Habdelić i J.Mulih) utjecala je njemačka književnost; njemački utjecaji mogli su biti posredovani i mađarskom književnošću (Magdalenićev Zvončac, na Nebeskog pastira Jurja Malevca utjecao je Fridrich von Spee)
- nema izravnih utjecaja iz talijanske i dubrovačko-dalmatinske književnosti
- barok je marginalna vrijednost, jer su tekstovi opterećeni izvanknjiževnim angažmanom
- ovdje se još uvijek ne njeguju artističke vrste
- velike koncentracije baroknih stilskih postupaka ipak su rijetke, jer tekstovi ne mogu žrtvovati stilu svoju informativnu vrijednost; potvrđuju to npr. Hištorije (1735.) Štefana Fučeka ili Dušni vrt (1664.) Baltazara Milovca, djela koja imaju značajno mjesto u prozi kajkavske književnosti 17. i 18. st. ali u njima nema izrazitijih tragova baroka; posljedica je to činjenice da se ti tekstovi još uvijek čvrsto drže svojih srednjovjekovnih uzora
- barokni stil potvrđuju tipične barokne figure:
    - paregmenon: "Videl je negda međ svojemi Rimljani sveti Pavel Apoštol neke mudre mudrostjum ovoga sveta, zato ovak je od takove mudrosti odvračal: Ne budete pri sebe sameh mudri. Ta muder je bil Martin Luther..." (Habdelić, Zrcalo Marijansko)
    - usporedba: u Magdalenićevu Premišljanju česte su raščlanjene usporedbe
            Kot mehur vodeni, ovi poginuše,
            Kako poljsko cvetje, tako povenuše,
            Kako dim p zraku, vsi se razidoše.
            Poznat je da nema svet stalne varoše.
- srednjovjekovlje: još uvijek su zamjetni oblici srednjovjekovnog života, ali i tematika (prepirka između osuđene duše i tijela) i književne vrste (florilegiji s priloženim notama, molitvenici, propovijedi)
Noćno viđenje svetoga Bernarda
    - rukopis, kajkavska alegorija, nastala vjerojatno u drugoj polovici 17. st.
    - u podtekstu je latinski tekst iz 13. st. Visio Philiberti
Matija Magdalenić, Zvončac (1670.) - Premišljanja zvrhu četirih poslednjih človeka
    - i ovaj se tekst neizravno oslanja na srednjovjekovni predložak, na popularnu knjigu Dionizija Kartuzijanca (1402.-1471.) o četrima posljednjim stvarima


























Juraj Habdelić
(Staro Čiče, u Turopolju, 17. IV 1609. - Zagreb, 27. XI 1678.)

- životopisna bilješka: nabožni pisac, isusovac, propovjednik, leksikograf
- školovanje započeo najvjerojatnije kod zagrebačkih isusovaca. Nakon završene gimanzije odlazi u Beč, a godine 1630. primljen je u Leobenu u isusovački red. Tri godine sluša filozofiju u Grazu (1632.-1635.), uspješno završava studij i naredne tri školske godine predaje na isusovačkim gimnazijama u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu. Na Sveučilištu u slovačkoj Trnavi studira teologiju (1639.-1642), gdje je najvjerojatnije primio i svećenički red (1642.). Vraća se u domovinu, radi dvije godine kao profesor u Varaždinu, a zatim ponovo u Trnavi, gdje će i doktorirati iz filozofije. Dosta krhka zdravlja (bolovao od tuberkuloze) boravi godinu dana u Zagrebu, a nakon toga tri i pol godine obnaša dužnost rektora Isusovačkog kolegija u Varaždinu (1649.-1652.).
- iz Varaždina se vraća u Zagreb, gdje će postavši  propovjednikom u župnoj crkvi sv. Marka, ostati sve do smrti, uz jedan prekid (1671./1672.), kada se nalazi u Varaždinu. U Zagrebu je u dva navrata bio rektor Isusovačkog kolegija, ali i upravitelj Marijinih kongregacija i đačke Bratovštine Muke i Smrti Kristove, vodio je Seminar, bio ispovjednik, ali povrh svega vješt propovjednik

- bibliografija: Habdelić je od jezika znao hrvatski (kajkavski), latinski i ponešto njemački; svoja je djela, kako ona sačuvana tako i ona o kojima danas govorimo samo na temelju posrednih izvora, pisao latinskim i hrvatskim (kajkavskim) jezikom. Među njegova izgubljena djela svrstava se danas latinsko djelo, vjerojatno nabožna pjesma Fasciculus Palmarum, seu Elogia Neomartyrum Cocincinensium (1668.), koju spominje tek I.Kukuljević. Na temelju sekundarnih izvora Habdeliću se pripisuju još tri naslova, a za neka se ne zna ni jesu li bila tiskana. Prema Kukuljevićevim podatcima Habdelić je objavio Krščanski navuk z događaji Sv. Pisma (1674.), a za preostala se dva pretpostavlja da je riječ o rukopisima (Duše verne, Nasledovanje žitka Kristuševog).
- napisao je i latinsko-kajkavski priručni rječnik za škole Sillabus Vocabulorum grammaticae Emmanuelis Alvari e Societate Jesu in Illyricam, sive Croatis & Sclavonibus vernaculam conversorum. Cum Appendice generum, declinationum (1726.). Sillabus je prijevod djela Manuela Alvareza, koji je tiskao Andrija Jambrešić pola stoljeća nakon Habdelićeve smrti.
Habdelićevu bibliografiju pouzdano čine tri djela: Dictionar, ili Reči slovenske zvečega ukup zbrane, u red posatuljene, i diačkemi zlahkotene (1670.), Zrcalo Marijansko (1662.) i Prvi otca našega Adama greh (1674.).

Dictionar je rječnik od oko dvanaest tisuća kajkavskih riječi, koje je autor protumačio latinskim izrazima. Namijenjen je školskim potrebama ''mladencev horvatskoga i slovenskoga naroda,'' kako stoji napisano na naslovnici. Iako rječnik ima stanovite nedostatke, ipak je prvi rad ovakve vrste u kajkavskoj Hrvatskoj, a zbog autorovog dobrog poznavanja jezičnih finesa hrvatskog i latinskog jezika koristio ga je i I.Belostenec za svoj Gazophylacium.

- preostala dva Habdelićeva hrvatskim (kajkavskim) jezikom pisana djela pripadaju nabožnoj prozi s prevladavajućom moralno-poučnom tendencijom.

Zrcalo Marijansko

- nabožno djelo objavljeno 1662. godine. Riječ je o zbirci moralno-nabožne proze u kojoj se kao provodna tema pojavljuje štovanje Djevice Marije, što je razvidno iz drugog dijela naslova knjige (Zerczalo Marianzko, To je to poniznozt Devicze MARIE, kaje Boga rodila...).  Ova je mariološka knjiga, napisana na 587 stranica središnjega dijela prvoga izdanja u 16°, strukturirana na sljedeći način: posveta, opomenek, predgovor i sedam većih tematskih cjelina u kojima se govori o: svetosti, razumu i pameti, svjetskom bogatstvu, tjelesnom zdravlju, ljepoti, jakosti, dobroti i poštenju. U prozno oblikovanu tekstu zamjetni su i verzificirani osmerački parno rimovani umetci i parafraze himana (posebice u paragrafu koji ima naslov Od vnogoga pozdravljenja i popevki, kemi pobožni krščeniki D.Mariju slave).
    Na početku se nalazi latinska posveta Nikoli Erdödyju, protivniku obitelji Zrinskih (Illustrissimo comiti domino domino NICOLAO SENIORI ERDEÖDI, DE MONYOROKEREK...). Slijedi Opomenek k oveh knjižic ogovorniku  u kojemu Habdelić ogorčeno progovara o stanju kajkavske knjige 17. stoljeća - malo je knjiga pisanih sloveskem jezikom, a i njih čitatelji kritiziraju; kritike vjerojatno neće biti pošteđena ni njegova knjiga, zbog čega on u šest osmerca zaključuje: S fundamenta ispeljana / Hiža ova i  zidana, / Ako komu ne po volje / Nego mu se hoče bolje, / Naj nam ovu tak ostavi, / Svoju sebe naj popravi. Nakon Opomenka čitamo Predgovor. Da se nigdor nema dičiti zvrhu toga da je vnoge od Boga dare prijel u kojemu pisac otkriva da je čovjek sklon gizdati se i oholiti zbog stvari prirodnih i zamoljenih od Boga i da u tome griješi, jer navedenih darova bez Božje darežljivosti niti ne bi bilo. Stoga se prema darovima dobivenima od Boga, trebamo ponašati onako kako nam pokazuje pelda Device Marie.
    Središnji je dio Zrcala Marijanskoga komponiran sedmerodijelno (Prva stran. Od svetosti; Druga stran. Od razuma i pameti; Treča stran. Od sveckoga bogactva; Četvrta stran. Od telovnoga zdravja; Peta stran. Od lepote; Šesta stran. Od jakosti; Sedma stran. Od dobroga i poštenoga glasa), a svaki se dio sastoji od različitog broja zasebno naslovljenih paragrafa. Svima je njima svojstveno slavljenje kulta Bogorodice s mnogobrojnim potvrdama (navodima) iz Biblije, iz  srednjovjekovnih skolastičkih djela i drugih izvora, o čemu svjedoče brojne bilješke na donjoj margini teksta. Zamjetno je i Habdelićevo angažirano promatranje svakodnevnog života, jer se nasuprot čovjeku grješniku, njegovu nekrjeposnu životu i manama nalazi Djevica Marija i njezin život, ispunjen vrlinama i krjepostima. Tako se, na primjer, u četvrtom, inače najkraćem dijelu Zrcala (Četvrta stran. Od telovnoga zdravja) najprije govori u okviru četiri zasebna paragrafa o čovjekovu tjelesnom zdravlju (zbog njega se čovjek ne smije gizdati i oholiti, odnosno bolest ne smije biti prepreka činjenju dobrih djela), da bi u petom progovorio o zdravlju Djevice Marije (koja nikada nije bila bolesna, koja je uvijek bila lijepa a ljepota i bolest ne idu zajedno, ali koja je zato živjela umjereno i na hvalu Boga, ne oholeći se kao što to čine objesne ''gospice, gospodične, pače i muške glave vsakoga skoro stališa'').
    Zrcalo Marijansko svojim proznim poukama, životim primjerima (pelde), umetnutim verzificiranim tekstovima potvrđuje svog autora kao onoga koji piše na tragu srednjovjekovnog pogleda na svijet ali i kao onoga koji je otvoren suvremenim književnim tendencijama (barokna rječitost i stil).

Prvi oca našega Adama greh Habdelićevo je također hrvatskim (kajkavskim) jezikom pisano djelo, koje je trebalo imati i svoj nastavak, ali je autora u tome spriječila smrt. Knjiga broji blizu tisuću i dvjesto stranica teksta, a sastoji se od: latinske posvete (iz koje se doznaje da je djelo posvećeno zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću); predgovora (u kojemu objašnjava da je prvotno htio opisati Kristov život, ali da je od toga odustao i knjigu posvetio temi ''porušenja nature človečanske'', odnosno raznim ljudskim porocima, kao što su: gizdost, nestalnost, skupost, lakomost, srditost, lijenost, ..., a  koji su posljedica prvog Adamova grijeha) i tri glavna poglavlja (Prva stran, Druga stran, Tretja stran), od kojih se svako dijeli na manje cjeline i paragrafe (dele i kotrige), a kojih je u konačnici preko osam stotina (K.Georgijević). Za svoja promišljanja ljudskih slabosti i ovozemaljskih strasti Habdelić vrlo često traži uporište u latinskih teoloških pisaca, preuzima od njih brojne primjere (pelde), zatim citate na latinskom koje gotovo redovito prevodi na kajkavski. Veliku vrijednost imaju oni primjeri koje preuzima iz svakodnevlja ili ih opisuje prema vlastitu sjećanju. Habdelić se kritički, a ponekad i uz stanovitu dozu humora i satire osvrće na loše osobine i pokvarenost različitih društvenih slojeva, od gospode, plemića, građana, seljaka, mladeži, intelektualaca do svećenika koji više brinu o zemaljskim dobrima nego o duhovnom životu svojih vjernika (npr. Gizdost velike gospode, Gizdost mladeh ljudi, Gizdost vučeneh ljudi). U odnosu na društveno-politička zbivanja svoga vremena Habdelić je bio vrlo oprezan i rijetko ih je unosio u svoju nabožnu knjigu. Razlog je bio jednostavan - nakon smaknuća urotnika 1671. godine svaka simpatija iskazana prema njima mogla je uroditi neugodnim posljedicama, kako za samog Habdelića tako i za isusovački red kojemu je pripadao. U odnosu na tematiku zanimljivo je napomenuti da je ovaj isusovac znatan prostor dodijelio i promišljanju svjetovne poezije, i to posebice one ljubavne tematike (npr. Pesme od ljubavi). Njegovo se razmišljanje naslanjalo na ono što je već zapisao jedan drugi isusovac, Nikola Krajačević Sartorius u Svetim evangeliomima, čije ime i djelo i sam Habdelić navodi u svojoj knjizi. ''Pesme od ljubavi'' su sramotne i nečiste te se protiv njih treba boriti crkvenim duhovnim pjesmama, koje treba pjevati ne samo u crkvi nego i u prostoru i vremenu izvan nje. To se posebice odnosi na žene i djevojke koje se njima rado naslađuju.

- u Habdelićevoj su nabožnoj knjizi prepoznatljivi latinski izvori, koje on mijenja proširujući ih ili krateći ih, zatim srednjovjekovna pripovjedna građa, domaća predaja, ali i razvedena barokna tematika s prepoznatljivom retorikom. Upravo mu stoga pripada među kajkavskim piscima baroknoga razdoblja značajno mjesto, a njegov je utjecaj vidljiv i u stvaralaštvu kasnijih pisaca (Š.Fuček, Š.Zagrebec, H.Gašparoti, J.Mulih) ove hrvatske dopreporodne regionalne književnosti.










Matijaš  Magdalenić
(oko 1625. - ?)

- životopisna bilješka: Magdalenić je jedan od najzanimljivijih pjesnika/prevoditelja 17. st. u kajkavskoj književnosti, ali u literaturi se o njemu i njegovu djelu zna vrlo malo
- istraživanje njegova stvaralaštva započeo je Šafařik (1865.), doradio Kukuljević (1868.), Fancev (1923.) i L.Hadrovics (1939.)
- Magdalenići su turopoljski plemići (suvlasnici Male Mlake, nekih zemalja kraj Jastrebarskog /=Jaska/) koji nose naslov "de Mlaka"; pisao je na kajkavskom jeziku, ali budući da ga je služba odvela u Jastrebarsko (jezik je kajkavsko-čakavsko-štokavski), prema novim jezičnim elementima trebalo bi ga se svrstavati u "ozaljski krug" (J.Vončina)
- bila mu je poznata mađarska književnost, pravila verzifikacije, latinski jezik

- bibliografija: Zvončac (Graz, 1670.), jedini do danas poznati primjerak pronađen je u knjižnici Ljudevita Gaja

Zvončac

- nedostaje naslovni list pa se samo pretpostavlja da je naslov Zvončac, jer u posveti (predgovoru) pisac opširno govori o zvoncu što su ga Rimljani vezali na kola u kojima su kroz grad vozili ili nekoga zločinca ili nekoga zaslužnog čovjeka

- kompozicija: ima tri stihovana dijela nabožno-poučnoga karaktera s posvetom:
    - Presvitlomu gospodinu grofu, gospodinu Erdeodi Mikloušu - djelo je posvećeno Nikoli Erdodyju, neprijatelju obitelji Zrinski, koji je od 1670. do 1693. bio hrvatski ban
    - Premišljanja zvrhu četiri poslednjih človeka - prema istraživanjima L.Hadrovicsa taj je dio prijevod djela mađarskog pisca Matije Nyéki Vőrős Tintinnabulum tripudiantium (mađ. Csengetyü); prepjevano u aleksandrinskim 12-ercima
    - Plač smrtelnosti - kao predložak mu poslužilo drugo djelo pisca Matije Nyéki Vőrős Siralom halandóságról; katreni neobične rime ovoga modela (1. i 4. stih ima leoninski srok):
        - - -a, - - - a
        - - - - - - b
        - - - c, - - - c
        - - - - - - b.

    - Rasipnoga sina hištorija - kao predložak mu poslužilo djelo mađarskog pisca Johanna Sentmártoni Bodó čiji naslov glasi Az tékozló fiúnak históriája; prepjevano u aleksandrinskim 12-ercima; obrađena tema iz Gundulićevih Suza;
        ← L.Hadrovics utvrdio: predlošci su mađarski, njih je Magdalenić preveo (podudarnost je vidljiva na sadržajnom planu, u odnosu na pjesnički oblik, raspored građe, rječnik); neke mađarske riječi Magdalenić nije dobro razumio, pa se za razumijevanje mora koristiti i mađarski izvornik
        ← Zvončac nije originalno djelo, ali se njime Magdalenić potvrdio kao kvalitetan prevoditelj (mađarski su predlošci bili vrlo zahtjevni za prevođenje)

























Gabrijel Jurjević
(oko 1620? - 1704?)

- životopisna bilješka: životopisni su podatci vrlo oskudni; rodio se u Varaždinu, imao stanovito pravničko obrazovanje, bio bilježnik i nadzornik u Varaždinu; ostao je vjerojatno bez potomstva
- bibliografija: napisao je djelo u stihovima Listi heroov (Beč, 1675.)

Listi heroov

- djelo je posvetio Adamu grofu Zrinskom (1662.-1691.), sinu bana Nikole Zrinskoga, u 12-eračkim rimovanim distisima
- sam naslov kaže da se djelo sastoji od "listova" (pisama), odnosno od pjesničkih poslanica što ih neke poznate ili manje poznate ličnosti iz svjetovne ili crkvene povijesti upućuju drugim takvim osobama
- djelo je podijeljeno na tri zaokružene cjeline:
    - Od četireh poslednjih
    - Od osebujnih nekojeh nevolj
    - Od zmesnih (razne teme)
- u poslanicama se govori o: prolaznosti života, nestalnosti sreće, o strahotama sudnjega dana, paklenih muka, o nebeskoj radosti, o tegobama koje donosi sljepoća, o pokajanju rasipnoga sina,
- djelo je prijevod latinskog djela Heroum epistolae, libri tres (1630) čiji je autor njemački isusovac Jakob Bidermann
- Jurjević misli da se njegove poslanice mogu i pjevati pa navodi pjesme poznatih melodija koje se mogu primijeniti i na njegove stihove

13. Slavonska inačica hrvatskoga književnog baroka

- u slavonskoj književnosti barok si je uspio izboriti najmanje prostora, jer mu je bio odan jedino Antun Kanižlić; on je u svom slavonskom ambijentu posve osamljena pojava, jer u 18. st. dominiraju prosvjetiteljske tendencije koje su znatno kompaktnije
- slavonski model prosvjetiteljske književnosti karakterizira: obraćanje istoj publici, služi se istim ili srodnim metričkim oblicima (10-terački ili 8-erački kupleti folklorne provenijencije), na karakterističan način kombinira prosvjetiteljske ideje, vjerske interese, realističku opservaciju i folklornu govornu kulturu
    - ovakvoj se poetici Kanižlić u cijelosti suprotstavlja, jer  racionalnoj opservaciji suprotstavlja legendarnu fikciju, popularnom tonu suprotstavlja komplicirani književni stil, folklornoj  metrici suprotstavlja kompleksne metričke i strofičke forme (8-eračku sestinu, dvostruko rimovani 12-erac)
    - Kanižlićev izbor baroka je čin estetički obrazovana pisca koji odbija standarde afirmirane u matičnoj književnoj kulturi kao primitivne i nastoji se od njih što vidljivije distancirati;
    - ovdje se barok javlja i u žanrovima nabožno-utilitarna usmjerenja, npr. u molitvenicima, propovijedima ..., i funkcionira kao "barok kao potonulo kulturno dobro" (Z.Kravar), što znači da su se s vremenom "barokni oblici proširili i na pučku umjetnost te prilagodili ukusu širokih seljačkih slojeva (seljački barok)." (Ježić, Slavko, 1993. Hrvatska književnost od početka do danas 1100-1941, Zagreb, str. 126)
    - Kanižlić je poznavao dubrovačko-dalmatinsku književnost, čitao njezine pisce (Gundulića, Đorđića) i štošta od njih preuzimao, što je vidljivo u njegovim pjesmama iz molitvenika, u kojima se ponekad stil nadređuje temi ili kompoziciji; u pjesmama iz molitvenika javlja se visok stupanj stilizacije, koji u Rožaliji opada, a razlog tomu su česte alegorije, posebice u 3. i 4. dijelu poeme; alegorija se opire stilizaciji, jer je već i sama figura; 3. i 4. dio Rožalije (s čestim alegorijama) su na tragu srednjovjekovnih utjecaja, jer u njima nalazimo alegorijske teme, kao što su: peregrinatio (3. dio - motiv raskršća i pravog i nepravog puta, koji na kraju završava u ''cvitnjaku'' nebeskom'') i forma psihomahije (4. dio - borba duše s personificiranim porocima)




ANTUN  KANIŽLIĆ
Požega, 20. XI 1699. - Požega, 24. VIII 1777.

- životopisna bilješka: rođen u obitelji koja se bavila krznarstvom. Školovao se u Požegi, gdje je završio isusovačku gimnaziju, zatim u Zagrebu gdje je pohađao više razrede i potom stupio u isusovački red. Studij teologije i filozofije slušao je u Grazu i na isusovačkom sveučilištu u slovačkoj Trnavi. Kao profesor predavao je, i to samo pet godina, u varaždinskoj i zagrebačkoj gimnaziji. Godine 1728. zaređen je za svećenika te postaje propovjednikom u Požegi i Zagrebu. U rodni se grad vraća 1752. godine i u njemu ostaje do smrti.
    Za života je bio poznat samo kao pisac nabožnopoučnih djela, i to stoga što su tek tri godine nakon smrti bila tiskana njegova dva glavna, i u književnopovijesnim bibliografijama neizostavna djela - Sveta Rožalija i Kamen pravi smutnje velike. Spisateljskim radom Kanižlić se počeo baviti u šezdesetim godinama života. Riječ je o nabožnim djelima s prevladavajućom utilitarnom funkcijom jezika (katekizmi i molitvenici). Danas poznata bibliografija piščevih nabožnih knjiga broji šest naslova. Neki mu povjesničari (J.Bratulić) pripisuju i neka druga djela i druga područja bavljenja (npr. pretpostavlja se da je s učenicima pripremao i kazališne predstave na latinskom i hrvatskom jeziku, zatim da je napisao, danas izgubljenu gramatiku ili abecevicu, odnosno rječnik).
    Kronologijski gledano na prvom se mjestu u piščevoj bibliografiji nalazi katekizam Obilato duhovno mliko (1754.), namijenjen ''iliričkoj iliti slovinskoj dičici.'' Kako je knjigu naručio, predgovor napisao i potpisao zagrebački biskup Franjo Tauszy, dugo se vremena vjerovalo da je isti biskup i autor knjige. Tek je 1982. godine Miljenko Belić dokazao da je autor ipak Kanižlić. Riječ je o prozno oblikovanu razgovru između Meštra i Učenika o temeljnim vjerskim istinama, pri čemu se Meštar trudi djeci i slikovito (u prilikama) približiti složenije teme (npr. Trojedinoga Boga, bezgrješno začeće blažene Djevice). Pet godina kasnije tiskane su dvije Kanižlićeve knjige: Bogoljubstvo na poštenje svetoga Franceška Saverije, družbe Isusove (1759.) i  Utočište Blaženoj Divici Mariji ugodno i prijetno (1759.). Prvim molitvenikom, trodijelno komponiranim, Kanižlić nastavlja širiti pobožnosti u čast indijskoga apostola Saverije na području Slavonije. U prozne liturgijske i privatne oblike molitava unosi i liturgijske pjesničke tekstove, koji svojom stilskom uobličenošću potvrđuju Kanižlića kao baroknoga pisca, te su često citirani u povijestima stare hrvatske književnosti. Drugi je molitvenik Kanižlić namijenio ''marioljubnome štiocu'', i to zbog mnogobrojnosti Marijinih štovatelja i malobrojnosti knjiga o njoj na hrvatskome jeziku. Prevladavaju prozni molitveni obrasci. Pjesmarički se dio nalazi u posljednjem, sedamnaestom poglavlju, a neke su pjesme uključene i u druge cjeline. Tematski su određene obrednom radnjom (procesijom) i Marijinim likom. Četvrto Kanižlićevo djelo ima naslov Primogući i sardce nadvladavajući uzroci (1760.). Riječ je o proznom dvodijelno komponiranu molitveniku s umetnutim versificiranim tekstovima, uglavnom, bez naslova. Iako je danas već znanstveno prihvaćeno govoriti o ovim pjesmama kao o tekstovima koji su nastali na tragu barokne poetike, tomu je potrebno dodati da su i prevladavajuće prozne dionice molitvenika pisane u istome duhu (na tematskoj je razini uočljiv motiv:  prolaznosti, pravog i nepravog puta, četiri posljednje stvari čovjeku  /smrt, sud, pakao, raj/, unio mystica, ljubav, a na stilskoj se razini javlja karakterističan barokni retorički repertoar: poliptoton, paregmenon, asindeton, oksimoron,  antimetabola, sumacijska shema).
    Navedena Kanižlićeva djela potvrđuju ''barok kao potonulo kulturno dobro'' (Z.Kravar), koje u vremenu dominirajućega prosvjetiteljstva u slavonskoj književnosti i nije imalo znatnijega čitateljstva. Potvrđuje to i činjenica da navedena djela nisu doživjela ponovljena izdanja, kao što je to slučaj s preostale dvije Kanižlićeve nabožne knjige pisane više u duhu vremena 18. stoljeća. Riječ je o Maloj i svakomu potribnoj bogoslovici, koja je za autorova života imala pet izdanja (1760, 1761, 1764, 1766, 1773.) i o Bogoljubnosti molitvenoj (1766.), koja je nakon piščeve smrti doživjela još sedam izdanja. U predgovoru Bogoslovice (iz 1773.) dolaze do izražaja prosvjetiteljske ideje (prosvjećivati puk, pohađati škole iako to ''stari panji'' tj. roditelji brane, u učenju koristiti knjige ali i meštra Batinu). Knjiga je trodijelno komponirana (kršćanski nauk, molitve, pjesme). Liturgijska lirika pjesmaričkoga dijela inspirirana je svetom misom, katekizamskim temama, Isusovom mukom, Gospom i ostalim svecima te četirima posljednjim stvarima čovjeku. Neke pjesme o Gospi preuzete su ili preoblikovane iz Utočišta, a one o četirima posljednjim stvarima čovjeku uvrstio je već prije Juraj Mulih u Bogoljubne pisme (1736.). U molitveniku Bogoljubnost molitvena nalaze se molitve, prozne i verzificirane, posvećene Trojedinome Bogu, djevici Mariji i svetima. U predgovoru autor priznaje da je neke dijelove preuzeo iz drugih knjiga kako ga čitatelji ne bi optužili da se ''tuđim perjem kitio''.
    Nakon Kanižlićeve smrti u Osijeku je tiskan Kamen pravi smutnje velike (1780.), veliko polemičko prozno djelo o problemu crkvenoga raskola. Iste je godine u Beču izašla i Sveta Rožalija panormitanska divica (1780.)




SVETA ROŽALIJA

- barokna religiozna poema slavonskog pisca Antuna Kanižlića što je vidljivo i iz njezina cjelovita naslova (Sveta Rožalija panormitanska divica nakićena i izpivana po Antunu Kanižliću Požežaninu).
- tiskana je posmrtno 1780. godine u Beču
- priča o svetici Rozaliji, zaštitnici od kuge, koja na dan zaruka doživljava preobraćenje i odlazi živjeti pustinjačkim životom u spilji; ona ne potvrđuje sve strukturne sastavnice dubrovačkih religioznih poema (I.Gundulića, I.Bunića Vučića, I.Đurđevića), a posebice ne težinu počinjena grijeha glavnoga lika, jer se on svodi samo na Rožalijino kićenje i uljepšavanje za skoru udaju. Rožalija, naime, na dan zaruka doživljava preobraćenje, napušta zaručnika, roditelje i svjetovni život, odlazi u divljinu i prihvaća pustinjački način života. Nakon šest godina boravka u spilji piše pismo (knjigu) roditeljima o svom životu prije i poslije preobraćenja, te o svojoj potpunoj predanosti nebeskoj Ljubavi.
- pisanju Svete Rožalije prethodila su piščeva nabožno-poučna djela (dva katekizma i četiri molitvenika) s umetnutim pjesničkim tekstovima oblikovanih na tragu barokne poetike, što posebice potvrđuje pjesmotvor o mladiću Urbanu (objavljen u molitveniku Primogući i sardce nadvladajući uzroci ..., Zagreb 1760.), u kojemu su prepoznatljive neke od karakteristika svojstvenih baroknim poemama/plačevima, kao i tipičan barokni ornatus.

- religiozna poema podijeljena na četiri dijela, a svaki dio na nekoliko paragrafa; iako se religiozne poeme obično ne sastoje od pjevanja nego od plačeva, cvilenja ili uzdisanja, Sveta Rožalija to ipak ne potvrđuje, jer se jednostavno sastoji od četiri dijela (Dio prvi, Dio drugi, Dio treći, Dio četvrti), a svaki od nejednakog broja manjih naslovljenih cjelina. Od jedanaest zajedničkih crta hrvatskih religioznih poema (P.Pavličić) četverodijelno komponirana Sveta Rožalija potvrđuje šest (1. poema započinje stanjem nakon grijeha, kada se Rožalija već kaje zbog svog jedinog grijeha, a to je kićenje i uljepšavanje; 2. mjesto kajanja je spilja gdje se opisuju različite pojave iz prirode koja je stvorena radi čovjeka; 3. Rožalija se prisjeća svojih grijeha - Grih moj ispovidam, i čudi se kako ih je mogla počiniti; 4. sjeća se kako je došlo do preobraćenja kada joj se u ogledalu ukazala Ljubav Nebeska i pogodila je strijelom; 5. preobraćena grješnica osjeća da njezine suze nisu dovoljne da bi oprale sve njezine grijehe pa ih priželjkuje više, da teku kao ''poplavne rike''; 6. i na kraju i Rožalija ima vizije Isusovih muka kada osjeća da je milost Božja najveće čudo, jer niti jedan grijeh ne može biti tako velik a da ne bi mogao biti oprošten).

- ispjevana je u dvostruko rimovanim dvanaestercima, koje narušavaju samo četiri metrički drugačije oblikovane pjesme (prva je ispjevana u desetercu i govori o lađi na moru, a preostale tri su ispjevane u osmercima: jedna govori o svjetovnim veseljima - Šali, Mladosti, Sladosti, ...; u drugoj Ufanje krijepi mučenike; u trećoj David opisuje žeđ duše za Bogom).

- religiozne poeme na razini strukture karakterizira monološko ustrojstvo teksta, što potvrđuje i Sveta Rožalija, uz napomenu  da se ona sastoji od svetičinih pisama i umetnutih pjesama (I.Slamnig). Epistolarnom formom Rožalija se odvaja od već spomenutih baroknih plačeva u hrvatskoj književnosti. Njome se Rožalijina sadašnjost povezuje s budućnošću (predviđa se ono što će se dogoditi nakon dolaska knjige u palermanski dom - Rožalija govori knjigi, da u dvor uniđe, i što će se dogoditi, kaže), ali i s prošlošću (jer je za poemu vrlo bitna rekonstrukcija jednog segmenta prošlosti u kojemu je počinjen grijeh - Kako se je Rožalija od svita otrgla i u pustinji živila). Na taj način forma pisma (knjige) omogućuje paralelizam dvaju prostora (spilje i doma u Palermu) i dvaju vremena (sadašnjosti i budućnosti, sadašnjosti i prošlosti).

- analiza motiva, kompozicije, stiha navodi na zaključak da je Kanižlić poznavao i bio pod utjecajem Ivana Gundulića, Ignjata Đurđevića, Friedricha Speea i latinskog spjeva Pia desideria anima sanctae. Iako je objelodanjena krajem 18. stoljeća, književni je povjesničari bezrezervno svrstavaju u slavonsku inačicu hrvatskog književnog baroka, koja se u odnosu na dubrovačko-dalmatinsku, ozaljsku i kajkavsku inačicu pojavila najkasnije i koja si je izborila najmanje prostora, jer se, uglavnom, podudara s Kanižlićevim književnim stvaralaštvom.

- tematsko-motivska i stilska uobličenost nije ujednačena, pa se istovremeno govori i o tragovima predrenesansnog književnog nasljeđa (srednji vijek), zatim o baroknim i rokokoovskim elemntima u Rožaliji.

    - prvu, predrenesansnu, srednjovjekovnu sastavnicu potvrđuju motivi pravoga i nepravoga puta te motiv psihomahije (Z.Kravar).

    - drugu znatno zastupljeniju baroknu sastavnicu potvrđuje gledanje unutarnjim okom (kao da se duša odijeli od tijela i umjesto okom, to je gledanje dušom; duša ne vidi prirodu, nego barokne vizije, halucinacije; ne prikazuje se tjelesno, nego apstraktno, zbog čega je u baroku nemoguća opservacija, opisivanje); pesimizam (prezir tijela, zemlje, života i afirmacija nebeskog života; odbacivanje svih boja, osim crne, zbog čega se noć i tama javljaju kao simboli barokne pesimističke doktrine), crna boja (dominira), motiv smrti (smrt donosi sreću, jer se konačno napušta zemaljski život koji je prolazan i bezvrijedan), unio mystica (sjedinjenje s nebeskim ljubavnikom/zaručnikom, Kreatorom, što podrazumijeva rastanak s ovim svijetom i prelazak u neki drugi, nebeski svijet), alegorija (dio književne mode 17. I 18. stoljeća pa je česta i u Rožaliji), barokni bestijarij (životinjski svijet čine nakaze, monstrumi, zmajevi, a česte su i metamorfoze: gavran se pretvori u bijeloga goluba, feniks se pretvori u mladu pticu), herbarij (biljni svijet čini u cvijeće preobražene vrline) i lapidarij (svijet minerala i dragoga kamenja u kojemu oni simboliziraju vrline i grijehe, npr. rubin je simbol mučeništva), barokni pejzaž ("Barokist odabire "vanjskim okom" elemente realne prirode i onda ih "unutarnjim okom" slaže, kako kaže Kanižlić, u svoj novi alegorijski ansambl." - kaže M.Peić; u njemu glavnu ulogu ima spilja), zatim barokni opisi (s vremenskim podatkom o fazama dnevnog ili godišnjeg vremena, locus amoenus, locus horridus, descriptiones urbium, lirski i epski opisi /Z.Kravar/),  kao i barokni figuralni stil (metafora, perifraza, emblematska metonimija, antiteza, oksimoron, antimetabola, poliptoton, paregmenon).

- rokokoovsku sastavnicu određuje gledanje vanjskim okom (svijet se spoznaje putem osjetila, posebice okom i uhom, zbog čega se javlja opservacija i rasterećenost od alegorija: rokokoovski je u slavuju vidjeti slavuja, a ne neki simbol), optimizam (afirmacija prirode, života, čovjeka, životinje, biljke, tijela i osjetila, jer zemlja više nije "dolina suza", već prostor stvoren za anakreontska uživanja,  za "smih", šalu, veselje), vivifikacija fiziologije i osjetila (vivifikacija tj. oživljavanje osjetila jer Kanižlić piše "Prikazanje pet ćućenja varajućih", a ne mortifikacija kao u baroku, tj. umrtvljivanje),  rokoko vid i svjetlo (obasjava i ono što je na nebu, i ono što je na čovjeku, i ono što je na zemlji, dok je barokno svjetlo alegorijsko svjetlo; rokokoovski motiv svjetla i zore je izraz optimističkog odnosa prema svijetu), crvena boja (to je boja rokoko-Kanižlića, nasuprot crnoj boji baroknoga Kanižlića; Rožalija je crvena i u samom naslovu), rokoko portret ljudi, stvari, haljine (nastaje kao posljedica rokoko opservacije, promatranja konkretnih ljudi, zbog čega u Rožaliji nalazimo cijelu galeriju portreta ljudi; u portretiranju haljine dominira crvena boja, a njen portret dopunjuje metoda friziranja, za koju Peić kaže da je najrokokovskija karakteristika u Kanižlićevu djelu; tome treba dodati i toaletu: ruž, puder, mirisnu vodu, portretiranje stvari kao što su: škrinjica, češalj, naušnica, prsten, broš); rokoko bestijarij (poznato je da je 18. stoljeće stoljeće životinja, a u rokoko-bestijariju životinja predstavlja samu sebe; ističu se portreti ptica: pupavac, slavuj, sova, bravenjak, ..., a to dovodi do toga da je u rokoko bestijariju katoličkih pisaca sve manje anđela,a sve više ptica, kaže Peić), herbarij (u rokokou je oslobođen alegorizma, ispunjen je brojnim vrstama cvijeća, među kojima se ruža pojavljuje kao emblem rokokoa) i lapidarij (funkcionira kao Rožalijin nakit), rokoko stil (karakterizira ga: deskripcija, vizualnost, ''medaljonsko pisanje'' (deminutivi), ubrzan ritam), moda samoće (riječ je o modi 18. stoljeća, o modi samoće, i to samoće hedonista koji u svemu uživa, pa tako i u samoći, koja je vezana uz spilju i koja funkcionira kao sinonim za budoir dame, kaže Peić), rokoko kompozicija (temelj joj je pizoda), humor (prisutan u Rožaliji i to iz jednostavnog razloga što je u njezinu autoru sjedinjen Kanižlić-intelektualac i Kanižlić-seljak)
    Iako se o Svetoj Rožaliji govori kao o zakašnjelom plodu baroka (I.Frangeš), koje nastaje u vremenu dominacije poetike prosvjetiteljstva, ipak se njezinu autoru mora priznati pjesničko umijeće, informiranost i načitanost, jer u vremenu nakon stoljetnog turskog mraka piše djelo koje svojim tematskim, kompozicijskim i stilskim značajkama participira u književnoj modi ne tako daleke prošlosti.

-rekapitulacija: velika većina tekstova napisana o Svetoj Rožaliji govore o njoj kao o zakašnjeloj potvrdi baroka u Slavoniji, tj. u sjevernoj Hrvatskoj; analizom motiva, kompozicije, stiha zaključuje se da je Kanižlić pozavao i bio pod utjecajem Gundulića, Đurđevića i Friedricha Speea i latinskog spjeva Pia desideria animae sanctae; kao Kanižlićeva se originalnost izdvaja njegova ponesenost prirodom, zaljubljenost u pejzaž iz koje su se izvlačili i daljnji zaključci; tako M.Peić u navedenoj Kanižlićevoj ponesenosti pronalazi elemente Kanižlićevog rokokoa
-međutim, ono što se tumači kao rokoko, moglo bi se dovesti u vezu s činjenicom da je Slavonija i jedan fenomen regionalizma u kojemu žive stanovite konstante, kao npr. specifičan locus (tip pokrajine, pejzaža i organizacije života), primitivni/naivni/spontani realizam (koji je duboko proživljen, a konkretnije ga određuje sintagma "poezija činjenica" /Ivo Bogner/) i posebna slavonska anakreontea i humor

- napomena:
- o baroknom opisu više se može doznati u knjizi Zorana Kravara, Barokni opis. Funkcija i struktura opisa u hrvatskom baroknom pjesništvu, Zagreb, 1980.
    - o baroknim i rokokoovskim elementima u Svetoj Rožaliji više u   radu Matka Peića,
Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića (1699.-1777.), Rad JAZU, knj. 365, Zagreb, 1972.
14. Antun Ivanošić

IVANNISSICH, IVANNOSSICH
(Osijek, 1748. - Križevci, 1800.)

- životopisna bilješka: rođen u Osijeku, a s deset godina (1758.) odlazi u isusovačku gimnaziju u Požegu, gdje ostaje pet godina (do 1763.); kao učenik bio je i darovit, i marljiv, ali ponašanje mu je otpočetka bilo problematično; ocjene iz vladanja su mu bile neobično loše, pa se pretpostavlja da je upravo zbog lošeg vladanja morao napustiti požešku gimnaziju i završiti je u Zagrebu; visoku naobrazbu stječe u inozemstvu (filozofiju završio u Beču, spekulativnu teologiju u Bologni i Zagrebu);
    - 1770. zaređen je za subđakona i đakona; 1772. zaređen je za svećenika, a neko vrijeme radi i kao vojni svećenik;
    - kao kapelan radio je u slavonskoj Granici, Novoj Gradiški, Kopanici; bio je imenovan prvim župnikom u župi u Čađavici (valpovački spahiluk) 1778. godine i tu ostao sedam godina; čađavačku župu Ivanošić samovoljno napušta, ali ne zbog bolesti; pretpostavlja se da je iz Čađavice morao pobjeći, jer je u tekstu Sličnorični natpis groba Zvekanovoga toliko uvrijedio franjevce da je spas morao potražiti u Zagrebu; riječ je o osobnoj rugalici franjevcu našičkoga samostana Antunu Zvekanu, za kojega se od suvremnika zna da je bio u slavonskoj Podravini poznat kao veseljak, koji je rugalicama znao zadirkivati u druge, koji su mu onda istom mjerom znali vratiti
    -  do 1788. radi u župi sv. Marije u Zagrebu, a od 1789. je župnik u župi Štefanje;
    - posljednje godine života prati ga bolest i gospodarske brige (jer je bio naročito gostoljubiv, što je dosta koštalo);
    - u svojoj župi organizira tečajeve čitanja i pisanja pod utjecajem požeških isusovaca, što je tada bila velika novina;
- književno stvaralaštvo: Ivanošić je svoja djela tiskao osamdesetih godina 18. st., kada je već bila poznata Kanižlićeva Rožalija, koja je na njima ostavila vidljiv trag (u odnosu na dotjeranost forme, stil); Ivanošić je kao pisac pošao stazama utrtim od starijih slavonskih pisaca; u 18. st. u Slavoniji je književni rad bio namijenjen vjerskom i moralnom poučavanju od strane franjevaca, isusovaca i svjetovnih svećenika; misao o vjerskoj i moralnoj prosvjeti i odgoju proširio je posebice Relkovićev Satir (1762.); paralelno s ovom tematikom javlja se i druga - slavonska ratnička književnost (riječ je o ratovima za vrijeme Marije Terezije i Josipa II., a u kojima su sudjelovali i naši graničari; ovu ratničku književnost pisali su npr. Josip Pavišević (pseudonim Don Ivan Zaničić), Emerik Pavić, pa i Antun Ivanošić;
- Ivanošićeva ratnička književnost - govori o pobjedama nad Turcima, a pod vodstvom Josipa II. i Katarine II.; krasi je svježina i lakoća narodne pjesme i barokna kićenost (Matić, 1940: XLVII); ovamo spadaju pjesme:
    - Pisma od junaštva viteza Peharnika (1788) - prigodna pjesma, nastala u vrijeme kada je Ivanošić bio vojni svećenik za vrijeme ratovanja Josipa II. s Turcima; podsjeća na deseteračke narodne pjesme; prožeta humorom;
    - Pisma koju piva Slavonac uz tamburu a Ličanin odpiva (1789) ili Pisma od uzetja Turske Gradiške iliti Berbir grada - ispjevana u desetercu; neki su motivi preuzeti iz Kačićeva Razgovora, neki iz Vitezovićeva Odiljenja;
- pisao je i prigodnice:
    - Plač zaručnice (1786) - štokavski tekst
    - Pobožnomu zdihavanju (1788) - kajkavski tekst
        - za ove dvije prigodnice Matić je zapisao da su izgubljene, ali Antun Djamić (Dvije pjesme Antuna Ivanošića, Croatica, 11-12/1978) ih pronalazi dva stoljeća kasnije;
    - Pedesetogodištnomu misniku P. Ivanu Pavloviću, našičkoga manastira poglavaru (1788; ispjevana u čast zlatne mise Pavlovićeve);
- Opivanje sličnorično groba Josipa Antuna Čolnića od Čolke (1786)
- Svemogući neba i zemlje Stvoritelj (1788) - jedino djelo koje je potpisano Ivanošićevim imenom; sva ostala djela objavio je anonimno, zbog čega su povjesničari imali dosta posla oko utvrđivanja autorstva;
    - ovdje je riječ o stvaranju svijeta, o postanku i sagrješenju prvih ljudi, njihovo istjerivanje iz raja i odlazak u dolinu suza; nekonvencionalnim se doimaju stihovi u kojima se Eva oprašta od raja; dikcija je barokana;
    - ima dodatak - prijevod sedam pokorničkih psalama Davidovih;
- Sličnorični natpis groba Zvekanovoga (1812. i 1880.) - ubraja se u ponajbolje humorističke tekstove stare hrvatske književnosti, a po vremenu pojavljivanja Zvekana Ivanošić je prvi slavonski humoristički pisac; tekst je rado čitan i u vrijeme hrvatskog preporoda; ''preveden'' je i na ćirilicu i ekavicu 1828. godine, a postoje i dva rukopisa prošarana kajkavizmima;
    - riječ je o Zvekanu i njegovoj viziji vlastita grobnog natpisa, a sve mu se to dešava u snu, koji je usnuo u Klokočevcu 20. VII 1784. godine, poslije podne, ispod kruške;
- zanimljivost: Ivanošić u svojim djelima često poseže za motivom grobnoga natpisa: u Opivanju sličnoričnom groba Josipa Antuna Čolnića javlja se natpis na vratima Čolnićeva groba, zatim u Zvekanu (Sličnorični natpis groba Zvekanovoga) i u Svemogućem neba i zemlje stvoritelju, gdje se javlja natpis na Adamovu grobu;
- zaključak: Ivanošić je bio protiv prosvijećenoga doba; povijesti ga svrstavaju u krug baroknih pjesnika oko Kanižlića, a kao ''prigodničar u doba austrijsko-turskog ratovanja znatno nadvisuje sve koji su opijevali uspjehe ili neuspjehe tih ratnih događaja'' (Georgijević, 1969: 264)

OPIVANJE  SLIČNORIČNO  GROBA  JOSIPA  ANTUNA  ĆOLNIĆA  OD ĆOLKE  (Zagreb 1786)

- žanr: uz djelo se vezuju različita žanrovska određenja kod različitih autora, npr.:
    - Vodnik, Branko, 1913. Povijest hrvatske književnosti, Zagreb - riječ je o prigodnici; isto tvrdi i Tomo Matić - riječ je o prigodnici (posmrtnici) u čijem se drugom dijelu osjeća veliki utjecaj Kanižlićeve Rožalije, što je i opravdano činjenicom da je Ivanošić u vremenu od 1758. do 1763. bio učenik požeške gimnazije u kojoj je u to vrijeme boravio i Kanižlić; u navedenu vremenu Kanižlić počinje objavljivati svoje molitvenike ''koji su već puni izrazitih crta baroka, osobito Primogući i srdce nadvladajući uzroci'' (Matić, 1940: XLVII); na Ivanošićevo stvaralaštvo utječu i druge Kanižlićeve knjige, jer Ivanošić svoje tekstove objavljuje nakon što je bila objavljena Rožalija (1780);
    - Drechsler, Branko, 1907. Slavonska književnost u 18. vijeku, Zagreb - tekst sadrži melodramski stilski kompleks;
    - Kravar, Zoran, 1992. Barok u staroj slavonskoj književnosti, Revija   - tekst sadrži elemente alegorijske školske drame;
- navedene tvrdnje imaju sljedeće potvrde u tekstu:
a) elementi prigodnice - najzastupljeniji u drugom i trećem dijelu Opivanja;
- prigodnica podrazumijava određenu situaciju/prigodu (obred, ceremonija, proslava, rođenje, svadba, smrt, pobjeda, rat,...) koja motivira sadržaj teksta;
    - prema Hegelovoj Estetici pojam prigodna pjesma treba se primjenjivati samo na ona djela koja su nastala u svezi s nekim suvremenim događajem, a imaju dužnost veličati ga, slaviti kako bi se usijeklo u pamćenje; → drugi i treći dio Opivanja potvrđuju navedene elemente: tekst je motiviran konkretnom prigodom (smrt Ćolnićeva), prigoda određuje sadržaj (o mrtvu se čovjeku govori samo pohvalno)
    - prema Ernst Robert Curtius, 1971. Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Zagreb, proizlazi da je hvaljenje česta pojava u poeziji srednjovjekovlja (poezija toga vremena može se jednostavno odrediti kao panegirik); za panegirike u čast ljudima bila je propisana tehnika koja je podrazumijevala: isticanje predaka, mladenačkih djela i razdoblja zrelosti; uzimaju se u obzir tri vremenska stupnja - hvalimo nekoga po onome što je ispred njega samoga, što je u njemu i poslije njega;  → u Opivanju nedostaje prva satavnica (slavljenje predaka), spominje se zatim mladenačko doba (kada je Ćolnić bio kanonik), a naglasak je stavljen na zrelo doba (lektor u Zagrebu, o njegovoj slavi govori se i u Beču, đakovački biskup, preuređenje đakovačke crkve, izgradnja novih crkava, ...); u pripovjedačevu hvaljenju Ćolnića dolazi do izražaja topos neizrecivosti (naglašava se nesposobnost, nemogućnost savladavanja gradiva), jer se prikazuje samo dio Ćolnićeve osobnosti; ono što slijedi nakon Ćolnićeve smrti (''poslije njega'') pokazuje preobraćeni mladić na kraju teksta;
b) elementi alegorijske školske drame - nalaze se u trećem i četvrtom dijelu Opivanja, u kojemu se pojavljuju antropomorfizirane dive krjeposti (Ufanje, Vičnost) i vila Smrt; → ovakve su alegorije česte u Rožaliji, a njihovo se podrijetlo nalazi u školskim dramama koje je Kanižlić, kao profesor u Varaždinu i Zagrebu pripremao u isusovačkim školama; riječ je dvjema Kanižlićevim kazališnim predstavama na latinskom jeziku (koje su danas izgubljene): Za Boga i Kralja ... i  Utočište Melanholije iz Utopije;
c) elementi molitve kao utkana, sekundarna žanra - i Kanižlić je unosio molitvu u svoju Rožaliju, a Ivanošić to čini na sljedeći način:
    - liturgijski oblik molitve - riječ je o Očenašu, što potvrđuju stihovi:
        Nek dićica ista vaša
        na dan barem Otčenaša
        za dušicu pokojnoga
        izgovore otca svoga,
        jer njegovo dobroćinstvo
        njihovo je sad očinstvo. (Opivanje, 377-382)
    - pripovjedač navodi samo liturgijsku gestu (određen položaj tijela za vrijeme molitve: klečanje, uzdisanje, dizanje očiju), ali ne i molitvu koja bi iza nje slijedila;
    - streljata molitva - kratke molitve, uglavnom veličine jedne rečenice: Bog moj dragi! Izustio.
- u odnosu na Rožaliju nedostaje razvijeni oblik privatne, individualne molitve;
- kompozicija: u tekstu su razvidna 4 dijela naznačena odnosom proza-stih ili posebnim grafičkim znakom (zvjezdica); navedene su sastavnice sljedeće:
1. Pridgovor - oblikovan je prozno, a podrazumijeva apostrofiranje razborita čitatelja i to zbog:
    a) jezičnog izraza - ispričava se zbog nekorištenja isključivo iliričkih riječi, jer ih čitatelj osjeća kao tuđe, kao neobične; tako su mu bliže neiliričke riječi intereš (a ne kamate), orgulje (a ne civnik), grof (a ne knez), tarac (a ne kaldrma), majstor (a ne rukotvornik);
    b) isprika zbog prekasnog objavljivanja knjige u čast biskupa Čolnića (jer je već prošlo 12 godina biskupove smrti);
    c) predviđa moguće prigovore svojoj knjizi, pa se ispričava unprijed ako nešto nekome neće biti po volji; on želi preduhitriti moguće prigovore;
2. stihovano oblikovan, ispripovijedan život biskupa Čolnića; priča je ispričana retrospektivno (eksterna analepsa), a naglasak je stavljen na tri biskupove krjeposti za vrijeme života: blagodarnost (pomaže sirotinju i prognanike iz Bajine Bašte zbog prodora ''nekrsta''), bogoljubnost (svakodnevno služenje svete mise i po nekoliko puta), milosrdnost (ova krjepost nema neko konkretnije obješnjenjem jer je više riječ o tautološkom argumetiranju:
        Želiš znati, blagodaran
        Kako biše, milosrdan?
        Pitaj majku Milosrdnost,
        Koja rađa Blagodarnost,
        Ona će ti stanovito
        Svaka kazat istinito. /Ivanošić, 1940: 123-128/)
- ovaj dio završava opisom Čolnićeve smrti;
3. stihovana apoteoza (=obožavanje) pokojnika - tako ovaj dio naziva Ivan Kovačević (1915: 449), koja je sastavljena od samih alegorija;
- u prethodnom je dijelu rečeno da je Čolnić ''dušicu je izpustio'' (stih 800), a u ovome se govori o ''umirajućem'' Čolniću, što se može shvatiti kao put od tjelesne konačnosti (smrt tijela) ka duhovnoj vječnosti (jer ovaj dio završava pjesmom koju pjeva diva Vičnost);
- spomenuti je put prikazan kao Čolnićevo pogibeljno putovanje morem; iako je more uzburkano, Čolnićeva lađa sretno stigne do brijega na suprotnoj obali, jer joj pomažu dive Vičnost i Ufanje, a posebice Zvizda morska (tj. Marija), koja stišava vjetrove i valove;

4. stihovani dio u čijem se središtu nalazi vila Smrt, koja svojom kosom urezuje natpis na kamenim vratima pokojnoga biskupa te slavi svoju veliku moć - pred njom su doista svi jednaki; na ovaj način Ivanošić u književnom mediju aktualizira poznati motiv plesa smrti iz srednjega vijeka:
        Pak ni samo da zločince,
        već i ljude dobroćince
        oblast vična zapovida
        kosa moja nek ukida,
        i da nikom ne oprosti,
        već da kosi brez milosti,
        da i kralja i vojnika,
        slugu, kmeta i misnika,
        i trgovca i težaka,
        gospodina i junaka,
        ter sve ljude brez razbora
        umoriti ona mora.               (Ivanošić, 1940: 1210-1221)
- motiv mrtvačkog plesa najzornije prikazuju freske u unutrašnjosti crkve Sv. Trojstva u Hrastovju, a koje je načinio majstor Ivan iz Kastva; na freskama je upisana godina 1490;
- monolog vile Smrti sluša neimenovani mladić, koji nakon toga ostavlja raskoši ovozemaljskoga svijeta i odlazi u samoću;
- (ne)korespondentnost u odnosu na Kanižlića - u povijestima stare hrvatske književnosti čitamo da je Kanižlić izvršio velik utjecaj na Ivanošićevo stvaralaštvo; o mogućnosti utjecaja Kanižlićeva djela na nekog drugog pisca predvidio je već sam autor u Rožaliji - na početnim stranicama Rožalija apostrofira knjigu/pismo ovim riječima:
        Nejmaš slova, koje bi moglo uvridit.
        Tko zna, jošt će tvoje riči tkogod slidit. (Kanižlić, 1940: 129-130)
    - Kanižlić za života nije znao tko će biti taj ''tkogod'' ni hoće li ih uopće biti; danas se zna da je riječ o Ivanošiću, a djelomice i o Došenu;
- o utjecaju Kanižlića na Ivanošićevo stvaralaštvo potvrđuju sljedeći primjeri:
1. formula skromnosti - dolazi do izražaja posebice u Pridgovoru u kojemu Ivanošić čestita štiocu sretan početak nove godine ''za koju darak ovaj maleni svesrdno prikazujem'' → deminutiv upućuje na skromnost kao i Kanižlićev trudak, kojim on naziva svoj molitvenik od petstotinjak stranica (Bogoljubnost molitvenu);
- Ivanošić sebe naziva slugom kao i Kanižlić (''ostajem u istom Gospodinu nevridan i ponizni sluga tvoj''), a skromnost potvrđuje i njihova sklonost nepotpisivanju vlastitih djela; Ivanošić kaže ''ime moje nisam hotio očitovati'';
2. manira preduhitriti prigovore - formulu skromnosti upotpunjuje i manira predviđanja mogućih prigovora; ovu maniru poznaju Kanižlićevi molitvenici (''Da me pako tko ne okrivi govoreći da sam se tuđim perjem kitio, velim sam da sam uzeo nikoje molitve koje se u drugih knjigah nahode i u naš jezik prenio.'' /Bogoljubnost molitvena 1813: XI/), ali i Rožalija u kojoj je jedan cijeli paragraf posvećen mogućim prigovorima (Rožalija daje knjigi nauk od držanja, ako joj navlastito tko prigovarat počne, Dio prvi, II);
- i Ivanošić želi preduhitriti moguće prigovore, ali to čini u odnosu na Kanižlića puno skromnije: ''Najposli i ovo molim, da ako ista stvar tebi ne bi se dopala, barem trud i dobra volja moja neka ti se dopadu.'' (Ivanošić, 1940: 146)
3. motiv pravog i nepravog puta - ovaj motiv poznaje Kanižlićeva Rožalija, kao i njegovi molitvenici; u Rožaliji (Dio treći, II - Prikaza na livoj strani dvojputja, kako mami i vara Svit i Dika) se jasno govori o raskršću (dvojputju), o lijevom putu koji je određen zlatom, blagom i novcem (kao i kod Ivanošića); Kanižlićevi stihovi glase:
        Došli jesmo bili, gdi na glasovita
        dva se puta dili dvojputje od svita.
        Put na livu koji zahodeći hodi,
        svit slidi i svojih roba mnoštvo vodi:
        skovani robi zlatom kažu, s koga
        itko ne pridobi u zlo robstva toga.
        Svit zlatom i blagom koga ne zaslipi?
        Za njegovim tragom ljudi vrve slipi.
        Prid nje novce hita, i jer lakomosti
        nikda želja sita ne zna reći dosti, (Rožalija, stih 2243-2252)
- u Ivanošićevu se tekstu ovaj motiv može implicite iščitati iz motta, čiji početak glasi:
        Blažen ćovik, koga najde
        Bog da s puta on ne zajde;
        blažen, komu novci, zlato
        izpećeno istom blato
        komu nije svita blago
        u životu bilo drago,
        tako da je sve ufanje
        u njem imao i uzdanje.  (Opivanje) → iz navedenih se stihova može iščitati sljedeće:  čovjek koji je našao Boga (ili čovjek kojega je našao Bog) korača pravim putem, jer se jedino s takvoga puta ne smije ili nije poželjno - skrenuti (da s puta on ne zajde); karakteristike pravoga puta određene su per negationem (navedeno je sve ono što pravi put nije - njega ne određuje novac, zlato, svjetovno blago); ono što ne određuje pravi put, pripisuje se nepravom putu;
4. problematizacija formule skromnosti i pobožnosti - priču o biskupu Ćolniću pripovjedač započinje njezinim krajem (smrt); Ćolnićeva smrt budi u pripovjedaču obična čovjeka koji osjeća bijes; ova zemaljska ponesenost rađa u njemu želju za osvetom i zaboravljanje da o ovakvim stvarima odlučuje Bog a ne čovjek:
        Evo bi ju (=smrt; op. Z.Š.) pogubio
        makar glavu izgubio,
        koja nije svrh takvoga
        Gospodina ljubljenoga
        milosrdje imat htila,
        nego ga je pogubila. (Opivanje, 9-14) → ova je zemaljska ponesenost kratkotrajna, čega je svjestan i sam pripovjedač, koji kaže:
        Ali što ja u naglosti
        sad izusti, Bože prosti! (Opivanje, 15-16)

- ovakvu kratkotrajnu zemaljsku ponesenost poznaje i Rožalija, koja svoju knjigu (pismo) najprije posvećuje sreći, a tek nakon toga i Bogu:
        Rožalija kamo tebe šalje tvoja,
        uzdisana, tamo putuj, knjigo moja.
        Kud mi imaš ići, ne znam te ja učit,
        nego ću te srići u ruke izručit.
        Ali što ja sada zađuć s puta reko,
        akoprem nerada, jerbo se zareko!
        Što ja reko srići? Izručam te Bogu;
        da ćeš srićno ići š njim, uzdat se mogu. (Rožalija, 1-8)

→ dakle, u oba slučaja zemaljska ponesenost (tuga zbog Ćolnića, sreća kod Rožalije) problematizira pobožnost i skromnost;
5. barokni opis - dok se u Rožaliji nalazi više potvrda za barokne opise, u Ivanošićevu tekstu ih je manje, pa govorimo o:
    - descriptiones urbium - tj. opis s tematskom jezgrom u funkciji priložne oznake mjesta; pripovjedač govori o građevini-crkvi, koju je dao sagraditi u Đakovu biskup Ćolnić; crkva u tekstu poprima i antropomorfne značajke te postaje Ćolnićevom zaručnicom:
        Biskup dakle u Djakovu
        brigu prvu nosi ovu,
        da nakiti kuću Božju,
        zaručnicu crkvu svoju. (Opivanje, 179-182)

    - locus amoenus - riječ je o opisu krajolika koji je nevelik i ugodan; opis je u funkciji priče o Ćolniću - pripovjedač najprije govori o prostoru koji je preraslo trnje a koje je kasnije biskup počistio, zasadio vinovu lozu i voće; gdje je nekada bilo trnje, sada rodi ''krasna, rujna vinuština'';
    - opis s tematskom jezgrom u funkciji predikata (prirodna nepogoda) - motiv lađe na uzburkanome moru; u trećem dijelu Opivanja o pokojniku se progovara u obliku apoteoze, koriste se alegorije i barokna slika ljudskog života (lađa na uzburkanome moru);
        - za sretnu plovidbu Ćolnićeve lađe brinu se dive Vičnost i Ufanje, te zvizda morska (Djevica Marija);
        - ovaj dio korespondira s Rožalijom (Dio treći, I - Ljubav Rožaliju zabavlja s prikazom mora kano prilike od svita. Vidi svoju lađu), u kojoj je navedeni motiv obbrađen opširnije, i možda suptilnije, jer:
a) Kanižlić daje objašnjenje barokne slike ljudskog života (more = svijet; lađa = čovjek, ljudi; potopljena lađa = čovjek koji ne čini pokoru; lađa koja sigurno brodi = čovjek koji čini pokoru, tj. Rožalija);
b) Rožalijinu lađu vode diva Ufanje i Sigurnost, a Ćolnićevu Ufanje i Vičnost; obje lađe sretno stižu do svog cilja na suprotnoj obali, ali s jednom razlikom: Ćolnićevo je putovanje konačno, posljednje, dok o svojoj lađi Rožalija govori iz perspektive života i zabavlja se njome kao s kazališnom predstavom;
c) naročitu pomoć Ćolnićevoj lađi pruža ''zvizda morska'', koju pripovjedač i imenuje  (Diva Marija imenom);
    - i u Rožaliji se spominje ''zvizda morska'', ali se ne inzistira na imenovanju pa se na taj način izbjegava stroga denotativnost, koja je više zamjetna u Kanižlićevim molitvenicima;
- motiv lađe koristio je Ivanošić i u prigodnici Pedestogodištnomu misniku ... Ivanu Pavloviću (1788), u kojoj se govori o zlatnoj misi kao o svetoj želji koja je sretno doživljena (g željnom brigu lađu tvoju / pribrodila u pokoju);
6. korespondentnost stihova - Ivanošić je dobro poznavao Rožaliju, što potvrđuju i citati:

KANIŽLIĆ, Sveta Rožalija...  IVANOŠIĆ, Opivanje sličnorično...
Nut morske zvizde, puna je gizde! (2233)    Svitla diva
kano zvizda.
Čudno siva
pak se gizda.
Pušite, hitri, u jadra, vitri,
vitri mirni, lađi virni!
Pade siver, prista jug. (2221-2223) Budite mirni,
vitri nemirni!
Ti, siver silni,
jur s mirom stojte,
puhat nemojte.
Vitrići male rugaju vale,
Valja brodit, lađu vodit, (2227-2228)

Punuše milom u jadra silom  (2230) Već koji male
Rugate vale,
Vitrići mirni
Lađi virni,
Puhnite milom
U jadra silom,
Nek sritno hodi
Koji nju brodi.

- stil - i u Opivanju se mogu pronaći figure karakteristične za barok, i to:
oksimoron:           on je svoju kroz kratkoću
                             šuteć karao ljudsku zloću; (Opivanje, 694-695)

asindeton:            hrvaju se
                             biju, tuku,
                            drpaju se,
                            dižu buku.  (Opivanje, 856-860)

antiteza:               Evo sam ti nut otkrila,
                            da mu vidiš lica mila,
                    koja su se crvenila,
                            a sada su potavnila. (Opivanje, 1106-1109)

polisindeton:       A kad bi se zabrinuo
                            ili sveto srdit bio,
                            il se nad kim žalostio,
                            il se smijo, veselio,
                            il drugo što radio,
                            lice bi si pogladio. (Opivanje, 637-641)

                            15.
Hrvatska književnost 18.  stoljeća (kulturne i književne prilike)


- periodizacijsko nazivlje: za književnost nastalu na hrvatskom etničkom prostoru tijekom 18. st. nema jedinstvene periodizacijske označnice; svaka je periodizacija relativna, nasilna ali i potrebna, pa se stoga i u odnosu na knjiženost 18. stoljeća osjeća  stanovito kolebanje; donosimo nekoliko primjera, koji potvrđuju neusuglašenost u svezi s nazivom književnosti koja nastaje u 18. stoljeću;
    - kako je prvu relevantnu povijest napisao Branko Vodnik, polazimo od njegove Povijesti hrvatske književnosti (1913): Vodnik ovu književnost određuje kao "književnost 18. stoljeća", dok kulturnopovijesnu odrednicu "prosvjetiteljstvo" stavlja u zagradu, osjećajući, vjerojatno, neadekvatnost termina u odnosu na sve pisce koji su stvarali u tom vremenu (što se npr. posebice odnosi na barokiste I.Đorđića i A.Kanižlića o čijem radu periodizacijska odrednica prosvjetiteljstvo i ne govori puno!).
    - u kasnijim književnopovijesnim radovima traga za novim, nekad boljim nekad lošijim rješenjem, o čemu svjedoče sljedeći autori:
    - David Bogdanović (Pregled književnosti hrvatske i srpske, 1915.) - u svojoj povijesti književnosti donosi stoljetnu periodizaciju u kojoj je problem književnosti 18. stoljeća jednostavno riješen, jer je to "Osamnaesti vijek" prikazan kao povijest slova, tj. pozitivistički;
    - Slavko Ježić (Hrvatska književnost od početka do danas /1100.-1941./, 1944.) - književnost 18. stoljeća u njegovoj nominalističkoj periodizaciji ima naziv "Racionalizam i narodno prosvjećivanje", pri čemu pluralizam stilova zatomljuje mikroperiodizacija određena teritorijalnom rascjepkanošću hrvatskog etničkog prostora (Dubrovnik, Bosna, Dalmacija, Slavonija, banska Hrvatska).
    - Mihovil Kombol (Povijest hrvatske književnosti do Narodnog preporoda, 1961.) - književni odsječak o kojemu je ovdje riječ, on naslovljuje periodizacijski kao "Osamnaesto stoljeće" unutar kojega pojedini pisci funkcioniraju kao dijelovi mikroperiodizacije unutar literature, ne i poezije (npr. A.Kanižlić, F.Grabovac, A.K.Miošić, M.P.Katančić, M.A.Relković): "Za Kombola je poetsko isključivo ono što je individualno, što je izraz piščeve osobnosti. Povijest književnosti je povijest velikih pjesnika, dok vrste stupaju na scenu onda kad je riječ o literaturi, dakle o kulturnohistorijskim vrijednostima." (Pavličić, 1983: 69).
    - Krešimir Georgijević (Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, 1969.) - riječ je o nominalističkoj periodizaciji, a unutar "XVIII stoljeća" književni je rad na hrvatskome sjeveru ostvaren u okviru nekoliko regionalnih dopreporodnih književnosti (slavonskoj, kajkavskoj, a govori se i o onoj u Bosni); on još 18. stoljeće naziva i galantno doba (u povijesti književnosti ovaj se pojam koristi za označavanje vremena kraja 17. st. i prvu polovicu 18. stoljeća; to je vrijeme kada se dekadentna /tj. pasivna, umorna/ zapadnoeuropska aristokracija iživljava u raskoši uz devizu savoir vivre /savoar vivr = znati se lijepo ponašati, biti uglađen u ponašanju/; → galantna književnost podrazumijeva u prvom redu ljubavnu liriku, koja je sklona frivolnosti /=lakomislenosti/ i za koju je ljubav tek društvena razonoda), ali  i marijaterezijansko doba; za 18. st. upotrebljava se još jedan naziv - jufjuizam, i to u engleskoj književnosti, a porijeklo vuče prema romanu u dva dijela Eupheus (Eufus, 1580) pisca [Johna Lylya (Dž. Lilija)];
    - Rafo Bogišić (Povijest hrvatske književnosti, Knj. 3, pogl. Književnost prosvjetiteljstva, 1974.) - govori o "Književnosti prosvjetiteljstva" koju čine pisci i njihova djela grupirana tematski (Odgojitelji i pjesnici), regionalno (Književnost u Slavoniji nakon oslobođenja od Turaka, Posljedni pjesnici staroga Dubrovnika) i vrsno (Drama i kazalište).
    - Ivo Frangeš (Povijest hrvatske književnosti, 1987.) - donosi periodizaciju koja se primarno rukovodi stilskim kategorijama, pa se o piscima 18. stoljeća najviše govori u okviru stilske formacije naslovljene kao "Racionalizam. Predromantizam", ali napominje da je to vrijeme poznato još i kao: prosvjetiteljstvo, prosvijećenost, iluminizam, a u austrijskim zemljama i kao jozefinizam; tomu još dodaje da se i na sjeveru, kamo se sele književna središta 18. st., isto kao i na jugu Hrvatske pojavljuje i kratkotrajni neoklasicizam i sporadična predromantičarska kretanja, zabrinuta prije svega za vrijednosti narodne, usmene poezije;
    - Dubravko Jelčić (Povijest hrvatske književnosti, 1997.) - u svojoj stoljetnoj periodizaciji stare hrvatske književnosti opredjeljuje se za stilsku označnicu književnosti 18. stoljeća, jer ju određuje kao "Stilski pluralizam XVIII. stoljeća", objedinjujući tako jednom sintagmom sve one stilske komplekse koje je nabrojao Frangeš u svojoj Povijesti;
    - sažetak: kratak pregled periodizacijskog nazivlja hrvatske osamnaestostoljetne književnosti pokazuje da je prva relevantna povijest stare hrvatske književnosti, ona Vodnikova, korištena i u kasnijim radovima; naime, Vodnikova stoljetna odrednica (književnost 18. stoljeća) bila je korištena i u onim povijestima napisanim nakon godine 1913. (D.Bogdanović, K.Georgijević), kao i njegovo interpretiranje književnih djela u okviru postojećih regionalnih književnosti.
    - u novijim povijestima zamjetno je okretanje kulturnopovijesnim i stilskim odrednicama razdoblja (racionalizam i narodno prosvjećivanje, književnost prosvjetiteljstva, stilski pluralizam, racionalizam - predromantizam), što ni Vodniku nije bilo nepoznato, jer je književnost 18. stoljeća odredio i kao "prosvjetiteljstvo";
    - novije su povijesti kvalitativno dogradile prvu povijest stare hrvatske književnosti (Vodnikovu), u odnosu na periodizaciju i interpretaciju, i to upravo u većoj primjeni unutarnjeg kriterija, koji nalaže samo djelo, zbog čega se u njima npr. o I.Đorđiću govori u okviru baroknog 17. stoljeća, a ne prosvjetiteljstva 18. stoljeća, a što je slučaj s Vodnikovom Povijesti.


Kulturne i književne prilike u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji  i Dubrovniku u 18. stoljeću

- zemlja i društvo: ''dva stoljeća tužne Hrvatske'' (Plorantis Croatiae saecula duo) o kojima govori P.Ritter Vitezović u 17. st. nastavljaju se i u 18. st., jer je prisutan i zastoj u gospodarskom razvoj i u ljudskim slobodama; početkom 18. st. nastavljaju se uspješne borbe protiv Turaka započete u 17. st. pod vodstvom princa Eugena Savojskog; Hrvatska je dobila Slavoniju s čitavim Srijemom, a Venecija je svoju vlast u Dalmaciji proširila na Imotski; Bosna i Hercegovina su pod Turcima, a Dubrovnik živi posljednja desetljeća svog samostalnog života i to je jedini hrvatski prostor u kojemu se živi i stvara u slobodi, ali već dosta umorno; to je vrijeme kada Hrvati i dalje ginu po europskim ratištima za tuđe interese;
- novooslobođena Slavonija je početkom 18. st. u vojnim rukama: vojni zapovjednici prednjače u nasilnom otimanju od siromašnog seljaštva; stanje stanovništva je bijedno, izbijaju seljačke bune (npr. 1743, ali one se guše u krvi: kolovođama sijeku glave, raskomadani su i obješeni, druge šalju na galije);
- zaostalost je vidljiva u svemu: lijenost, tromost, sklonost razbojništvu, hajdučiji (u Slavoniji sredinom 18. st. se razmnožila hajdučija); većina plemstva živi nekim rustikalnim životom - ono je neuko i bez naobrazbe; imućniji pojedinci, poslije oslobodilačkih ratova s Turcima, daju oduška želji za zadovoljstvima života; tako npr. oko magnata Baltazara Patačića (umro 1719.) okupilo se čuveno društvo vinske braće ''Pinta'' (< engl. pinta = mjera za tekućinu, politrenjak; naziv za veselo društvo feudalne vlastele) sa svojim brojnim članstvom (više od stotinjak članova), koji uvelike zadovoljavaju svoje želje za užitcima u mirnodopskim uvjetima; kako je to izgledalo najbolje svjedoči strogi moralist Krčelić  - on kaže da se oponaša društveni život u Beču, a to znači da se javljaju neki novi oblici raskalašenosti (plesovi, maskirane zabave i balovi, preljubi kao trijumf razblude; tomu još treba pribrojiti kartanje, lutriju, jahanje, lov, dvoboje, licemjernu pobožnost; posebice su za to pogodne poklade); posvuda vlada tama praznovjerja;
    - naličje ovih ''šumnih'' zabava u Zagrebu i Varaždinu (zovu ga ''mali Beč'') je siromašto kmetova, koji zbog neizdrživosti nameta i davanja dižu bune u Podravini i Moslavini, koje vlast guši u krvi, a o čemu piše Krčelić (pročitati iz Georgijević, 1969: 177-178);
- sudbina Zrinskih i Frankopana svima je pred očima, pa je tako nekadašnju samosvijest i gordost zamijenila lojalnost; u 18. st. nema nikakvog političkog otpora prema Beču i Pešti, nema značajnijih zastupnika nekih kolektivnih težnji; u Hrvatsku sve više prodire njemački jezik i njemački duh;

- prosvjeta i škola - sve do 60-ih godina 18. st. u Hrvatskoj i Slavoniji nema nikakve sistematske brige o školama i o školovanju učiteljskog kadra; 1767. u svim hrvatskim i slavonskim županijama je tek 24 osnovne škole, a to će popraviti marijaterizijanski školski sustav Ratio educationis (1777); školstvo je u crkvenim rukama (isusovci, pavlini, pijaristi)
    - javljaju se prvi školski udžbenici na narodnom jeziku, i to Aritmetika horvacka (1758.) Mihalja Šilobada Bolšića na kajkavskom, zatim slijede gramatike hrvatskog jezika (Blaž Tadijanovića, Svašta pomalo, 1761; Relkovića, Lanosovića), pravopis Kratki navuk za pravopisanje horvatski za potrebnost narodnih škola (1779), kao i popularne knjižice o obrađivanju zemlje, o uzgoju i liječenju domaćih životinja, o sadnji duhana i dudova drveta, o uzgoju dudova svilca, o pčelarstvu, o sijanju lana i konoplje, o trgovini, o plovidbi rijekama, o higijeni i lijekovima....

- prosvjetiteljstvo - u opisanim se društveno-političkim uvjetima javlja prosvjetiteljstvo ili prosvijećenost shvaćeni kao duhovni pokret građanstva (najprije u zapadnim zemljama), koji ide od sredine 17. st. do početka 19. st.; cilj mu je bio - pobjeda razuma i ljudskog dostojanstva u kulturi, širiti svjetlost u mraku neznanja; zato se 18. st. još zove i stoljeće svjetlosti;
    - kao političkokulturni pokret temelji se na filozofiji zdravog razuma, a glavni predstavnici, filozofi racionalističkog pravca su u Engleskoj: Descartes, Spinoza, Lock, Leibniz, Kant, a u Francuskoj enciklopedisti (Voltaire, Diderot, Rousseau, Montesquie) - sve što se ne može dokazati razumom, proglašava se zabludom; to je dovelo i do pojave ateizma, a glavnina djela je napisana na francuskom jeziku;
    - kod nas ove ideje sporo prodiru, jer ne postoji interes za knjigu, vjeruje se u ''copranje'' (čaranje) i vještice a ne u znanost;

- kultura i književni pravac - u hrvatskoj književnosti 18. st. nema velikih pojedinaca, koji bi se isticali djelom i idejama; dominantnu ulogu u životu i razvoju hrvtske kulture sada preuzimaju sjeverni krajevi, tzv. uža Hrvatska, gdje se unatoč teškim okolnostima vide znakovi prosperiteta (Varaždin, Zagreb, Požega, Osijek, Karlovac, Križevci, Vukovar...);
    - prevlast učenosti - bitna odrednica književnosti 18. st. je njezina prosvjetiteljsko-znanstvena usmjerenost; gotovo svaki književnik se bavi i znanstvenim radom, a na prvom su mjestu matematika i filozofija; učenost kod nas potvrđuje latinski jezik kao jezik znanosti i kao službeni jezik hrvatskog administrativnog aparata; latinskim jezikom se kod nas brane nacionalni interesi u odnosu na mađarski i njemački jezik; najznačajniji znanstvenik hrvatske znanosti u 18. st. bio je Ruđer Bošković (1711.-1787.) - fizičar i filozof, matematičar, koji se školuje u Rimu, a boravi i u Parizu, Londonu, Mletcima, Carigradu, Varšavi; pisao rasprave o zakonitostima u prirodi, a neke je oblikovao i u stihovima (Pomrčine sunca i mjeseca, 1760. - pjesničko djelo u latinskim heksametrima); bio član akademije u Londonu, Rimu, dopisni član akademije u Francuskoj;
    - javlja se i zanimanje za narodnu povijest - ponovno se izdaju djela iz starijih razdoblja, a najveću pozornost privlači historiografski rad Adama Baltazara Krčelića (Annuae / Anali - prati i zapisuje suvremene događaje);
    - javlja se zanimanje za književnu prošlost, i to na cijelom hrvtskom području:
- Dubrovnik - ističe se rad Ignjata Đurđevića (Životi i djela nekih uglednih Dubrovčana), Saro Crijević (Dubrovačka biblioteka...), Sebastijan Slade-Dolci piše životopise slavnih Dubrovčana (Fasti litterario-ragusini);
- sjeverna Hrvatska - ističe se rad Adama Alojzija Baričevića (Zbirka pisaca savske Panonije), Josip Jakošić (Pisci Slavonije), Toma Mikloušić (Izbor dugovanj vsakovrstneh)

- latinisti - latinski jezik je u 18. st. jezik zanosti ali i jezik književnosti; najplodniji krug hrvatskih latinista bio je u Dubrovniku, koji ima najjaču tradiciju klasične naobrazbe; oni su najčešće prevoditelji ali i originalni pisci, udruženi u svoju akademiju ''Isprazni''; od latinista ističemo:
- Benedikt Stay - isusovac, koji je u latinskim stihovima obradio Descartesovu filozofiju i fiziku; uz pomoć R.Boškovića odlazi u Rim i tamo je napisao latinski spjev o Newtonovoj  filozofiji;
- Rajmund Kunić - isusovac, koji je s grčkog na latinski preveo Homerovu Ilijadu;
- Brno Džamanjić - bio Kunićev učenik, koji je s grčkog na latinski preveo Homerovu Odiseju; pisao je i vlastite originalne stihove na latinskom;
- Đuro Ferić - prepjevavao psalme u latinskim heksametrima; zanimaju ga narodne poslovice i basne; pisao je najprije basne na latinskom a zatim ih prevodio na hrvatski; preveo je i Hasanaginicu na latinski za njemačkog znanstvenika Johannesa Mullera; zbog interesa za narodnu književnost on je preteča hrvatskom romantizmu; najvrednije je njegovo djelo Opis dubrovačke obale - latinski heksametri;
- bavio se fizikom, geometrijom i bio ogorčeni protivnik svega novoga, a posebice je bio protiv francuskih enciklopedista, koji su mu kao i svi Francuzi bili komedijaši; rado pisao latinske satire, poput Horacija, pa ga u hrvatskoj znanosti i zovu hrvatskim Horacijem;
    - u sjevernoj Hrvatskoj poznati latinist je Slavonac Matija Petar Katančić (Jesenski plodovi) i Požežanin Franjo Sebastijanović (piše prigodnu poeziju na latinskom);

16.
Regionalizam i stilski pluralizam hrvatske književnosti 18. stoljeća

- među specifičnostima hrvatske književnosti najčešće se spominje njezina "trojezičnost i tropismenost" (E.Hercigonja), podjela na staru i novu književnost (dopreporodnu i postpreporodnu), njezin regionalizam određen geografskim i povijesnim razlozima te stupanje Slavonije na književnu scenu tek u 18. st.
- regionalizam se vezuje uz prostor (lat. locus, grč. topos), a prostor utječe na književni diskurs; govoriti o književnosti nekog prostora ujedno je govor o karakteristikama toga prostora, odnosno o njegovim granicama i o konkretnoj prirodi tih granica; topografskim značajkama se moraju dodati i kulturne i društvene značajke stanovnika koji žive na tom prostoru
- o književnom regionalizmu su pisali na primjer:
    Prpić, Tomislav, 1936. Književni regionalizam u Hrvata, Zagreb.
    Barac, Antun, 1936. Regionalizam u književnosti, "Hrvatsko kolo", Zagreb.
    Lozovina, Vinko, 1936. Dalmacija u hrvatskoj književnosti, Zagreb.
    Brešić, Vinko, 2004. Slavonska književnost i novi regionalizam, Osijek.
    Itd.
        - slažu se da u 18. st. dolazi do pomicanja središta književnog života prema sjeveru i da će se od 19. st. hrvatska književnost u Dalmaciji ponašati kao periferija; hrvatski je Jug (Mediteran) okrenut moru, a hrvatski Sjever (Panonija) kopnu i zemlji;
        - hrvatski književni Jug i Sjever imali su i svog posrednika, a to je, slažu se povjesničari - P.R.Vitezović (misli to posebice M.Kombol)
        - o razlici između Sjevera (Panonije) i Juga (Mediterana) Pavličić kaže - hrvatsku prozu dijeli na dvije grane: "Dok pisci porijeklom s juga radije opisuju ljude, pa su "prave teme" naše sredozemne pripovjedne književnosti ono što se zbiva među ljudima, tj. položaj pojedinca unutar kolektiva, a sama predmetnost, tj. materijalni svijet slabo zastupljen, dotle se kod sjevernjaka materijalni svijet opisuje vrlo pomno i pažljivo, te mu se pridaje status "prvorazredne pripovjedne činjenice". Opis prirode u sjevernjaka nije koncesija domoljublju, nego temeljni interes, no, zato su odnosi među ljudima mnogo škrtije opisani, svedeni na vrlo elementarnu mjeru, i zato puni "jakih emocija". Otuda dojam kod osoba koje naš sjever poznaju samo iz književnosti, "da je npr. Slavonija kraj u kojem se ljudi samo valjaju po sjenicima, piju ljute rakije i bodu se noževima u prevelikoj strasti za ženu ili za zemlju...". (Pavličić, Pavao, 1995. Južno od sjevera, sjeverno od juga, u: Hrvatska kultura u ozračju Sredozemlja / Mediterana, "Dubrovnik", 6, Matica hrvatska, Dubrovnik, str. 17)
    - za Mediteranca je po Pavličiću jedina prava zbilja ona društvena pa se zato ona može i mijenjati, a za Sjevernjaka prava je zbilja prirodna (zemlja, klima, vlastita krv i temperament, tj. vlastiti temperament), na nju se ne može utjecati pa su oni, vjerojatno stoga, skloniji tragediji, za razliku od Južnjaka koji su skloniji komediji
    - za Mediteranca je po Pavličiću ljepota uvijek unutrašnja i ljudska, pa u njih uvijek ima humora, stil je vrlo izrađen i čist, a za Sjevernjaka ljepota je već nešto što postoji u prirodi, pa literatura nije ništa drugo nego pokušaj da se ona uhvati i prenese uz pomoć jezika;
- tabelarni prikaz navedenoga, prema Brešiću (2004: 194.-196.) izgleda ovako:
    JUG
(mediteranizam, sredozemnost)   SJEVER
(kontinentalnost, panostvo)
priroda more
podneblje ograničeno nebom i morem
izvor obilja ljepota    zemlja
kopno, ravnica, tajnovitost
izvor opasnosti i ružnoga
čovjek -sklonost apstrakciji i meditaciji
-težnja za širim vidicima
-sklonost mitu
-duša
-sintetičnost i muzealizacija baštine
-realist
-škrtost na riječima
-moralnost
-grad
-sklonost kolektivu
-zbilja društvena (ljudska) i promjenjiva
-racionalna percepcija
-vinska kultura
    -naivno dijete prirode - starstven, bezbrižan i mekoputan
-glad za zemljom i nepoznatim
-kult srca, konzervativnost
-rasipnost, putenost, raspojasanost
-hedonističko shvaćanje života
-vitalnost i egzaltacija
-seksus i ljubav ("voljba")
-plebejski radikalizam
-igre krajnosti
-čulnost i erotika
-tijelo
-hedonizam
-inat i ravničarska melankolija
-sentimentalnost i autodestruktivnost
-tragizam
-praktična orijentacija
-relativizam i fatalizam
-mitski odnos prema smrti
-ruralna kultura i primitivnost
-emotivna percepcija svijeta
-rakijaško-vinska kultura
teme i motivi   -nematerijalni svijet
-sklonost malom čovjeku
-opisi ljudi
-pojedinac unutar kolektiva
-ljepota kao ljudska oznaka -materijalni svijet
-zavičaj, pejzaž ili dom
-crna, masna i plodna zemlja
-zemlja i nebo, selo i grad
-lokalni običaji, pjesme i nošnje
-život na granici
-nostalgija za prošlošću
-gospodarstvo
-jelo, piće
-seksualni život
-smisao i prolaznost života, smrt
-žena, obijest, uživanje u vulgarnom
-poštivanje zemlje
-osjećaj osamljenosti
postupci,izrazi,stil    -sklonost realizmu
-sklonost riječi, metafizičkome, sklonost pjesničkog govora
-sklonost meditativnosti
-nesklonost epskome
-metaforičnost
-opisivanje ljudi
-stil izrađen i čist
-sinkretizam
-apstrahiranje, popćavanje i sažimanje    -vitalizam i humor
-fiziološka terminologija
-naivni ili spontani realizam
-didaktičnost
-tvarnost i ćutilnost riječi
-narativnost
-opisivanje prirode
-sklonost onomatopeji
-jake emocije i jake riječi
-realističnost, detaljnost
-logičnost, jednostavnost, spontanost
-idiličnost i elegičnost
-mitologizacija lokalnog života
-"otimanje stilskoj šemi"
žanrovi    -sklonost komediji
-nesklonost epskoj pjesmi   -sklonost tragediji
-sklonost epskoj pjesmi
-idila i elegija
-ditiramb ili melankolična tužbalica
tradicija   -klasično-humanistička, romanska
-superiornost prema Sjeveru
-status uzora (kanona)  -srednjoeuropska
-germansko-slavenska
-inferiornost prema Jugu
-status drugorazrednosti, provincijalnosti i egzotičnosti
poimanje književnosti  vještinja oblikovanja
(l'art pour l'art)  oponašanje prirode
(l'art vivant)


- književna povijest pri utvrđivanju kontinuiteta hrvatske književnosti kao jedinstvene nacionalne književnosti bilježi i veću i manju prisutnost, ali i odsutnost pojedinih regija; odnosi se to u prvom redu na sjevernoistočne hrvatske krajeve, Slavoniju, koja se pojavljuje na sceni tek u 18. st., dakle, u vrijeme kada su se čakavskoštokavski jug i kajkavski sjever već stoljetnom tradicijom potvrdili kao bogata književnokulturna središta

- stilski pluralizam - periodizacijsku označnicu "stilski pluralizam 18. stoljeća" koristi Dubravko Jelčić u svojoj Povijesti hrvatske književnosti (Zagreb 1997: 70 ili drugo i znatno dopunjeno izdanje iz 2004.), ali ne precizira o kojim je stilovima riječ: "Osamnaesto stoljeće u hrvatskoj književnosti prošlo je u znaku stilskog pluralizma. Interferirali su zakašnjeli stilovi, oni koji su već odavno ocvali u europskim književnostima, a neki od njih bili su već prošlost i za hrvatsku književnost." (Jelčić, 1997: 70); a Rafo Bogišić to vrijeme u književnosti naziva "svestrani horizontalni pluralizam pojava književno-žanrovskog karaktera", što po Bogišiću potvrđuju sljedeći stilovi:
    - uobičajilo se književnost 18. st. u Hrvatskoj nazivati prosvjetiteljstvom s naglašenom didaktičnošću (prevlast učenosti, latinizma, zanimanje za različite znanstvene discipline - historiografiju, filologiju, za kulturnu prošlost vlastitog naroda); bitno je kulturno-prosvjetno djelovati na šire narodne slojeve, a prosvjetiteljstvu još treba, kaže Bogišić, pribrojati i neke druge stilove  (koji žive jedan pored drugoga i, uglavnom se ne negiraju, nego supostoje), ali što oni konkretno znače, ne objašnjava se:
    - barok
    - rokoko
    - racionalizam
    - romantizam
    - sentimentalizam
    - latinizam
    - neoklasicizam
    - pseudoklasicizam (pojam koristi S.Ježić kada govori o Đuri Feriću)

barok - "Književna epoha između renesanse i klasicizma, obuhvaća otprilike razdoblje od 1570. do 1670., a obilježja su joj pridavanje veće važnosti stilskim negoli tematskim vrijednostima, religijskoj duhovnosti negoli svjetovnosti, sklonost protuslovljima i paradosku prema jasnoći izlaganja te moralizmu, često u napetosti između antičke mitske simbolike u oblikovanju i strogo određenih kršćanskih poruka." (Solar, Milivoj, 2007. Književni leksikon, MH, Zagreb, str. 31)
- u 18. st. baroknost se potvrđuje u djelima Ignjata Đurđevića, Antuna Kanižlića
- naziva se još: marinizam (Italija), gongorizam (Španjolska), preciozan stil (Francuska)

rokoko (franc. rocaille - ukras od školjaka i kamenčića) - naziv za stil u slikarstvu, kiparstvu, glazbi i primijenjenoj umjetnosti, pa ponekad i književnosti, osobito u doba Luisa XV. (1715.-1774.) , koje je bilo sklono kićenosti i naglašavanju detalja; u periodizacijama književnosti kao oznaka razdoblja u kojemu klasicizam postupno gubi temeljne karakteristike i prelazi u površno oponašanje uzora
- u 18. st. potvrđuje se u djelu Antuna Kanižlića (Sveta Rožalija - poetika vanjskoga oka)

racionalizam (lat. ratio - razum) - filozofski pravac nastao u 17. st., koji teorijske i praktične probleme razmatra i nastoji riješiti isključivo sa stajališta razuma, odnosno uma i mišljenja, zanemarujući sve ostalo (osjetilnost, iskustvo, iracionalno); utemeljitelj - R.Descartes
- u znanosti o književnosti odnosi se na racionalističku poetiku kojoj je uzor bio Boileauovo Pjesničko umijeće (u književnoj djelatnosti je bitan razum i sposobnost jasnog razmišljanja)
- suprotstavljen je poetici romantizma (ističe vrijednost genijai nadahnuća)
- i oznaka određenog književnog razdoblja (najčešće u okviru klasicizma i prosvjetiteljstva)
- u 18. st. potvrđuje se u djelu M.A.Relkovića

romantizam - književna epoha 19. st., između klasicizma i realizma, određena oprekom prema tradicionalističkoj poetici, naglašava slobode individualnog i originalnog stvaralaštva, sklona lirici, mašti, osjećajnosti, kultu prirode, prošlosti, izuzetnim likovima jakih strasti i nestalnih sudbina, egzotičnim krajevima, snovima
- u 18. st. najavljen djelom M.P.Katančića

sentimentalizam (engl. sentimental - osjećajan) - književni pravac u engleskoj književnosti druge polovice 18. st.; određuje ga prenaglašena osjećajnost, a glavni je predstavnik Samuel Richardson (1689.-1761.), čiji su romani bliski Juliji ili Novoj Heloizi Rousseaua i Goetheovim  Patnjama mladog Werthera
- pripadaju mu najčešće brojni epigoni iz vremena prosvjetiteljstva koji teže zadobiti naklonost prosječne građanske publike; zbog toga je sentimentalizam periodizacijski neodređen pojam, koji se u širim okvirima isprepleće s predromantizmom, završnom fazom prosvjetiteljstva i s javljanjem romantičarske pobune protiv razuma

klasicizam (lat. classici scriptores - dobri, uzorni pisci) - književni pravac, razdoblje između baroka i romantizma; rabi se i naziv "neoklasicizam", zbog razlike prema antičkoj književnosti koja se smatra klasičnom; često se rabi i dvojni naziv "klasicizam i prosvjetiteljstvo";
- oslanja se na racionalističku poetiku N. Boileaua (slijediti vrhunska autore antike, jer je bitan sklad, jasnoća, staloženost, prdržavati se pravila u odnosu na tematiku, stil, kompoziciju, figure; tragedija je vrhunska književna vrsta, jasna moralistička poruka)
- u 18. st. prisutan u djelu M. P. Katančića
- posebnost 18. st. prema Bogišiću je: 1. velik broj tekstova umjetničke vrijednosti, 2. snažan razvoj i procvat tzv. prigodničarske književnosti: "Književnost izazvana različitim neposrednim i stvarnim prigodama iz svakodnevnog života bila je u hrvatskoj književnosti popularna već u prošlim stoljećima od početka, ali nikada kao u ovom stoljeću." (Bogišić, 1987: 158; u knjizi Tragovima starih, Split), 3. hrvatska književnost je bogata književno-znanstvenim djelima
- u gore navedenu stilskom pluralizmu 18. stoljeća u hrvatskoj književnosti Bogišić sumarno vidi dva stilsko-izražajna sklopa:
    a) nastavak stare lirske, ljubavno-idilične, pastoralne, petrarkističke i barokne književnosti i stila; prima u sebe slojeve sentimentalizma, romantizma - učeni stil
- ovo je usmjerenje djelovalo na preporodno vrijeme: ilirci će od Gundulića, Đurđevića, Palmotića, Katančića preuzeti koncept idealnog svijeta pastorale = čisto jutro, blaga i vedra zora, čarobno "mio" i ugodan pejzaž, tj. idealizirani pejzaž za ilirce postaje simbol i metafora  odnosa prema vlastitoj zemlji, životu, budućnosti;
    b) antipetrarkizam u obliku prigodničarske, parodijske i satirične poezije; prima u sebe racionalistički, realistički i znanstveno-naturalistički pogled na svijet - pučki stil
- početak mu Bogišić nalazi u Đurđevićevim Suzama Marunkovim i nekim pjesmama Đure Hidže (umjesto ljubavnog uzdaha, on se igra grudima drage)
- razvija se izvan elitne književnosti, pokušava realno sagledati životne pojave "uz istovremeno nastojanje pjesnika da pažljivim i smišljenim oslikavanjem pojava djeluju na ljude i cijeli narod. Ova književnost pokazuje naglašen otklon od izabranog i učenog sloja društva, a približava se običnom, malom čovjeku i niskim, neukim društvenim slojevima naroda. Zbog toga ova književnost ima naglašeni pučki karakter, pjesma je za puk i puk ju je objeručke prihvatio." (Bogišić, 1987: 161-162)
    - unutar ovih dvaju književnih usmjerenja doći će do širokog grananja, međusobno će se ispreplitati pa će biti vrlo teško davati jednoznačne odgovore na pitanje o njihovim značajkama i statusu u nacionalnoj književnosti

17.
Žanrovska struktura hrvatske književnosti 18. stoljeća

- u hrvatskoj književnosti 18. st. pišu se djela lirskog, dramskog i epskog karaktera;
- hrvatsku književnost 18. stoljeća karakterizira - bogatstvo tema i ideja, što potvrđuju djela kako ona koja nose epitet književnih umjetnina, tako i ona prigodničarskog i književnoznanstvenog karaktera (Bogišić, Rafo, 1987. Tragovima starih, Split, str. 157-158)
- unutar izrazitog jezičnostilskog pluralizma književnost ovoga vremena, posebice ona nastala u Slavoniji, klasificira se najčešće tematski (dakle bez obzira na rod, vrstu ili žanr), a u novije vrijeme i žanrovski, i to posebice u odnosu na epiku  (Fališevac, 1997)
- tematsko razvrstavanje pri tome podrazumijeva: religioznokršćansku tematiku, tekstove s uputama za svakodnevni praktični život, prigodne tekstove, znanstveni rad različitih usmjerenja (Bogišić, 1987: 168-169), što ne zadovoljava temeljito sagledavanje različitosti ove regionalne književnosti
epika
a) epika u stihu - do danas je najdetaljnije istražena (D.Fališevac, D.Dukić)
- za epiku u stihu su bitne sljedeće kategorije:
    - pouzdan/sveznajući pripovjedač
    - lik koji je povezan s povlaštenom epskom temom borbe
    - sukob dvaju tabora ("mi" - "oni"/Protivnik/ je središnja tema svjetovne epike, pa se prostor priče dijeli na "naš" i "njihov" prostor)
    - temeljna je funkcija referencijalna jer pruža obavijesti o predmetu književnog djela, zatim aksiološka (vrednovanje, jer se i kroz pohvalu vrednuje netko ili nešto), persuazivna (apelativna) funkcija jer se njome mobilizira primateljeva pozornost, pohvalnička funkcija (slavi se netko ili nešto)
    - pjesme se, uglavnom, prigodnog karaktera, doslovnih značenja,  a "rok trajanja" takvih tekstova poklapa se s vremenom interesa za njihov predmet
    - dijeli se na svjetovnu i religioznu, a unutar svake postoje epovi i epske pjesme (često su tiskane, ali nikada u obliku letka, što je bio običaj u ranonovovjekovnim književnostima srednje Europe)
    - pjesme su prigodnog i pohvalničkog karaktera, mogu biti povezane u veće epske cjeline, javlja se miješanje proznog pripovijedanja i epskih pjesama koje dopunjuju prozno pripovijedanje ili ih jednostavno ponavljaju;  stih i proza - obavljaju iste poslove, jer prepričavaju junačke podvige, prezentiraju povijesnu faktografiju, oblikuju kataloge junaka i njihovih djela, obavješćuju čitetelje o izvorima građe; sadržajno korespondiraju
    - tematizira se uglavnom suvremena politička stvarnost, suvremeni ratovi
    - donose sekulariziranu sliku svijeta, događaje pokreću sami sudionici (okrunjene glave, vojskovođe, ratnici-junaci)

- dok je u 17. st. najviše vrednovan povijesni ep, u 18. st. se javlja novi epski, narativni model najavljen Kačićevim Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga (Mleci 1756, Mleci 1759.)
- Davor Dukić (Poetike hrvatske epike 18. stoljeća, Split, 2002.) govori o  sljedećim (trima) poetičkim modelima:
    a) folklorno-kačićevski model - naziv dolazi od Kačićeva Razgovora (funkcionira kao paradigmatičan tekst) koji je inovatorski u poetološkom i sociološkom smislu, i to u odnosu na publiku (upućen je svim slojevima društva, ali najviše onima slabije obrazovanima), a pisan je kao pučki prosvjetiteljski epski žanr (ugleda se na narodnu junačku pjesmu, teži prema istini - prikazati prošle događaje onako kako su se doista dogodili, ali ne i "nakićenim načinom" što znači da Kačić nije za netočno i hiperbolično prikazivanje povijesnih događaja što je čest slučaj s narodnim pjesmama, ali nije ni za barokni, "kićeni" stil); govori se o najpoznatijim bitkama s Turcima na hrvatskom tlu kao i u zemljama slavenskog juga;
- pjesme su razvrstane po kronološkom kompozicijskom načelu, imaju čvrstu uokvirenost (kroz dijalog dvojice fiktivnih pjevača, Milovana i Radovana koji mu zamjera što je u prvoj knjizi izostavio mnoge poznate junake)
- predstavnici: Kačić, Kačićevi imitatori, Grabovac, Pavišević,
- velike sličnosti s usmenom epikom (deseterac, frazeologija, tipični sižei)
- dva kompozicijska tipa: fabularne pjesme (postoji cjelovita fabula) i kataloške pjesme (nižu se imena i atribucije likova i njihovih djela (Kačić je stvorio poseban tip kataloške pohvalnice koja je auditivna, razlomljene kompozicije, bez jedinstvene epske priče)
- odustajanje od artificijelnih postupaka
- namijenjena ruralnoj čitateljeskoj publici
- taj model brzo postao popularan, stekao brojne nasljedovatelje i oponašatelje (stil, deseterac, plošni prikazi povijesnih događaja), jer izražava nacionalni duh i identitet
    b) artificijelni model hrvatske svjetovne epike 18. st. - ne postoji paradigmatičan tekst ovog modela, ali mu se najviše približava Vitezovićevo Odiljenje sigetsko; artificijelnost pribaljaju tekstovima sljedeći postupci:
1) rima (u usmenim epskim pjesmama nema rime; umjetne pjesme ispjevane "na narodnu" obično su parno rimovane, a kao nulta pozicija u stupnjevanju artificijelnosti stiha je kod Slavonaca parno rimovani deseterac, a kod Dubrovčana ukršteno rimovani osmerac; svi drugi oblici rime su otklon prema naglašenoj literarnoj artificijelnosti, a takvi su otkloni prisutni i u Razgovoru)
2) opkoračenje (franc. enjambement: nekoliko riječi iste rečenice prenose se u sljedeći stih, tj. sintaktičko-semantička cjelina se razbija stihom) - nije svojstveno usmenoj epici, pa ako se pojavi u tekstu, znak je artificijelnosti
3) polimetrija - uporaba samo jednog stiha u epskom tekstu astrofičnoga oblika smatra se nultom stilskom pozicijom; ako se u tekstu pojavi više različitih stihova i ako je k tomu prisutna i funkcionalna specijaliziranost stihova, onda tekst naginje prema artificijelnosti;
- asimetrični deseterac - uobičajeni narativni stih u Slavoniji i Dalmaciji
- simetrični osmerac - uobičajeni narativni stih u dubrovačkoj književnosti
- parno rimovani dvanaesterac - uobičajeni narativni stih u užoj Hrvatskoj
4) "anagramske figure" - kronogrami, anagrami i akrostihovi ulaze u red figura vrlo naglašene artificijelnosti
- kronogram - ispisivanje godine velikim slovima nekog stiha ili rečenice, npr. kod Gregura Kapucina, Emerika Pavića
- anagram (grč. anagramma - obratno pisanje; hrvatski naziv "premetaljka") - u moto jedne prigodnice Kuhačević unosi anagram
- akrostih - javlja se češće kod Emerika Pavića, Šimuna Štefanca, Gregura Kapucina, Stijepe Rusića
5) govor neživog (rijeke, grada, države, i sl.) - pripovjedačeve apostrofe apstraktnim kategorijama ili neživim predmetim, institucijama, prirodnim pojavama... smatraju se artificijelnim postupcima (često se koristi u tekstovima, u Vitezovićevu Odiljenju); stupanj artificijelnosti je još veći ako "neživo" dobije pravo govora (npr. tužbalice grada, žanr ozakonjen Biblijom, a potvrđen Marulićevim Tuženjem grada Hjeruzolim, Vetranovićevom Tužbom grada Budima)
    - pokojnik govori putniku (prolazniku) - obraćanje pokojnika putniku koji prolazi pokraj njegova groba vrlo je artificijelan (Vitezovićevo Odiljenje) i vrlo čest
6) borba (heraldičkih) simbola  - u europskoj je epici jedan od stereotipnih motiva u prikazu ratova i motiv borbe heraldičkih simbola sukobljenih strana (npr. u Vitezovićevu Odiljenju - mjesec evocira Turke)
7) reminiscencije iz antičke kulture - likovi iz klasične mitologije i književnosti, povijesne ličnosti i anegdote o njima u epskim se tekstovima koriste za usporedbe, a da bi se one razumjele, potrebno je određeno predznanje zbog čega takve remiscencije spadaju u artificijelne postupke (u Odiljenju Siget se uspoređuje s Trojom, Nikola Zrinski s Hektorom)
8) latinski umeci - koriste se za moto u tekstu (često iz Vulgate ili iz rimskih pisaca) ili kao potkrjepa neke postavke izrečene u tekstu
9) lirski umeci - djeluju artificijelno; mogu funkcionirati kao samostalna lirska pjesma ili lirski intonirani dio govora nekog aktera epske priče
10) tematiziranje dragocjenosti (zlato, srebro, biseri, drago kamenje, svila, bjelokost) - u nabožnoj književnosti to je vidljivo u Rožaliji, ali i u svjetovnoj epici
11) literarizacija likovnih predmeta (zastava, grb, spomenik, spomen-ploča, nadgrobni natpis, kovanica, ...) - to su manje umjetnička djela, a više simboli države i vladarske moći i sjaja
    → epika u stihu s dominantnom referencijalnom funkcijom - umetnuti artificijelni postupci se doživljavaju kao "balast", a u tekstovima s primarnom pohvalničkom (panegiričkom) funkcijom njihovo je umetanje primjereno (pohvalnice/panegirici imaju obično prigodni karakter i pjesma ima funkciju prigodnog dara - u 18. st. postojali su profesionalni pjesnici koji su za novac pisali prigodne pjesme, za rođendan, ženidbu, smrt, profesionalna promaknuća, a dar ma kako bio bezvrijedan ne smije biti umotan u običan papir, pa tako ni prigodna pjesma ne može biti napisana običnim, svakodnevnim, pučkim jezikom)
    c) pučki model - nalazi se između prethodno navedena dva modela, a sklon je pokojem artificijelnom postupku; elementi tzv. visoke književnosti spuštaju se u pučku književnost

- regionalizam i poetička klasifikacija hrvatske epike 18. st. - poetička klasifikacija D.Dukića hrvatske svjetovne epike 18. st. preklapa se s regionalnom diobom hrvatske književnosti:
    - mletačka Dalmacija - folklorno-kačićevski model (oslonjenost na narodnu pjesmu,    ruralno čitateljstvo); Kačić je jedini probio granice vlastite regije, a vrhunac     popularnosti doživio je u preporodno vrijeme
    - uža Hrvatska, Dubrovnik - artificijelni model, urbana čitateljska publika
    - Slavonija - pučki model

- epiku u 18. stoljeću Dunja Fališevac stilski određuje kao "barok, klasicizam, prosvjetiteljstvo" i razlikuje sljedeće žanrove:

    1. pučko-prosvjetiteljski ep: F.Grabovac, Cvit razgovora; A.Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga; M.Antun Relković, Satir iliti divji čovik; V.Došen, Aždaja sedmoglava
    2. povijesni ep: A.Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga; A. Tadija Blagojević, Pjesnik-putnik; J.Krmpotić, Katarine II. i Jose II. put u Krim; J.Malevac, Nestrančno vezdašnjega tabora ispisivanje
    3. religiozni ep: A. Kanižlić, Sveta Rožalija; A.Vitaljić, Ostan božje ljubavi; T.Babić, Cvit razlika mirisa duhovnoga; V.Došen, Aždaja sedmoglava; N.Marči, Život i pokora svete Marije Egipkinje; J.Malevac, Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče
    4. šaljivo-komična epika: A.Ivanošić, Sličnorični natpis groba Zvekanovoga; A.Kaznačić, Pad s tovara; A.Filipović, Razgovor priprosti
- s druge strane tipologija samo narativnih vrsta (bez lirike i dramskih tekstova) vrlo je razvedena, jer je književna praksa krajem 18. stoljeća (točnije na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, što podrazumijeva posljednjih dvadesetak godina 18. stoljeća i prvih dvadesetak godina 19. stoljeća ) bila vrlo bogata upravo u Slavoniji; njezinu žanrovsku strukturu čine epska djela u stihu (povijesno-ratnička epika /tj. ratna stihovana epika, junačke pohvalnice, politička epika, narativna djela u stihu sa suvremenom povijesnom tematikom/, stihovana kronika s religioznom tematikom, stihovane legende i životi svetaca, prosvjetiteljska satira, prigodnica, književne vrste s elementima komike)

b) epika u prozi
- kada se govori o prozi u staroj hrvatskoj književnosti, onda se kao stalno mjesto pojavljuje tvrdnja da je proze, uglavnom, malo; potvrđuju to naše regionalne dopreporodne književnosti, jer nakon srednjovjekovlja, u čijem žanrovskom repertoaru proza ima značajno mjesto (crkveno-pripovjedna proza starijeg i mlađeg tipa: legende, viđenja, djela apostolska, mirakuli; didaktičko-moralizatorska proza crkvenog i svjetovnog tipa; poučna proza starijeg i mlađeg tipa; crkvenoretorička proza; svjetovna pripovijest i roman, povijesna proza; molitve; diplomatika i pravni tekstovi, itd.), dolazi cinquecento u kojemu je proza manje produktivan način izražavanja (Planine, posvete i predgovori djela /M.Marulić, M.Držić, D.Zlatarić, B.Karnarutić, M.Gazarović/, pisma /H.Lucić, P.Hektorović/, ljubavni petrarkistički epistolari, lekcionari /N.Ranjina/, prijevodi, prozni komentari uz stihovana djela /Judita/)
- hrvatska prozna književna baština 18. stoljeća predstavljena je, kao i ona 16. i 17. stoljeća, u uvaženim književnim edicijama, ali je najčešće svedena na relativno mali broj stranica;
- tako se, na primjer, u Zborniku stihova i proze XVIII. stoljeća (1973) iz edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga 19) od ukupno 372 stranice prozi dodijelilo tek nepunih četrdeset stranica; riječ je o predgovorima, izvatcima iz religioznopoučnih knjiga (propovijedi), rjeđe o pismima
- kao vrijedno prozno djelo Rafo Bogišić izdvaja Kamen pravi smutnje velike (1780): ''Ovo se Kanižlićevo djelo danas spominje u književnoj historiji kao prvo veće hrvatsko originalno djelo napisano štokavskom prozom.'' (citirano prema Kombol-Novak, 1992: 375)
- hrvatska književnost 18. st., a posebice ona u Slavoniji ima i izrazito svjetovne prozne žanrove, po čemu ''(...) ova regija (= Slavonija) dobiva stanovitu prednost pred književnom kulturom dubrovačke regije'' (Fališevac,1997:77), a što potvrđuju:
- prijevodi pripovijetke-romana
- pričica i anegdota
- basne
- političke biografije (Fališevac, 1997: 73-82)
- o navedenoj problematici više u tekstu Fališevac, Dunja, 2003. Kaliopin vrt II. Studije o poetičkim i ideološkim aspektima hrvatske epike, Književni krug, Split, str. 79.-105.

drama
a)  "frančezarije" - nakon Marina Držića dubrovačka je komedija naglo presahnula (D.Jelčić); u 18. st. komediografija se u Dubrovniku svodi na prijevode/adaptacije francuskih djela, posebice Molièrea
- novo stanje duha zabilježile su i komedije onoga vremena, pa u jednoj stoji napisano i sljedeće:  ''Sad je vas svijet dô u ove rutine, nije veće jednoga Osmana, jedne Trublje slovinske, jednoga Sina razmetnoga, jedne Vide. Od Akademije se veće zaboravilo i ime, da se vidi jedno poema, koja lijepa eledžija, koja oda, jedan endekasilabon i ovakvijeh stvari dje je mlados kazala svoju krepos i vlasteličići se zabavljali zajedno s čeljadim od naše vrste, koji bismo između njekijeh od nas donijeli koju ljudcku kompozicion i svak bi amiro proprjetat od riječi i latinitat po frazi; sad se sve izgubilo, nije ni imena od Akademije, niko i ne pita za nju nego samo svak ište ove ludosti. Zaisto je za proplakat više Dubrovnika, i kad ter kad oćutim u srcu kad promislim o čemu se ovi vlasteličići zabavljaju, zaisto ovo je sramotno svemu Gradu.'' (SOKSZNOŽ , 201) - ovim je riječima Pero Versić u komediji Suproć onijem koji su zabavili ''Nauk od žena'' sažeto okarakterizirao stanje duha, kulture, književnosti i kazališta u Dubrovniku XVIII. stoljeća: nema velikih pjesničkih individualnosti kao što su Gundulić, Menčetić, Džono Palmotić, nema velikih djela kao što su Osman, Suze sina razmetnoga, Trublja slovinska ili Kristijada (prijevod latinske religiozne poeme Christias Marca Girolama Vida), a nema ni značajnijih udruženja kao što je bila Akademija ispraznijeh; sve se svelo na ''ludosti'' koje stižu iz Francuske.
- tako se kao stalna mjesta književnopovijesnih promišljanja drame i kazališta u Dubrovniku početkom XVIII. stoljeća izdvajaju kao nezaobilazne i  sljedeće značajke:
    - u stoljeću sveopćeg utjecaja Francuske na Europu osjeća se njezin snažan utjecaj i u  kulturnom životu Dubrovnika; francuski je val prodro u sve pore života, jer Francuska ''pruža Evropi mnoge proizvode svoga profinjenog ukusa'' (Deanović, 1972: 7), a to je značilo da je bilo poželjno govoriti francuski jezik, čitati francuske knjige i periodične publikacije, pratiti francusku modu, živjeti na francuski način;
    - dubrovačkim je miljenikom postao Molière (1622.-1673.), jer su od  njegove 34 komedije u dubrovački prostor i vrijeme prenesene, ''podubrovčene'' (Bogišić, 1974: 352) čak 23  (Deanović, 1972: 10; 1973), i to ponajbolja komediografova djela (Batušić, 1978: 161) ; adaptacije  su ovih ''frančezarija'' , uglavnom, vršene u prozi (s izuzetkom Psyche) , i to direktno s originala ;
    - među poznate prevoditelje francuskoga komediografa povijesti spominju Ivana Franaticu Sorkočevića (1706.-1771.), Marina Tudiševića (1707.-1788.), Dživu Bunića-mlađeg (1664.-1712.), Petra Boškovića (1704.-1727.), Josipa Betondića (1709.-1764.), Petra Kanavelića (1637.-1719.) , a neki su nam ostali i nepoznati ;
    - predstave su se izvodile u ''Orsanu'' (starom brodogradilištu preuređenom za javno kazalište), ili ''prid Dvorom'', ili u Sponzi (Divona), ili u privatnim ambijentima, ili po vrtovima privatnih kuća (Batušić, 1978:153-157), i to u orgnizaciji različitih amaterskih družina (''Nepoznani'', ''Sjedinjeni'', ''Zamršeni'''); predstave su imale veliki uspjeh i trajale su desetljećima, i to stoga što je publika imala priliku gledati dubrovačkoga Molièrea na narodnom jeziku ; danas se govori o asimilaciji a ne o imitaciji velikoga francuskog pisca (Deanović, 1972: 21)
- prodor Molierea na dubrovačku scenu dešava se u prvoj polovici 18. st.

b) "talijanarije" - u 18. st. u Dubrovnik dolaze gostujuće družine iz Italije koje izvode, uglavnom, melodrame, i to ozbiljne (commedia in musica) i šaljive (opera buffa) A.Zenoa i P.Metastasija; pod utjecajem tih gostujućih družina i domaći pisci prevode neke talijanske autore, pa tako Gleđević prevodi mletačke melodrame Zenoa, a Ivo Franatica Sorkočević prevodi Metastasija (Didone);
c) domaća autorska drama u Dubrovniku - prevođenje stranih djela svjedoči o pomanjkanju domaćih dramaskih tekstova; tih ostvarenja nije bilo puno, a autori su bili sljedeći: Ferdinand Putica (Ciarlatano in motto), Marko Bruerević (Vjera iznenada), Vlaho Stulli/Stullić (Kate Kapuralica), a za Korčulanina u Dubrovniku Petra Kanavelića se tvrdilo da je napisao dvadesetak komedija, ali se do danas nije pronašla ni jedna;
d) školska drama u sjevernoj Hrvatskoj  - u 18. st. isusovci priređuju školske dramske predstave, koje su uglavnom na latinskom, ali nisu isključene i one na hrvatskom jeziku; ove su predstave u 18. st. u Zagrebu i uopće u sjevernoj Hrvatskoj jedini oblik kazališnog života; od 1607.-1773. izvedeno je oko 400 predstava, uglavnom biblijskih tema, ali i povijesnih s rodoljubnim intonacijama; đaci su glumili i ženske uloge
    - isusovačka školska drama - Josip Sibenegg, isusovac i profesor zagrebačke gimnazije preveo je na kajkavski komediju francuskog isusovca Charlesa de la Ruea pod naslovom Lysimachus (Lizimakuš ali mačuhinski nazlob), i to je najstarija štampana kajkavska drama;
    - sjemenišne predstave - predstave se pripremaju u sjemeništu i za razliku od isusovačkih ove su na hrvatskom jeziku; riječ je o prijevodima, preradbama  komada koji su se u to doba igrali na drugim pozornicama (Molière, Goldoni, ali najviše suvremeni njemački drugorazredni  pisci kao što su Kotzebue [Kocebu] i Iffland)

lirika - uglavnom prigodničarskog karaktera

18.
Književnost 18. stoljeća u Dubrovniku

- književni rad 18. st. je kako u zapadnoj Europi tako i u Hrvatskoj pod utjecajem racionalizma (razum je izvor svake prave spoznaje i zahtjeva da se život i kultura ravnaju po razumskim načelima); filozofijsku mu je osnovu postavio Descartes u 17. st. da bi vrhunac dostigao u stoljeću prosvijećenosti;
- to je vrijeme kada se širi ideja o vjerskoj, narodnoj i rasnoj toleranciji (snošljivosti); kritički se gleda i na državne i na crkvene institucije, a posljedica prosvjetiteljskih djelatnosti je i francuska revolucija
- prosvjetitelji su najviše cijenili matematiku, mehaniku i filozofiju, a književnosti i umjetnosti su namijenili zadaću poučavanja, prosvjećivanja
- francuski su prosvjetitelji uspjeli pridobiti za svoje ideje i neke vladare (rusku caricu Katarinu II, pruskog kralja Ferdinanda II, austrijskog cara Josipa II - oni nastoje različitim reformama dovesti svoje vladanje u sklad s prosvjetiteljskim idejama)
- Dubrovnik je u 18. st. u vidljivom književnom, kulturnom i nacionalnom nazadovanju; piše o tome i francuski konzul La Maire, koji je bio u Dubrovniku od 1758. do 1764. godine; on u svojim izvještajima piše o unutarnjoj rastrovanosti Republike, jer: "Dubrovačka vlastela ne vole ozbiljan rad, već se sastaju na placi i tamo spletkare."; Republika bi se, piše La Maire, još i mogla održati, ali mogla bi postati i plijenom kojeg moćnog vladara
- najčešći stereotip za ovu književnost - "umorni Dubrovnik" (Stanko Andrić, Zavičajna čitanka, Zagreb 2011.)
- slabi narodni osjećaj, ljubav prema materinjem jeziku (jer dominira latinski)
- početkom 18. st. pjesnici starog Dubrovnika još su uvijek, kaže Rafo Bogišić, pjesnici ljubavi, petrarkisti; barokni sečentisti i marinisti označili su samo novu verziju petrarkizma, a barokno-arkadijski protest s kraja 17. st. samo je čežnja ka ponovnom približavanju "pravom" Petrarki i "čistoj" dubravi (I.Đurđević - vratiti se jednostavnoj ljepoti pastorale; to prihvaćaju na Sjeveru Kanižlić i Katančić, koji su Gundulićevoj i Đurđevićevoj pastorali dodali i kopnene elemente);
- s padom dubrovačke slobode završila je i samostalna dubrovačka književnost svoj život
- predstavnici prema Slavku Ježiću su:
    Ruđer Bošković (1711.-1787.) - isusovac, rođen u Dubrovniku; bio fizičar, astronom, filozof (dinamička atomistika); živio i boravio u inozemstvu (London, Pariz, Rim, Beč, Carigrad, Varšava); pisao na latinskom, talijanskom, francuskom; hrvatski rodoljub
- u desetoj godini ostao je bez oca, a majka mu je doživjela visoku starost od 103 godine; izuzev mladosti glavninu svog života proveo je u inozemstvu, a vezu s Dubrovnikom održavao je preko starijeg brata Bara (također isusovca) i sestre Anice, s kojima se stalno dopisivao
- predavao je u Rimu, Parizu odakle je 1760. godine otputovao u London i tamo objavio u heksametrima djelo Pomrčine Sunca i Mjeseca (npr. III. Pohvala Pariza kao astronomskog središta, IV. Zora), PSHK, 3, 1969: 334.
    Anica Bošković (1714.-1804.) - Ruđerova sestra i sama se bavila književnim radom (Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova jedne djevojčice Dubrovkinje, 1758); neobično su značajna pisma koja je pisala bratu Ruđi u daleki svijet; ova su pisma značajan dokument jednog vremena, jedne obitelji
"Pismo bratu Ruđi (7. đenera 1774)" (7. siječnja 1774.) - opisuje kako je prošao 3. đenera (siječnja), dan kada je majka Pavla slavila 100. rođendan (pročitati pismo iz "Pet stoljeća hrvatske književnosti - Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća", Zagreb, 1973, knjiga 19, str. 335.-336):
    - blagdanski stol i bambini: Božićni se običaji vide i na blagdanskim stolovima: jelo je za Badnjak bilo posno, dok je božićni objed bio obilatiji. Danas je to unekoliko drukčije iako su mnogi specijaliteti ostali isti. K tomu, svaka bolja dubrovačka kuća imala je u staklenoj kutiji sačuvan kip, izrađen od voska, ležećeg djetešca Jezusa, koji bi se onog dana iznio, položio u velikoj saloči u male jaslice. U Dubrovniku su tu figurinu zvali bambin. Toplinu božićnog ozračja obiteljskog doma putem svog ljubljenog bambina prenijela nam je Dubrovkinja Anica Bošković, prva hrvatska književnica.

    Benedikt Stay (1714.-1801.) - isusovac koji je završio školovanje u isusovačkom kolegiju u Dubrovniku, u Rimu studirao teologiju i zaredio se za svećenika; izvrsno poznavao latinsko pjesništvo, filozofiju i matematiku; bavio se filozofijom, Descartesovom i Newtonovom;
- na nagovor prijatelja prihvatio se obrade Descartesove filozofije i fizike u latinskim stihovima i 1744. objavio u Mlecima Philosophiae versibus traditae libri VI (Filozofija izložena u stihovima u 6 knjiga - didaktički ep u 6 knjiga koji broji 11229 heksametara); u IV. pjevanju u kojemu govori o prirodi vode, zraka i vatre opisuje i potres u Dubrovniku - Potres u Dubrovniku 1667
- na nagovor Ruđera Boškovića i brat Kristofora obradio je u latinskim stihovima Newtonovu filozofiju u 10 knjiga - Philosophiae recentioris versibus traditae libri X (Novija filozofija izložena u stihovima, 10 knjiga, 24227 heksametara)

    Rajmund Kunić (1719.-1794.) - isusovac, na latinski preveo Ilijadu (Homerov tekst od 15696 heksametara preveo je s 18790 heksametara jer on želi prevesti duh, a ne riječi) i poznati epigramatičar; u rodnom Dubrovniku završio je isusovački kolegij, stupio u isusovački red, studirao u Rimu gdje mu je matematiku predavao Ruđer Bošković
- zbog širokog obrazovanja rado su ga primali u društvo, bio je član ugledne rimske Akademije degli Arcadi
- pisao je epigrame, poslanice, govore, elegije
- epigrami - najbrojniji napisani u elegijskim distisima; prigodnog su karaktera i registriraju sve važnije događaje, osim francuske revolucije (Torbarina); tematski su određeni kao: nabožni, zavjetni, moralni, pohvalni, satirički, šaljivi, raznoliki, grobni i žalobni, epigrami Lidi i Lidinoj obitelji (Lyda je pseudonim Marije Pizzelli - žene u koju je bio zaljubljen iako je bio svećenik); epigrami o Lidi (napisao ih je 635) - tvore ljubavni kanconijer
- napisao je oko 4000 epigrama, a objavljena je možda jedna četvrtina; na primjer:

ZAŠTO AKA NE TREBA DA PLAČE ZA MRTVIM MUŽEM
Ne plači za mužem mrtvim, ne zovi ga bijednim! Nije
Bijedan, vjeruj mi, on, bježi l' od tebe u smrt.

AKO JE ŽENA GOSPODARICA, MUŽ JE ROB
    Kad već, Postume, ti gospodaricom suprugu zoveš,
Zašto da ona ti tad ne reče da si joj rob?

LOŠEM PISCU KOJI SE ČUDIO ŠTO JE PJESNIK FLKOVA DJELA PROČITAO DESET PUTA
    Čudiš se Flakova djela što deset puta pročitah?   (Flak - pjesnik Kvint Horacije Flak)
    Čudo što tvoja sam ja jedan pročitao put.

STARCU KOJI UZIMA STARICU ZA ŽENU
    Starkeljo staricu ženiš; za život ne (jer oboma
    Kratak preostaje vijek), družicu želiš za smrt.

ZAŠTO NITKO NEĆE DA UZME ŽENU BEZ PRĆIJE
    Nitko ne uzima ženu bez prćije. Pitaš me, zašto?
    Nitko jer nije lud mukte da uzima zlo.

ZAŠTO SE PJESNIK VESELI UVIJEK KAD LIDA SUDI O NJEGOVIM PJESMAMA
    Lida mi pjesme hvalom odobrava. Ako su vrijedne,
Ukus me raduje njen; nisu li, ljubi me, znam.


    Brno Džamanjić (Brno Zamanja) (1735.-1820.) - Kunićev učenik, poznat kao vrsni prevoditelj na latinski, a vrhunac toga rada predstavlja prijevod na latinski Homerove Odiseje (Homerovih 12 103 heksametra transponirao je Džamanjić u 13 411 heksametara iz čega se vidi da je i on, kao i Kunić, bio sklon opširnijim parafrazama izvornika)
- školova se u rodnom Dubrovniku, zatim u Rimu gdje mu je predavao grčki Rajmund Kunić, a matematiku Ruđer Bošković; završio je filozofiju i teologiju, a nakon ukinuća isusovačkog reda ostao je u Sieni kao svjetovni svećenik i predavač
- bio je član rimske Akademije degli Arcadi
- zbog obiteljskih razloga vratio se u Dubrovnik 1783. godine
- pisao je samo na latinskom jeziku: elegije, idile, poslanice, epigrame, dva spjeva: Echo (Jeka, 2 knjige, 1361 heksametar - obrađen nauk o jeci; Navis aëria / Zračni brod, 2 knjige, 1473 heksametra)

O PUCANJU MUŽARA NA DAN SV. VLAHA
    Sveti moj Vlaho, ono što čini, da počasti tebe,
    Ovaj veseli puk, drago je, od srca sve.
    Ali što tutnjavom trijesak neprestanom udara uši,
    (Moje mi nekakav gnoj spopade u zao čas),
    Nedrago najviše meni je stoga što znam da ni tebi
    Ugodan nije taj lom, niti je zabavan baš.
    Molitve smjerne su draže; upućujem ovu ja tebi:
    Neka oćuti taj puk nad kugom svetu ti moć.


    Junije (Džono) Rastić (1755.-1814.) - senator i neko vrijeme knez Republike; pjevao latinske ode i satire, u kojima se ruga ludostima svojih suvremenika (ženskom prenavljanju, kavanskim stratezima, modnim junacima, nadripjesnicima, modernim filozofima kao što su Voltaire i Rousseau)
    Nikola Marči (1718.-1806.) - napisao ep o grešnici-obraćenici (Život i pokora svete Marije Egiptkinje) u šest pjevanja (stilom podsjeća na religiozne poeme 17. st.)
    Đuro Ferić Gvozdenica (1739.-1820.) - izdao latinsku parafrazu psalama (Paraphrasis psalmorum poetica), zbirku priča na osnovi narodnih poslovica (Prorječja jezika slovinskoga - najprije ih je napisao na latinskom Fabulae, a zatim preveo na hrvatski); njegov se rad kreće u okvirima pseudoklasicizma (veliku pozornost posvetio pričicama, tj. basnama Ezopovim)
    Đuro Hidža (1752.-1823.) - liječnik, prevoditelj Horacija, Vergilija, Ovidija, cijenio stare dubrovačke pjesnike i bio protiv ugledanja u narodnu poeziju; nakon pada Republike ispjevao je pjesmu protiv Francuza (Pjesan Minčeti)
    Antun Gleđević (1656.-1728.) - dramski pisac na tragu Junija Palmotića
Ferdinand Putica / Antun Ferdinand Putica (1769.?-1832.) - bio je svećenik, član dominikanskog reda; budući je bio čovjek nemirna duha i osobite naravi, često je dolazio u sukob sa starješinama u svom redu, zbog čega je, vjerojatno, i napustio red, postao običan svećenik i neko vrijeme živio izvan Dubrovnika (Bušetina kod Virovitice, Dubočica kod Broda); napisao je pet hrvatskih dramskih tekstova, nadjenuo im talijanske naslove (Passion predominante, Tre adulteri, Ciarlatano in motto /=Šarlatan u pokretu/, Dialogo), osim jedne: Pir od djece aliti Sima Bazate;
- za sebe kaže da nije volio nerad, pa se u slobodno vrijeme bavio pisanjem (prve dvije drame se nisu sačuvale a napisao ih je za boravka u Italiji, Bazatu je napisao odmarajući se od priprema za propovijedi, a Šarlatana za vrijeme jedne bolesti)
- za svoje komedije koristi svakodnevicu dubrovačku; u predgovru Šarlatana kaže da u Dubrovniku ima dovoljno materijala za komediju: "Nemojte misliti da je razlog zašto odavno nisam napisao nijedan kazališni komad u nedostatku materijala koji bi zahtijevala tema, jer naš grad u punoj mjeri obiluje osobenjacima svake vrste o kojima bi se uvijek mogle sastaviti smiješne komedije i sve bi bile osobite. Bolest i situacija u kojoj sam se nalazio bili su razlog da nisam mogao udovoljiti željama." (prema Bogišić, 1974: 354)

- Ciarlatano in moto (Šarlatan u pokretu,  tj. varalica, obmanjivač, opsjenar, brbljavac)
- i ova komedija u tri čina krije u sebi neki poznati dubrovački tip, odnosno domaći događaj; u predgovoru na talijanskom Putica kaže: "Ova komedija što vam sada predstavljam ima naslov Šarlatan u pokretu. Zašto u pokretu? Jer on trčeći tamo i ovamo prodaje svoje smicalice i namještaljke. Sad ćete ga vidjeti ispred Kneževa dvora, sad ispred Sponze, sad ispred kipa Orlandova a sad nasred Place, sad u kakvu dućanu, i ako tu nađe kakva kapetana, zaustavi se ne bi li naučio kakav termin iz nautike. Izađe van, napada ovog i onoga, nekome daje riječ, nekome obećanje, ali ništa ne održi, a ako kada i održi riječ koju obeća, održi je onda kad mu to donese kakvu korist." (prema Bogišić, 1974: 354); radnja je tanka, motivacije slabe, nema jačeg zapleta i može se doživjeti kao isječak iz svakodnevnog života

- komedija u tri čina (Atto primo, Atto secondo, Atto terzo), a likovi ili interlocutori su: Ciarlatano in moto (kaže za sebe da je ''sveđ u motu''), Lero (skular=učenik nautike), Bonavolja (skular=učenik nautike), Kuko, Bela, Drpa, Faustina, Marica;
- vrijeme radnje: pokladno vrijeme, jer Bela kaže Drpi da pripazi na ručak, jer ''Znaš da su svakomu pokladi.'' (284)
Atto primo: Bonavolja i Lero uče nautiku kod Čarlatana, koji zna manje od svojih učenika; Bonavolji produžuje učenje za još jednu godinu, ali otac Kuko to ne dozvoljava, a maćeha Bela misli da je njen pastorak priglup i da zato ništa nije naučio; Belina sluškinja Drpa nosi vratiti Čarlatanu buču (bocu) vina; Čarlatano obećaje Drpi stan na Pilama, ako će biti njegova; Bela vjeruje Čarlatanu sve što on kaže, a Kuko mu ništa ne vjeruje, sinu više neće plaćati školovanje kod Čarlatana;
Atto secondo: razgovaraju kapetanica Faustina i Čaralatano, za koju ovaj kaže da je jedna od riđijeh (=zmija riđovka); spravljenica Marica susreće se s Faustinom; Marica kaže da nije dobro, iako je poslušala Čarlatana da je tru (masiraju) po škini (leđima); Faustina kaže za Čarlatana da je debeo kao vo; Čarlatano i Bela Kukova pozivaju i nagovaraju Bonavolju i Leru da idu kod Čarlatana koji diže alturu (odrediti položaj plovila na moru prema položaju određenih nebeskih tijela), pa bi i njih trebo tomu naučiti; Bonavolja naslućuje neku šalu u tome;
Atto terzo: Bonavolja i Lero odlaze Čarlatanu i kažu mu da više ne žele ići u njegovu školu; pojavljuje se i Kuko koji također zna da je Čarlatano varalica; Bonavolja odlučuje poći na more, otac ga u tome podržava, Bela otkazuje gostoprimstvo Čarlatanu, a on nije previše nesretan, jer je on pravi ciarlatano in moto, koji se zna snaći u svakoj situaciji;
- smijeh:
    a) temelji se na kontrastu između izgovorenoga i mišljenoga (dolazi do izražaja u razgovoru između Čarlatana i Faustine, koji jedno govore a drugo misle: ona njemu kaže ''Lijepe li kreposti! (Teška sljepila!)''  /str. 287/ - ono što se misli, ne izgovara se tako da ga i sugovornik čuje i stavlja se u oblu zagradu);
    - tako bi se moglo reći da funkciju didaskalije obnaša interpunkcijski znak (obla zagrada), jer kada se on pojavi, to znači da tekst koji slijedi treba biti izgovoren tiho - tako da ga sugovornik ne čuje, ali da ga publika čuje;
    b) čovjek - stvar - Drpa želi provjeriti kod Čarlatana  vrijedi li njegovo obećanje da će na Pilama ona dobiti sobu, kako joj je on obećao, a gazdarica Bela joj kaže da ne zanovijeta (da ne sekava); Drpa kaže da mu ne može vjerovati jer je on već prevario puno ljudi, a naivna Bela u to ne vjeruje i kaže joj: ''Koga je on prevario, metlo jedna?'' (288)
    c) životinja dio poslovice: Čarlatano je kao kučak: ''đe vidi da je otvoreno, tu ide'' (295)
    d) jezični kalambur - talijanski jezik Kuko prima kao hrvatski; Čarlatano se želi Kuku potužiti na njegova sina Bonavolju koji više ne želi biti njegov učenik, i kaže - ''Ma to se zove un insulto.'' (un insulto = uvreda) - a Kuko odgovara: ''Ja Insulto nijesam, ja se zovem Kuko.'' (297)
    e) imenima - Bonavolja znači dobričina, mlitavac, mlitonja; Drpa je sluškinja (a i Čarlatanova bi bila ljubavnica kada bi osigurao obećanu kamaru na Pilama);
- flora i fauna:
    - negativno značenje: Faustina je riđa (zmija), Čarlatano je debel kao vo;
    - životinja kao dio poslovice (tu leži njeki zec; 291)

    Vlaho Stulli/Stulić (1768.-1846.) - otac mu je bio kapetan porta, nadzornik gradske luke, a on činovnik u zdravstvu; bio i komediograf, ali kratkog daha, napisao je komediju Kate Sukurica među vratima od Peskarije, učinjena u Dubrovniku g. 1800. (kasnije nazvana Kate Kapuralica), s puno grubog realizma i s prizorima iz suvremenog života dubrovačkih pučana, sirotinje "s dna"; priču o Luki Sukurici, doseljenom Konavljaninu, o ženi Kati i troje djece (dvije kćerke i sin) donosi istinito, u tri čina, onako kako je vidio i čuo, bez oslanjanja na neku književnu tradiciju
- jezik ove komedije je totalno životan (Marko Fotez)
Kate Kapuralica
- na naslovnici je žanrovski određena kao komedija, a doznaje se i vrijeme i mjesto izvođenja; na naslovnici piše: ''Kate Kapuralica, među vratima od Peskarije učinjena u Dubrovniku god. 1800. od V.S.'' (299) (peskarija = ribarnica)
- naslov: budući je Kate supruga Luka kapurala (=kaplara, najniži čin u vojsci), Kate Kapuralica je kapuralova žena;
- kompozicija: komedija u tri čina (ata), s uvodnom relativno opširnom didaskalijom (one su kasnije vrlo šture);
At prvi:  Kate optužuje muža Luku (njega još naziva posprdno i Sukurica konavoski) da samo pije, a on to isto kaže za nju; njihova kći Mare istuče sestru Pavlu, pobjegne na kat i ne smije doći na večeru; večerati ne mogu ni ostali, jer im se ona napišala u večeru; Mare se želi udati za mornara; Kate glumi da će ovog trena umrijeti, a Luki je svejedno, jer želi samo malo mira i nepsovanja; nato žena ustaje i to još ljuća nego prije;
At drugi: Mare se treba vjeriti za mornara, a otac Luka vidi da im je kuća pravi svinjac i da onaj tko uđe u kuću neće nikoga isprositi; zato naređuje da se kuća obijeli, ali žena to ne želi raditi jer je ona ''gospođa'', pa to rade Mare i otac joj Luka;
At treći: Luka ide kod Battine kupiti ''dinar knjige'', tj. papir, a vrati se posve pijan; žena ga tjera da povraća kako bi se otrijeznio jer treba pripremati svadbu kćerki Mari; Mara se mora brzo udati za ''mrnara'' Tikvulina, jer ako bi doznao da je spavala u Balda i da se družila s drugim mornarima, od vjenčanja ne bi bilo ništa; dolazi Tikvulin, zatim i kanđe (bilježnik), sklapa se ženidbeni ugovor (do kada se treba miraz isplatiti i koliko), mladenci se opraštaju, odlaze, a roditelji plaču i blagoslivljaju ih;
- smijeh:
    a) proizlazi iz situacija - Kate ne može hodati, jer je jednu polu izvadila da bi načinila vestu jednoj kćerci, a muž Luka joj kaže da ne može hodati jer je pijana; Lukini ne mogu večerati, jer im se kćerka Mare pomokrila u večeru za osvetu; Kate polijava muža urinom; Luka ide kupiti ''knjigu'' a vrati se kući mrtav pijan (popio je rozolin, tj. liker);
    b) proizlazi iz karaktera - pijana žena Kate (psuje), djecu se potkupljuje vinom (Luko otkriva da mati i djeca žele ukrasti ključ od oca i njegova ormara), djeca se ružno svađaju, majka i kćeri također, otac i djeca; Luka se napije pa ne može pogoditi koja je njegova kuća, nije mu jasno zašto kuća ima dvoje stepenica, ne može pronaći i otvoriti vrata;
    c) psovke i prostakluci (na hrvatskom i talijanskom jeziku, gestama: Mare majci Kati psuje pokretima, jer u didaskaliji piše: ''omjer jom na lakat'' /317/)
    d) fauna (Kata mužu kaže da je kučak, karonja=mrcina; Luka ženi kaže da je kenja=magarica); Kate psuje i opisuje svoju kćerku Maru kao živinu: ima veće oči nego vol, zatim veliku gubičinu, a sisetine padaju (318);
    e) suprotstavljenost visokih i niskih tema, ali i stila: Kata ne može moliti se Bogu jer joj je grlo suše od trsa, dotle njezin muž Luka moli rozario (krunicu);
    - Kate kaže za sebe i svoju kuću: ''Drago mi je u mojom kući, drago mi je psovat, balat, srat, kantat i revat; '' (316) - nasuprot psovanju stoji ples, nasuprot pjevanju stoji sranje i revanje;
    f) zoomorfizam - čovjeku se pridaju osobine životinja: Luka je ljut na ženu što se ne može u miru moliti pa prijeti ženi ovako: ''Hoćeš li da uzidem gori: da ti dam s ovijem kopitom po tom pjanom glavi?'' (303) - ruka je postala kopito;
    g) jezična sredstva - Kate kaže za Marina dečka pomorca, za kojega bi se ova vjerila da je mrnarina (mornarčina) - uvećanica upotrijebljena u posve suprotnu značenju (omalovažavanje) (307);
    h) nesklad između osobe i onoga što ona o sebi kaže - Kate, koja je rodila već troje djece (a ona sama kaže da ih je rodila sedmero i da ima ''tries godišta'' /319/), kaže za sebe: ''Ja sam skladna mladica ...'' (307), da je ''od đentile krvi'' tj. od plemenite krvi (319), a psuje i pije više nego pravi kočijaš;
    i) parodira se petrarkistički izraz - Luka proklinje tren kada je upoznao svoju ženu: ''Proklet čas i ura kad sam te vidio.'' (314) - umjesto ''Blažen čas i hip ....; Mrnar Tikvulin laska prljavoj i zapuštenoj Mari da je ''ko Danica'' (327); Tikvulin kaže Mari u ljubavnom zanosu: ''... ljepša si mi neg Danica, dražja si mi neg slačica, ljepše vonjaš oznojena negli savur (=umak) od pečenja.'' (328);
    - intertekstualnost: za Tikvulinov ''ljubavni zanos'' Kate kaže da je jako lijep i da je tako ''govorio Marunko Pavici'' (328), dakle misli se na komičnu poemu Ignjata Đurđevića ''Suze Marunkove'';
    j) izgled interijera - Luka opisuje unutrašnjost svoje kuće: nema cijelog stolca, nema čaša (a ona što postoji, okrnuta je), djeca su puna uši pa ih treba puđat (očistit);
    k) čovjek - stvar: za svoju pijanu ženu Kate Luka kaže da je pijana ''ko čep'' (317);
- flora i fauna: uglavnom je riječ o fauni (ima i stjenica = kimaka, str. 321, što govori o nehigijeni života)



    Marko Bruerević (Marc Bruère Desrivaux, o. 1744.-1823.) - rodom Francuz, ali odgojen u Dubrovniku (oženio obrtnikovu kćer, a kad je ona umrla, oženio je sluškinju), gdje mu je učiteljem bio Đuro Ferić; radio u diplomatskoj službi (1799. obavio uspješno tešku misiju - preobučen u Turčina prenio je novce Francuzima opkoljenima u Anconi);
- pisao u Dubrovniku, komediju (Vjera iznenada), poslanice i maskerate (Čupe, Spravljenice, Zvjezdoznanci); u Satiri - kori Dubrovčane što napuštaju svoj jezik i običaje, što se oduševljavaju čarima velikoga svijeta
Vjera iznenada
- komedija u tri čina, a radnja započinje prikazom ulice u prvom činu (''Prizor slikuje ulicu''), a na početku trećega se kaže da se radnja zbiva u ''ložnici s posteljom u Valovoj kući'';
At prvi: Melko i sluškinja Pave smišljaju način kako će Melko Lipšić dobiti Jelu za ženu; misle da će im u tome najbolje pomoći Kristo Blazničić, obiteljski prijatelj gospodina Vala i žene mu Zore, čija je kći Jela; Zorin kavalir je gospodin Noko, ali to njezin muž ne zna; Noko se u potaji vjeri s Džonovom kćerkom (Dživom Malom);
At drugi: Pave prenosi poruke Jeli, a Maruša sluškinja Zorina prijeti Pavi da će za njezina ''muzuvijerstva'' (=pretvaranje, himba) doznati i gospođa Zora; svađu Maruše i Pave prekida Zora, a Maruša joj govori da je čula da se Noko tajno vjerio, što je gospođu jako pogodilo, kao da joj je ''srce mač probo''; Kristo otvara oči gosparu Vali i kaže mu da ga žena Zora vara s Nokom;
At treći: gospođa Zora govori da će večeras otići do gospođe Veće Vlađeve, Valo i Jele također odlaze od kuće, a kad Zora bude sama, otkazuje posjet gospođi Veće i naručuje gospara Noku; dolazi Noko, ali se uskoro iznenada vraća i Valo  i pod ženinu krevetu nalazi Noku; Noku tjera iz kuće, Pave šalje po Jelu i Melka i odobrava njihovu vjeridbu, daje traženu prćiju od 10000 dukata; Zora priznaje da se uzobijestila i da treba okajati svoje grijehe;
- flora i fauna:
    - zoomorfizam - za Kristu Melko kaže ''Koja vučja koža'', jer kad mu ponudi 50 cekina da nagovori gospodina Vala da da Jelu za ženu Melku, on odmah postaje uslužan (389);
    - dio metafore - ''ne znati gdje je kokoš jaje snijela'' (394), tj. ne poznati odnose u kući g. Vala;
    - apostrofa - gospa Zora kaže za Marušu i Pavu, koje se svađaju ''Magarice'' (399)
    - usporedba - biti rumen kao jabuka (405)

- smijeh:
    - jezik: - poštapalica ''kako se zove'' koju često izgovara gospodin Valo (390);
                        - stilska sredstva: metonimija - Kristo za Marušu kaže da je ''jezičnica'' (dio govori o cjelini; 395), a Maruša to isto kaže za sluškinju Pavu;
        - neprimjerena stilska sredstva - Kristo laska gosparu Valu, ali neprimjereno, pa kaže da vidi da je dobro, da je ''rumen kao jabuka'' (405) - tako bi se govorilo djetetu, lijepoj djevojci, ali ne i starom prehlađenom, nahlađenom gosparu Valu;
    - udaja kao trgovina: sada je uobičajeno da je prćija 10000 dukata, a Valo bi za svoju kćerku Jelu dao samo 6000 dukata; na kraju povećava cijenu na 9000 dukata, a Melko tvrdi da on nema dvije riječi, pa Valo na kraju daje u prćiju 10000 dukata;
    - intertekstualnost - opet se spominju ''ljuvene tužbe'' i ''suze Marunkove'' (397), ali kao ruganje;
    - ismijavanje ljudskih mana/grješaka: Dživu Malu ljubomorna gospođa Zora opisuje Noku ovako - ima strašan glas od čovječine, ima krivi nos; jedna kćerka tetke Frane ima grbu (grbava je), najmlađa ima tri zuba ''pristavljena'' (403) i na jednoj ruci ima nokte kao papke - tj. iz Zorine perspektive sav ostali ženski svijet u Dubrovniku su ''grdobe'';
    - izrugivanje namjere - gospu Zoru tobože boli glava (jer je pod krevet skrila Noku), Valo sve otkrije i zaušnicom (šamar) liječi ''bolesti od glave'' (417), dakle, udarac nije radi udarca, nego zbog navodne ''bolesti'' (i fizičke i emocionalne);
Vjera iznenada - poznata priča još iz renesansnih vremena: gospar Melko voli vladiku Jelu, ali postoje prepreke (Jelina majka ljubuje s Nokom, a da bi opravdala njegov čest boravak u kući, proglašava ga Jelinim zaručnikom), koje uz pomoć Jeline službenice Pave sretno svrše vjeridbom;
    - odnos Jeline majke Zore i Noka je vrlo otvoren (to je novina), naznačen je problem prćije pri udaji
- komedija je kontrapunkt petrarkizmu i arkadijskoj književnosti, kaže R.Bogišić



- u znaku književnih društava (tj. Akademija) - nastanak, rad i ciljevi
    - posljednjih desetljeća 17. st. niknula su duž obale Jadrana brojna književno-kulturna društva koja su svoju djelatnost započela pod dojmom rimske Akademije degli Arcadi, književnog društva koje je u svojim redovima okupljalo gotovo sve zanačajnije književnike toga vremena u Rimu i u drugim kulturnim centrima Italije;
    - cilj Akademije degli Arcadi bio je oduprijeti se pretjeranoj kićenosti sečentizma (baroka) i vratiti se jednostavnosti; svoj ideal gledali su u arkadijskoj čistoći; zato su se i prozvali Arkađanima, tj. imaginarnim stanovnicima Arkadije, fiktivne zemlje što ju je u književnost uveo Jacopo Sannazzaro svojom Arkadijom;
    - takvo književno djelovanje imalo je odjeka i na našoj obali: oko 1690. osnovana je u Dubrovniku Akademija učenih ispraznih (kasnije samo Akademija ispraznih, a suvreminici ih nazivaju i ''Knjižnozborni skup pastira''); vremenski je najduže djelovala (do oko 1730); njezina književna djelatnost je bila uglavnom prigodničarska, a pisali su i nešto propovijedi, jer je određen broj članova bio iz svećeničkih redova; njezini članovi su bili: Vice Petrović, Petar Kanavelić, Đuro Matijašević, Saro Bunić (sin pjesnika Plandovanja), Ignjat Đurđević; postavili su si u zadatak sastavljanje i tiskanje latinsko-talijansko-hrvatskog rječnika, ali to nikada nisu završili; uglavnom, nisu se pretrgli od rada i organiziranja kulturnog života Grada;
    - Akademija od šturaka - opozicija Akademiji ispraznih; članovi su bili - slab pjesnik Frano Getaldić, Antun Gleđević, te neki Kontisti koji se spominje također kao slab pjesnik;
    - u Zadru je 1694. osnovana Accademia degli Incaloriti, gdje je prije djelovala Academia cinica; uglavnom, riječ je o plačljivim stihotvorcima, a izdvaja se samo Ivan Tanzlinger-Zanotti, koji je objavio hrvatsko-talijansko-latinski rječnik, u čijem predgovoru žali zbog iskvarenosti hrvatskoga jezika;
    - u Splitu je djelovala Accademia illyrica ilitivam slovinska osnovana oko 1700.; predsjednik joj je bio Ivan Petar Marchi, koji kao najveću korist za slovinski jezik vidi u prenošenju (prevođenju) dobrih duhovnih knjiga u naš slovinski jezik; poznatiji član je bio Jeronim Kavanjin;

8.
Književnost 18. stoljeća u Dalmaciji

- riječ je o književnosti koja nastaje na prostoru koji je pod tuđinskom vlašću, odnosno pod vlašću Turaka, a kao najčešći se streotip o Dalmaciji navodi - "zapuštena Dalmacija" (Stanko Andrić, Zavičajna čitanka, Zagreb 2011.)
- književni rad među Hrvatima pod vlašću Turaka je, uglavnom, u rukama franjevaca, koje su Turci u odnosu na kršćanske svećenike ipak kako-tako podnosili; matica franjevačkog reda u hrvatskim zemljama zvala se Provincija Bosna Argentina i ona se 1735. godine raspala na tri provincije: provincija svetog  Ivana Kapistrana (obuhvaćala Ugarsku), provincija svetog Kaje (obuhvaća Dalmaciju), a matici Provincije Bosnae Argentinae pripala je Bosna i Slavonija, a kasnije su se slavonski franjevci priključili provinciji svetog Ivana Kapistrana
- Hrvati u Bosni u 18. st. (stereotip: "ponosna Bosna") - ovdje franjevci nastavljaju svoj rad na podizanju vjerskog osjećaja i narodne svijesti među Hrvatima pod turskom vlašću; književna vrijednost tekstova nije velika, a tekstovi se pišu hrvatskom ćirilicom (bosanicom), a kasnije latinicom; na ovom se prostoru kao predstavnici navode:
    Tomo Babić (1680.-1750.) - napisao zbornik nabožnog štiva u stihovima Cvit razlika mirisa duhovnoga (= Babuša), u dva dijela: prvi pisan prozom (prostopisje) o vjerskoj pouci, a drugi je pisan stihom (složnopisje) i donosi pjesme duhovnog sadržaja;
    Lovro Sitović Ljubuški (1682.-1729.) - rođeni musliman, pokršten i postao franjevac; napisao Pismu od pakla (opisuje kukanje kršćana u paklu);
    Filip Laštrić (1700.-1783.) - franjevac, pisao o povijesti svoga reda, propovijedi na hrvatskom (Predika na veliki petak), dvojezični zbornik propovijedi (Testimonium billabium), hrvatske propovijedi (Svetnjak, tj. govorenje od Svetije);

- franjevci u Dalmaciji živjeli su u vrlo bliskom dodiru s narodnom pjesmom, koju su onda vrlo jednostavno mogli nasljedovati što potvrđuju i sljedeći pisci:

    Filip Grabovac (1697.-1749.) - franjevac, rodom iz Vrlike, bio vojni kapelan (18 godina) u mletačkoj vojsci (u različitim garnizonima, a posebice u Veroni) koju su činili, uglavnom, dalmatinski Hrvati; poznavao je njihove nevolje i potrebe i odlučio učiniti nešto za njih i to pisanom riječju;
- najprije je ispjevao jednu pjesmu o narodnoj nošnji, koja se u obliku letka širila među hrvatskim vojnicima, a kasnije je napisao Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga
- Cvit razgovora - knjiga je dobila odobrenje crkvene i svjetovne vlasti za tiskanje, ali nakon nekoliko mjeseci Grabovac je uhićen i bačen u tamnicu; - zašto se to dogodilo? - prijavili su ga neki Sinjani koji su bili povrijeđeni onim mjestima u knjizi gdje se govori o borbi Sinjana i Vrličana protiv Turaka; knjiga je bila podvrgnuta ponovnoj cenzuri, ali sada je pronađeno - potiče se pobuna protiv vlasti, jer autor nedopušteno kritizira vlast (posebice u pjesmama: Slava Dalmacije, Od naravi i ćudi arvacke); presuda - Grabovac osuđen za veleizdaju na doživotnu robiju, svi primjerci knjige spaljeni; u zatvoru je izdržao dvije godine i umro (1749.);
- pomagao je bolesnim vojnicima, samostanima u Hrvatskoj slao je umjetnine (slike za oltare);
- Grabovčeva knjiga (Cvit razgovora) nije zaživjela među narodom, ali je pokazala kojim putem treba krenuti (= knjigom prosvijetliti prosti narod, upoznati ga s tuđom i vlastitom prošlošću i podignuti mu ponos zbog prošle slave; kroz evociranje slavne prošlosti i govoreći mu na pučki, jednostavan način probuditi u čitatelja osjećaj narodne i rodoljubne svijesti i ponosa), što je učinio mlađi Grabovčev subrat, Kačić
- književno stvaralaštvo:
Od kolunela kneza Antuna Kumbata (Esortazione amorosa = Ljubazno ponukovanje; ponukanje = poticanje, nagovaranje)
    - Grabovac je 1729. objavio pjesmu u kojoj je napao one hrvatske ''vojvode'' koji odmah čim dođu u Italiju zaboravljaju svoje podrijetlo te mijenjaju svoje nošnje i običaje (inače, Antun Kumbat je bio Grabovčev prijatelj koji mu je pomogao tiskati Cvit);
    - pjesma se najprije širila kao letak, pod nazivom Esortazione amorosa (Ljubazno ponukovanje /=nagovaranje/), a kasnije je uvrštena i u Cvit razgovora; ovo je vjerojatno prvi letak na hrvatskom jeziku (dok se u europskoj književnosti letci kao oblik komunikacije koriste još od 15. st.);
    - za pjesmu T.Matić kaže (Stari pisci hrvatski, knj. XXX, iz 1951: str. 212-214) da ju je sam Grabovac raspačavao već 1729. godine;  pjesma govori o dvjema stvarima:
    a) o negativnom i pogubnom pomodarstvu koje vlada među ''hrvatskim vojvodama'' i   b) o pokušaju spašavanja nacionalnoga identiteta (što zastupa ''kolunel Antun Kumbata'');
    - ovom se pjesmom Grabovac nije zamjerio vlastima u Mlecima (jer je i ona sama izdavala naredbe o tome da časnici ''ispriko mora'' moraju odijevati svoje narodne nošnje!), ali se zamjerio svojim zemljacima koji se u Italiji nisu htjeli razlikovati od drugih; upravo su njegovi sunarodnjaci (hrvatski časnici) na službi u mletačkoj vojsci, bili oni koji su ga 1747. prijavili vlastima u Mlecima s teškom optužbom da je nezahvalan gospodarima i da piše protiv vlade u Mlecima;
    - letak o ''kolunelu Antunu Kumbatu'' izgrađen je na dihotomijskom načelu: otklon od zla, nereda, nemorala ←→ priklon dobru, redu, plemenitosti; to je tekst kojim započinje književno stvaralaštvo Grabovčevo i čije dihotomijsko načelo postaje temeljna struktura i Cvita;

Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (Mleci 1747.) - knjigu je počeo pripremati na početku svoje kapelanske službe (dakle 1729.) i dogotovio ju je do jeseni 1746.; knjiga izlazi 1747. i te godine Grabovac dospijeva u zatvor; desilo se to tako da su ga povrijeđeni zemljaci prijavili iste godine kada izlazi i knjiga, a Mlečani su sve jedva dočekali - knjigu su zaplijenili, pjesnika uhitili, zatvorili kao buntovnika i veleizdajnika; knjiga je spaljivana po Dalmaciji, a sačuvalo se tek pet primjeraka: u Zagrebu, Šibeniku, Požegi, Splitu, Imotskom (o tome vidjeti u: Botica, Stipe, 1990, Filip Grabovac, Zagreb, str. 15); otpremljen je u zloglasnu mletačku tamnicu ''Sotto i piombi'', zatim je teško obolio i bio  premješten u samostan na otoku San Spirito (Sveti Duh kraj Mletaka), gdje je i umro 13. veljače 1749. godine i pokopan; krivnja mu nije dokazana, ali je zato do kraja života bio u zatvoru;
    - prije izlaska knjige Grabovac je već imao negativnih iskustava s mletačkom vlasti (čak je jedanputa i otpušten iz službe) zbog aktivnog hrvatskog rodoljublja (S.Botica), a protiv mletačke vlasti; optužbe mletačke vlasti dolaze do izražaja i u Cvitu, i to posebice u 5 književnih fragmenata: 72 stiha iz pjesme Slava Dalmacije, odlomak O kolunelu Grguru Nakiću, popis junaka Od Sinja, 26 prvih stihova pjesme Od naravi i ćudi rvacke i jedan dijalog iz  Starca i mladića; u ovim se isječcima za Mlečane kaže da su nevjernici koji gaze i u sužanjstvu drže slavnu hrvatsku zemlju; ovim se stihovima potiču Hrvati na pobunu;
    - za ovu se knjigu obično kaže da je zbornik duhovnih i svjetovnih tekstova (proza i stih), a komponirana je ovako:
        - Opomena k štiocu - predgovor (proza) u kojemu kaže da se njegova knjiga sastoji od dva dijela; da se u prvom nalaze duhovni razgovori stavljeni u verše i da govore o različitim stvarima; u drugom dijelu govori o ''vikovima, narodima i kraljevstvima''; upozorava čitatelja da o istim stvarima u drugim knjigama može pročitati drugačije, ali to je zato tako jer se on služio samo istinitim činjenicama;
        - Dio prvi. Od različiti veraša - različite upute za kršćanski život; sadrži dva prozna odlomka, a sve ostalo su osmerački i deseterački pobožno-didaktički stihovi ispjevani na tragu srednjovjekovnih glagoljaških i latiničkih začinjavaca;
        - Drugi dio. Od vikova i godina svita i stari ljudi; vladanje kralja i kraljevstva; od izoda i poroda arvackoga i od izkazanja Dalmacije i drugi različiti mista i zabiliženja događaji - ovaj je dio zanimljiviji, jer donosi drugačije štivo u odnosu na Prvi dio; riječ je o štivu koje je suvremeno, aktualno, političko, povijesno; - ovaj povijesni dio obuhvaća mnoga vremena i narode; - ovdje ima više proze u odnosu na Prvi dio, ali ima i stihova; - obrađuju se biblijski događaji, Skandinavija, Goti, Longobardi, Istočno i Zapadno rimsko carstvo, Dioklecijan, Italija, Ugarska, Albanija, Turska, Srbija, ali je najviše prostora posvećeno Dalmaciji i sudbini ''Rvata'';
    - teme su toliko različite da ih je nemoguće objediniti jednim kriterijem; Stipe Botica (1990: 29) izdvaja tematska područja, koja se često u Cvitu isprepliću:
a) duhovni tekstovi - središnji je problem nasuprotnost dobroga Boga (=trijada dobra: Bog, duša, dobar čovjek) i griješnoga svijeta (=trijada zla: svijet, tijelo, vrag); koristi maniru srednjovjekovne književnosti, a to je razgovor između starca i mladića;
    - oličenje zla u svijetu je čovjek, a posebice žena; prenaglašeno mizogino (mizoginija = mržnja muškaraca prema ženama) stajalište, koje nema neko opravdanje; kod Grabovca nema ni traga od idealizirane viteške književnosti, ni traga drevnom kultu majke, čak ni štovanja Bogomajke; on ženu samo ocrnjuje, što potvrđuje pjesma Od žene, kakve su naravi i kako se od nji valja uklonjati i bižati di mu drago biti (SPH, knj. 30, 1951: 90-91);
    - najviše je prostora posvećeno smrti, i to nepredvidivosti njezina dolaska, stravičnosti trenutka smrti i početku raspadanja tijela
b) pučke pjesničke pripovijesti - neke događaje autor književnom obradom želi oteti zaboravu; obradu prilagođava recepcijskim mogućnostima čitatelja, a najvažnija mjesta u priči poantira; Grabovac je angažiran u onim pričama koje govore o lokalnim sukobima, o događajima bitnim za svakodnevni život, o čuvanju narodnih predaja, o očuvanju nacionalnog identiteta; npr. Od jednoga strašnog događaja (SPH, knj. 30, 1951: 145-159) - neobično štivo jer govori o incestu (ljubav brata i sestre) i pokušaju kanibalstva
c) prosvjetiteljsko-didaktičke upute - Cvit je stanovit didaktičko-prosvjetiteljski zbornik uputa, napomena, primjera, prispodobi, svakovrsnih pouka vjerske, kulturološke i duhovne nadgradnje; ovo je štivo ''ugodno i korisno'';
d) kronike - Cvit broji 100 naslova, a kao kronike je određeno njih četrdesetak; riječ je o bilježenju i reinterpretaciji povijesnih događaja, ali ne prema znanstvenom nego prema osobnom kriteriju (to je svojevrsna literarizacija povijesti); tri su velike tematske cjeline Grabovčevih kronika: 1. kronička povijest svijeta, 2. crkvena povijest, 3. prošlost raznih naroda (a glavna je okosnica povijesna sudbina Hrvata); Grabovčeva je povijest puna snažnih muškaraca, ali ne i žena;
e) izvorne aktualne rodoljubne pjesme - rodoljubna tematika je pretežiti motivski sloj u drugom dijelu Cvita; govori o povijesnom značaju i snazi Hrvata (zove ih Dalmatincima) i o tome kako ih vidi u sukobu s Turcima i Mlečanima, kao aktualnim neprijateljima; npr.:
    - Slava Dalmacije - rodoljubni duh dolazi najsnažnije do izražaja; riječ je o 128 osmeraca i to je najčešće spominjano Grabovčevo djelo; ostvarena je zamišljenim razgovorom između pjesnika (buditelja) i uspavane domovine, a autor se sam dva puta imenuje (Grabovac) i ističe svoju ulogu buditelja; govori se o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Dalmacije, pa je čest antitetički par prije - sada; Grabovac hvali prošlost, ona je zlatno doba (aurea aetas), a za sve zlo krivi sadašnjost, za koju ne nudi rješenje;
    - Od naravi i ćudi arvacke - izvor svih nevolja za Hrvate leži u njihovoj neslozi i neskladu, jer kad bi bili složni, vladali bi cijelim svijetom;

- zaključno: Grabovac nastavlja tradiciju hrvatskih pisaca franjevaca (Divković, Posilović, Margitić, Ančić...), ali je i inovira, tematizirajući pretežito svjetovne motive, daje prednost razumu i razložitim čimbenicima pred sujevjerjem i dogmom, preoblikuje poetička načela usmene književnosti, obrađuje aktualne  teme;

- bibliografija Filipa Grabovca (sažetak):
Od kolunela kneza Antuna Kumbata (Esortazione amorosa = Ljubazno ponukovanje,   Venezia 1729.)
Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (Mleci 1747.)
- Opomena k štiocu
- Dio prvi. Od različiti veraša
    - Drugi dio. Od vikova i godina svita i stari ljudi; vladanje kralja i kraljevstva; od   izoda i poroda arvackoga i od izkazanja Dalmacije i drugi različiti mista i zabiliženja događaji



Andrija Kačić Miošić (Brist, 1704.- Zaostrog, 1760.) - pored Grabovca značajni predstavnik dalmatinske epike, koji poučen Grabovčevom nesretnom sudbinom u svojim tekstovima naglašava lojalnost prema mletačkome duždu, kako ne bi bio pogrešno shvaćen;
- životopisna bilješka: nasuprot goleme bibliografije o autoru i njegovu djelu njegov životopis stane u svega nekoliko redaka (oveća bibliografija vezana je uz njegovo glavno djelo - Razgovor ugodni naroda slovinskoga, koje je do 1999. godine /- podatci preuzeti iz monografije Stipe Botica, 2003, Andrija Kačić Miošić, Zagreb- / izašlo u 57 latiničkih izdanja, 12 ćirilskih izdanja, a prevedeno je i na 12 jezika: bugarski, latinski, talijanski, njemački, francuski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski jezik; vrlo obimna je literatura napisana o Kačiću i njegovu djelu - u spomenutoj monografiji Stipe Botice o Kačiću ova predmetna bibliografija, koju je sastavio fra Hrvatin Gabrijel Jurišić ima 35 sitno tiskanih stranica);
    - rođen u Bristu u Makarskom primorju; krsno mu je ime Antun, a redovničko je Andrija; prva je znanja stekao u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, gdje je gvardijan bio njegov ujak Šimun Tomašević; 1720. stupio je u franjevački red; zatim je u Budimu završio filozofiju i teologiju; 1728. zaređen je za svećenika; 1730. vraća se u domovinu, predaje desetak godina na filozofskoj školi u Šibeniku i na šibenskoj bogosloviji; nakon toga odlazi u samostan Sumartin na Braču, a 1750. ponovo je u Zaostrogu, gdje ostaje sve do smrti 1760. uz kraće prekide ("Kada je sabirao žito za neke siromašne stradalnike, uhvati ga na povratku kiša, od koje dobi groznicu i umre u noći između 14. i 15. prosinca 1760." /Ježić, 1993: 165/)
- posljednje destljeće svoga života psvetio je književnom radu;

- bibliografija: Kačić je napisao tri djela i sva tri objavio u Mlecima; riječ je o sljedećim naslovima:
    - Elementa peripathetica (1752.) - filozofijska logika, koja je rezultat njegova profesorskog rada; na temelju svojih predavanja napisao je ovaj priručnik iz skolastičke filozofijske propedeutike; knjigu je zamislio u dva dijela, ali drugi dio (logika, fizika, metafizika) nikada nije napisao; pisano na latinskom jeziku;
    - Korabljica (1760.) - povijesni kompendij, prozna kronika, u kojoj se govori i o biblijskoj i o svjetskoj povijesti; pisano hrvatskim jezikom; u njoj, kao i u Razgovoru, ide stopama Filipa Grabovca - pružiti narodu znanje o domaćim i svjetskim zbivanjima od početka svijeta do danas; pričanje u Korabljici podijelio je u dva dijela: u prvome govori o događajima od početka svijeta do rođenja Kristova, a u drugome od Kristova rođenja do piščevih vremena;
    - Razgovor ugodni naroda slovinskoga (11756, 21759) - opjevavanje hrvatske i svjetske povijesti; to je knjiga kojom je Kačić stekao najveću slavu; za Kačićeva je života knjiga doživjela dva izdanja u Mlecima: ono iz 1756. ima 41 pjesmu, a ono iz 1759. je znatno prošireno (ima 136 pjesama, odnosno 135, jer je jednu pjesmu napisao fra Josip Radman - pjesma br. 125); sve pjesme iz prvog izdanja ušle su u drugo izdanje, a 20 je pjesama doživjelo veće ili manje promjene; danas svaki ozbiljniji razgovor o Razgovoru podrazumijeva njegovo drugo izdanje;

Razgovor ugodni naroda slovinskoga (=RU) (1756, 21759)

- razina žanra: u RU fiktivni starac Milovan pjeva pjesme i iznosi priče o, najčešće, hrvatskim junacima, koje priopćuje čitatelju/štiocu, ali i drugom starcu - starcu Radovanu;
    - u literaturi koja ima Kačićev RU za predmet svoga bavljenja, kao stalno se mjesto, kada je riječ o njegovoj žanrovskoj pripadnosti, ponavlja spoznaja da je riječ o žanrovski vrlo teško odredivom djelu: "(...) naime, on se (RU - op. Z.Š.) nikada nije mogao precizno rasporediti ni u jednu od književnih vrsta." (Vončina, 1988: 33)
- stoga se o RU govori obično kao o književnom djelu, a vrlo često kao o pjesmarici (iako su pjesme samo dio RU! - u drugom izdanju RU stihovima pripada 70% a prozi 30% cjelokupnog teksta - podatci preuzeti iz Botica, 2003: 41);
- pored navedenih uopćenih određenja (djelo, pjesmarica) neki su povjesničari skloni i onim terminima koji primarno ne pripadaju metajeziku o visokoj/elitnoj literaturi; tako, na primjer, Mihovil Kombol kaže da je RU još i u 19. stoljeću bio vrlo popularan i da je bio "pravi narodni brevijar" a Rafo Bogišić kaže da je Kačićeva pjesmarica postala "neka vrsta pučkoga, narodnoga rodoljubnog katekizma" (Bogišić, 1974:324);

- strukturiranost RU: kada se govori o izdanjima RU za Kačićeva života, onda se misli na prvo, kraće (1756), i drugo, dulje izdanje (1759); pri tome se druga inačica gotovo redovito uzima kao prava i konačna inačica RU, koja se sastoji od sljedećih sastavnica:
    - Illustriss. Signore. - talijanska posveta knezu Luki Ivanoviću
    - Prisvitli Gospodine - i hrvatska posveta knezu Luki Ivanoviću
    - Pripoļubļenomu štiocu - predgovor na hrvatskom jeziku
    - tekst (stih, proza)
    - Najposlidńi razgovori starca Mjelovana z bratom štiocem - pred(po)govor na hrvatskom jeziku

- posveta - RU2 (= drugo izdanje iz 1759.) posvećen je svjetovnoj osobi, knezu Luki Ivanoviću, a ne biskupu kao u prvom izdanju; jezik nije samo latinski, kao u prvom izdanju, nego i hrvatski, na što je utjecalo prosvjetiteljsko vrijeme 18. stoljeća, a što je trebalo značiti da se knjizi vjeruje ne samo zbog posvećenosti latinskoga jezika, nego zbog razumljivih činjenica, napisanih na jedino razumljivom, materinjem jeziku; posveta odražava i piščevu suvremenost, jer kroz posvetu slavi one koji su se borili protiv Turaka, a to su bili i preci naslovnika posvete, Luke Ivanovića;
- predgovor - upućen je jednom adresatu, a to je štioc - čitatelj (Brat štioc, Pripoljubljeni štioc), kojega karakterizira niska obrazovna razina i zbog kojega treba jednostavno pisati; pred-govor (Pripoljubljenomu štiocu) ima i svoj nastavak na kraju pjesmarice u obliku po-govora (Najposlidnji razgovor starca Mjelovana z bratom štiocem); na ovaj je način tekst iz RU uokviren i pred-po-govorno, a ne samo pozicijom fiktivnog guslara, starca Milovana; naime starac Milovan se u RU nalazi u ulozi narodnog pjevača, narodnog barda, koji je pjesme ispjevao, zapisao i teorijski osvijestio u odnosu na sadržaj, čitatelja i stil;
    - u pred-po-govoru Kačić naglašava sljedeće stvari:
- potrebu hvale vlastitoga naroda, što do pojave njegove knjige i nije bio tako čest slučaj :
"Po naravi je čovika svakoga svoj narod faliti, uzdizati i uzveličavati, i zato vide se mnoge kńige na svitlost iznesene, u kojima se štiju kraļi, duke, markeži, knezovi, gospoda, vitezovi, junaci i ńiova junaštva. Ma narod slovinski vazda je bio, kako se vidi, u tomu malo pomļiv, jer se malo stvari štije i nahodi od stari kraļa, bana, gospode i događaja, koji su se događali u našim stranama." (Bratu štiocu, RU1: 5)

- tragati za istinom, i u odnosu na povijesne događaje, i u odnosu na likove , a sve argumentirati provjerenim izvorima; kada Stipe Botica govori o Izvorima i njihovoj primjeni u RU, onda razlikuje tri skupine izvora (iako sam Kačić govori o svom skromnom znanju):
    a) tiskane knjige (na latinskom, talijanskom, hrvatskom: Vitezović, A.Vramec, I.T.Mrnavić, Ljetopis popa Dukljanina, Marulić, M.Orbini, Vinko Pribojević....)
    b) diplomatička vrela - povelje, listine, diplome, sporazumi.. - to je zalog istinitosti
    c) usmena predaja - to su davorije (=usmene narodne pjesme) i svidodžbe (=usmena kazivanja, prozna i u deseteračkom stihu)
"Želeći dakle ja, da siromasi težaci i čobani naroda slovinskoga, koji se naslađuju u takizim pismam, mogu doći u poznańe, da ńiove pisme i davorije nisu brez temeļa istinita, na službu istih siromaha dajem na svitlost ove kńižice skupļene, složene i prinesene iz različiti kńiga talijanski u jezik slovinski, u kojim će se viditi kraļi, bani, gospoda i vitezovi slovinski, ńiovi rati, junaštva i sva dilovańa dobra i zla."  (Bratu štiocu, RU1: 5)

- slavnu prošlost treba približiti najširem čitateljstvu, i to pišući materinjim jezikom,  njemu jedino razumljivom:
"Dajem ti, moj štioče, na znańe, da ja ovi trud nisam činio za ļude, koji latinski i talijanski jezik posiduju, jer oni znadu iste i puno veće stvari, nego sam ji ja u moje kńige postavio. Samo dakle ovo učinio jesam za službu oni ļudi, koji izvan slovinski drugim jezikom govoriti ne znadu, niti se mislim radi toga slaviti pod imenom od istorika, jer je to jizbina ļudi sveznanaca, kojim ja nisam vrstan sluga biti." (Najposlidńi razgovori starca Mjelovana z bratom štiocem, RU2: 615)

- navedene su sastavnice inovativnosti o kojim je progovorio sam Kačić, a znanost kaže još i sljedeće:
    - u naraciji u stihu ova knjiga predstavlja nov narativni model, jer je u sociološkom smislu upućena svim slojevima društva, a u poetološkom je pod utjecajem narodne epike;
    - u traganju za istinom treba vidjeti utjecaj historicizma 18. stoljeća ;
    - zatim zamjetna je i polemičnost s "napirlitanim" stilom baroknoga razdoblja (nije prihvaćao poetiku barokne književnosti, jer u predgovoru kaže: "Retorike ni poesije, nakićena i napirlitana veza naći ne ćeš, nego jednu zgrađu svrhu tvrdoga temeļa od istine ziđanu stinam naravnim iz duboki jama po nastojańu siromaha Mjelovana izkopani." /Pripoļubļenomu štiocu, RU2: 104/), ali i s čestom neobjektivnošću junačkih narodnih pjesama (on kaže: "I da se posve ne izgube od stari vitezova uspomene, Gosp. Bog dao je našemu narodu taku pamet naravnu, da ono, što drugi narodi uzdrže u kńigama, oni uzdrže u pameti pivajući na sobetim, dernecim i po svim mistim, kuda putuju, pisme svoji kraļa, bana, vitezova i vrsni junaka, koje premda nisu posve istinite, ništa ne mańe ima svaka dobar temeļ od istine." /Bratu štiocu, RU1: 5/)
    - RU je nacionalno autentičan, bez prepoznatljivih europskih utjecaja, te je kao takav dao snažan poticaj razvoju pučke književnosti i kulture u nas;
    - zajedno s Relkovićevim Satirom dokinuo je epu značenje visokohijerarhiziranog književnog žanra (usp. Fališevac, 1997: 14-16), zbog čega "je njihovo značenje od izuzetne važnosti kako za posvjetovljavanje svih tijekova književnosti - pučka je književnost do tada bila mahom nabožnog karaktera - tako i za demokratizaciju kulture i uključivanje svih slojeva društva u čitalačku publiku." (Fališevac, 1997: 16).

- matični stihovanoprozni tekst - u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (1759) od ukupno 616 stranica kritičkog izdanja u ediciji Stari pisci hrvatski (Knjiga XXVII, priredio Tomo Matić 1964. godine) tek 13 stranica pripada tekstu posvete, odnosno tekstu  pred- i po-govora; na preostalih se šestotinjak stranica izmjenjuju stih i proza, koji sadržajno, uglavnom, korespondiraju, a tematski se oslanjaju na Ljetopis popa Dukljanina i Orbinijevo Kraljevstvo Slavena, a govore o borbi Skenderbega protiv Turaka, o vojvodi Janku Sibinjaninu, o padu Carigrada, o porodici Zrinskih-Frankopana, o borbama vojvode Sekule i Marijana Terzića, te o sukobima u vrijeme Kandijskog (1645-1669), Bečkog (Morejskog; 1683-1699) i Malog rata (1714-1718).

    - odnos stiha i proze: u RU se izmjenjuju stih i proza, i to tako da sadržajno korespondiraju; moguće su tri situacije: pjesme nemaju proznu parafrazu (90 pjesama smješteno u drugi dio RU - npr. Pisma od divojke Marule... br. 51, str. 469, priredio J.Vončina; to je ujedno i primjer fabularne pjesme), prozni tekst ne prati i onaj stihovani (u prvoj polovici RU - npr. Krepemir, kralj slovinski XVII, str. 162), pjesmu prati i prozni ekvivalent (45 pjesama - Pisma od Pavlimira, pjesma br. 6, str. 169);
- u pjesmama prevladavaju dva kompozicijska principa:
a) fabularne pjesme (postoji cjelovita fabula nekog događaja) - pjesme br. 3, 5-17, 19-47, 49-60, 67, 70, 76-82, 85, 89-93, 97, 102, 103, 106, 107, 116, 118-124, 126, 128, 132-134, 135.; primjer - pjesma br. 51 - Pisma od divojke Marule...
b) kataloške pjesme - pohvalnice (nemaju jedinstvenu fabulu; u njima se nižu imena i atribucije likova-junaka i njihovih junačkih djela; zbog toga u njima dominira pohvalnička funkcija, te se još zovu i pohvalnice) - pjesme br. 4, 18, 61, 63-66, 68, 71-74, 83, 84, 87, 88, 94-96, 98-101, 104, 105, 108-115, 117, 127, 129-131, 133, 136; - primjer pjesma br.18 - Pisma od Stipana Kristića i njegovi svatova (str. 243-247)
- odnos prema usmenoj epskoj poetici - samo su 43. i 44. pjesma narodne pjesme, a sve ostale su Kačićeva imaginacija;
    - kompozicijske sličnosti moguće u krugu fabularnih pjesama, jer usmenoepska poetika ne poznaje kataloške kompozicije, ni dominaciju pohvalničke funkcije nad narativno-referencijalnom;
    - usmenoepski sižeji - bijeg iz ropstva, junački megdan, junačka ženidba, ispunjenje junačkog zadatka, pogranično porobljavanje;
    - motivsko-tematske sličnosti - kršćansko-turski ratovi, motiv proročkog sna
    - stilske sličnosti - javljaju se tri skupine formulnih iskaza: stereotipni početci, završetci i opisi;
    - neke su formule kačićevske: usporedbe jednog junaka s drugim, obično manje poznatog s poznatim; formula o odsijecanju glava; animalno metaforiziranje junaka; datacija pri početku pjesme; pohvalničke atribucije junaka; nazivanje mjesta odakle dolaze junaci ''gnizdom sokolovim''; apostrofe čitatelja (više vidjeti u: D.Dukić, Poetike hrvatske epike 18. stoljeća, 2002: 34-35)
    - rima - u usmenoj epici rima nema status konstante, bitnog činitelja metričko-ritmičke strukture epskog 10-erca; u RU pjesme pohvalnice su češće rimovane, a fabularne rjeđe;

- recepcija - pjesmarica započinje pjesmom ''Slidi pisma Radovana i Mjelovana'' - pjesma broj [1]: u deseteračkim pretežito parno rimovanim katrenima;
- pjesma je zanimljiva u odnosu na recepciju Kačićeve pjesmarice; nakon što je izašlo prvo izdanje RU, uslijedile su pored dobre recepcije i kritike; izmišljenom starcu Milovanu, koji je u prvom izdanju RU ispjevao pjesme o hrvatskim junacima, javlja se starac Radovan i prigovara mu što je opjevao samo neke junake, ali ne i sve; Milovan mu odgovara da njegov posao nije lak i da za njega ne dobiva nikakvu plaću;

- zaključno - RU je autor namijenio onima koji ne znaju latinski, a djelo ima tri funkcije: slaviti Boga, slaviti borbe hrabrih vitezova i sačuvati uspomenu na slavne vitezove;
- RU je imao brojne imitatore, a Gašpar Bujas, koji je istraživao ovu problematiku, zabilježio je 9 pisaca i njihovih 39 pjesama koje nastaju po uzoru na Kačićev RU;

Mateša Antun Kuhačević (1697.-1772.) - Grabovčev suvremenik, rodom iz Senja; školovao se kod isusovaca u Rijeci, Grazu, a u Beču je završio vojno-tehničku akademiju; bio izabran za zastupnika senjske općine na carskom dvoru, zatim ostvario lijepu vojnu karijeru i 1745. vratio se u rodni grad; godine 1746. zajedno s kapetanom Matom Čolićem biva poslan za zastupnika na carskom dvoru; u to vrijeme izbije ustanak u ogulinskoj pukovniji (= "brinjsko-lički ustanak") zbog novog uređenja Vojne krajine s njemačkim jezikom; u Beč stiže optužba kapetanova brata biskupa Vuka Čolića de Löwensberg da je Kuhačević jedan od pokretača bune, iako je bio nevin (tj. on je napisao jedan spis za visoke bečke krugove u kojemu brani stare običaje i taj spis prije odlaska u Beč pokazao biskupu Čoliću, i to ga je upropastilo);
- 1747. su ga okovana prevezli iz Beča u tamnicu u Karlovac, nakon trogodišnje istrage osuđen je 1749. na doživotnu tamnicu, gubitak časti i imanja, zatvoren u zloglasnu tamnicu u Spielbergu u Moravskoj do 1756, zatim je prebačen u gradački Schlossberg gdje se mogao slobodnije kretati, a 1772. godine pušten je na slobodu kao 75-godišnjak koji je u tamnici nevin proveo 25 godina; na putu kući u Zagreb je umro;
- bibliografija: napisao je latinsku autobiografiju do godine 1765.
 - svoj život i patnje opjevao je u Osam prijateljskih poslanica (pjeva o svojoj tragediji, kune se i uvjerava čitatelja da nije bio upleten u bunu); pjesme su nastale u tamnici i ostale u rukopisu do druge polovice 19. st. (tiskane 1878.);

20.
Književnost 18. stoljeća u Slavoniji

- razlog kasnom stupanju ove književnosti na kulturnoknjiževnu scenu je povijesnopolitičke prirode - Slavonija je sve do kraja 17. st. pod vlašću Turaka (nakon Karlovačkog mira 1699. Turci se povlače južno od Save)
- "raspojasana Slavonija"
- nakon osmanlijske vlasti Slavonija je gospodarski i populacijski opustošena i broji oko     200 000 stanovnika; narod je trebalo "izvesti iz poludivljeg života" (S.Ježić, 1993: 169), a na podizanju prosvjete rade franjevci, isusovci, a svemu pomažu i uredbe Marije Terezije i Josipa II. (napreduje školstvo, osnivaju se gimanzije)
- književnost Slavonije: okrenuta je svom prostoru a to je zemlja, posebna klima, flora i fauna, specifičan način života, što generira specifičan svjetonazor, specifično poimanje zbilje;
- sve pokreće snažna ideja odgojnog djelovanja
- stereotipi o slavonskoj književnosti: rasipnost, putenost, nebriga za budućnost, raspojasanost, mekoputnost, raskošnost, lakoumnost, slavonska krv, Cigani, egede, kerenje, šokac, praznovjerje (Tin Ujević), raspojasana (Julije Benešić - kolo, potcikivanje, ijujukanje, opijanje muškaraca i prelaka podatnost žena), seksualni moral, raspadanje zadruga, neracionalno gospodarstvo, loši utjecaji stranaca (Antun Barac), užitak, zabava, putenost, smijeh, ponesenost trećom dimenzijom-prostorom, bujna vitalnost, voljba (višak energije u seksu i ljubavi - Ivo Frangeš)
- književne pojave u Slavoniji 18. st. Rafo Bogišić dijeli u četiri modela/kategorije, koje nisu apsolutne i mogu se korigirati, jer se religiozno, poučno i prigodno često isprepliću:
    a) tekstovi prožeto pobožno-kršćanskim duhom: kršćanski nauci, crkvene pjesme, razni zbornici, priručnici, leksikoni, prijevodi starih crkvenih tekstova (Biblija, npr.), životi svetaca u stihu i prozi (Sveta Rožalija, Svemogući neba i zemlje Stvoritelj, Aždaja sedmoglava), ali i dramski tekstovi koje su prikazivali učenici u isusovačkim i franjevačkim školama (Požega, Osijek)
    b) pučko-prosvjetiteljski tekstovi pisani kao upute za svakodnevni praktični život slavonskog čovjeka, prvenstveno seljaka i krajišnika (kako se ponašati u kući, kako organizirati vlastito gospodarstvo, kako sačuvati zdravlje, kako se osloboditi zaostalosti (razni "kućnici", "nauci", "pamtenja", "razloženja", ali i djela s književnim ambicijama: Satir, Pjesnik-putnik, Jeka planine, ...)
    c) prigodni tekstovi - nastali povodom neke suvremene prigode ili nekog posebnog događaja ("pisme od junaštva", "Zvekan" - to je rugalica franjevcu našičkog samostana Antunu Zvekanu, koji je bio veseljak i pisac različitih rugalica; pjesme o suvremenim ratnim događajima: J.Pavišević, V.Bošnjak, Adam Filipović, Katančić)
    d) znanstveni radovi različitih usmjerenja (povijesni, kroničarski, književno-povijesni, književno-teorijski: Katančić, De poesi illyrica libellus, Emerik Pavić, Ramus viridantis olivae, J.Pavišević, Grgur Čevapović, ...; za upoznavanje kulturnog života u Slavoniji 18. st. bitne su i razne kućne kronike, dnevnici, arhivski spisi)
- kako komunicira slavonska književnost s ostalim regionalnim književnostima?
    - tursku granicu prema Bosni koriste franjevci čijim posredovanjem u Slavoniju stižu književna strujanja iz Dalmacije i Dubrovnika ("franjevačka linija")
    - veza s kajkavskom Hrvatskom - lakša je i jednostavnija zbog geografske blizine
- pisci su gotovo redovito crkveni ljudi, na primjer:
    - franjevci: Stjepan Vilov (Budim), Emerik Pavić (Budim), Jerolim Lipovčić (Požega),    Đuro Rapić (Gradiška), Marijan Lanosović (Osijek), Aleksandar Tomiković (Osijek),  Ivan Velikanović (Brod)
    - isusovci: Antun Kanižlić (Požega)
    - svjetovni svećenici: Antun Josip Knezović (Kaloča), Antun Ivanošić (Osijek)
    - svjetovnjak: Matija Antun Relković (Davor)

- u Slavoniji 18. stoljeća nastaje tzv. ratnička književnost (o sedmogodišnjem ratu protiv Turaka), a takve su tekstove pisali:
    Josip Pavišević (1734.-1803.) - franjevac; napisao u stihovima i prozi Kratkopis poglavitih događaja sadašnje vojske među Marijom Terezijom i Friderikom IV., kao i Polazenje na vojsku prusko-bavarsku;
    Blaž Bošnjak - napisao knjigu u stihovima Ispisanje rata turskoga pod Josipom  II
    Antun Ivanošić - svećenik, napisao dvije najljepše pjesme ove tematike: Pjesma od junaštva viteza Peharnika, Pisma, koju piva Slavonac uz tamburu a Ličanin otpiva od uzetja turske Gradiške;
    Šimun Štefanac - ispjevao pjesmu Pisma od Ivana Salkovića
        → svi ti pjesnici poznaju Kačića i njegov Razgovor, jer je franjevac Emerik Pavić preveo na latinski prozu Razgovora i nekoliko pjesma (Descriptio soluta), a hrvatski je ispjevao Nadodanje glavnih događaja Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (opjevao djelovanje franjevaca u Slavoniji);
    Antun Kanižlić (1699.-1777.) - isusovac, propovjednik, pisac katekizama (Mala i svakomu potribna bogoslovica - 5 izdanja za piščeva života), molitvenika (Bogoljubnost molitvena), polemičkog djela (Kamen pravi smutnje velike), religiozne poeme (Sveta Rožaliija) u duhu baroka (i rokokoa)
    Matija Antun Relković (Davor, 1732.-Vinkovci, 1798.) - svjetovnjak

- kao što Kačić svojim Razgovorom predstavlja dobrim dijelom knjižvnost hrvatskoga juga, tako u 18. stoljeću hrvatski sjever dobrim dijelom predstavlja Relkovićev Satir; međutim, bilo bi nepravedno govoriti o Satiru kao o nečemu što je samoniklo, jer su postojali i neki pisci prije Relkovića, a bili su ''i pisci i odgojitelji'', kao i Relković; u Relkovićeve prethodnike K.Georgijević (Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, 1969.) svrstava: Josipa Milunovića, Blaža Tadijanovića i nešto mlađeg Marijana Lanosovića;
    Josip Milunović (Visočani kod Nina, 1709. - Požega, 1759.) - bio isusovac, radio na vjerskom prosvjećivanju naroda ali i na širenju pismenosti u selima oko Požege (u Požegi završio gimnaziju, a u Zagrebu filozofiju); organizirao misije u požeškome kraju, gdje su se dijelile Abecevice, ''knjige'' maloga formata koje su sadržavale: na prve dvije stranice su bila otisnuta velika i mala slova, potom ''složenje slova'' (vezanje glasova u slogove), zatim molitva i Čin vjere, ufanja i ljubavi; želi opismeniti puk, ali s osnovnim ciljem - da se mogu čitati vjerske knjige
- napisao je samo molitvenik Šest nedilja na poštenje s. Alojžije Gonzage (1759.)
    Blaž Tadijanović (Rastušje, 1728. - Cernik, 1797.) - bio franjevac, sudjelovao u sedmogodišnjem ratu kao vojni kapelan brodske regimente; godine 1757. je zarobljen, odlazi u prusko zarobljeništvo, ostaje s vojnicima do krajaj rata 1763. godine; u zarobljeništvu je tiskao dvije knjige:
- Svašta po malo (Magdeburg 1761.) - prva svjetovna knjiga u slavonskoj književnosti; to je kratka hrvatska i njemačka gramatika, s hrvatsko-njemačkim razgovorima, kao i obrascima pisama, dakle, praktičan priručnik za učenje hrvatskog i njemačkog jezika; djelo doživjelo dva izdanja
- Sertum ex diversis floribus (Kita različnoga cvijeća) - molitvenik
    Marijan Lanosović (Lanošević) (Orubica, 1742. - 1814.) - bio franjevac, profesor u osječkoj gimnaziji, lektor filozofije i teologije u franjevačkim školama;
- zanimljivo je da je napisao gramatiku slavonskog jezika koja bi trebala pomoći strancu Nijemcu u učenju hrvatskog jezika; tako je Tadijanović napisao prvu slavonsko-njemačku gramatiku, Relković Novu slavonsku i nimačku gramatiku (1767), a Lanosović je napisao Neue Einleitung zur slawwonische Sprache (tri izdanja, a prvo je izašlo u Osijeku 1778.) i Evanđelistar ilirički (1794.) u duhu narodnog jezika;
- bio je i član povjerenstva za izradu jedinstvenog hrvatskog pravopisa (grafije) u Beču 1783. godine

Matija  Antun  Relković (Reljković)
(Svinjar /danas Davor/, 1732. - Vinkovci, 1798.)

- životopisna bilješka:  Relkovićev zavičaj je Slavonija, tj. Vojna krajina, u kojoj je život bio vrlo težak, surov, odnarođen i neprosvijećen
- rođen je u obitelji graničarskog kapetana Stjepana Relkovića; polazeći u rat u Italiju (1741) Stjepan je ostavio sina u franjevačkom samostanu u Cerniku, gdje je učio latinski jezik; sa 16 godina stupio je u vojsku kao običan vojnik, ali je kasnije napredovao; sudjelovao je u sedmogodišnjem ratu, bio zarobljen 1757. i odveden u Frankfurt na Odri, gdje se slobodno služio bibliotekom svoga domaćina (poznavao je pet jezika, njemački i francuski, latinski i mađarski); nakon zarobljeništva sudjeluje i dalje u ratnim pohodima, napreduje u činovima, postaje kapetan (oberleutenant); godine 1786. odlazi u mirovinu, a carskom diplomom dobio je plemstvo (von Ehrendorf);
- njegov glavni interes tijekom cijeloga života nije bilo upotpunjavanje vojničkoga znanja, nego upotpunjavanje znanja iz gospodarstva; Relkovićeva kultura nije bila previše široka, jer je već sa 16 godina postao vojnik

- bibliografija: svoj književni rad započeo je nabožnim a završio s izrazito svjetovnim djelima
    - Slavonske libarice (1761.) - molitvenik namijenjen vojnicima koji su ratovali po Šleskoj i Saksoniji; riječ je, uglavnom, o prijevodu s francuskog predloška (osim predgovora i abecevice koja se nalazi na početku, kako bi neuki i nepismeni najprije naučili čitati);  namjena djela - prosvjećivanje sunarodnjaka
    - Satir iliti divji čovik - napisan u Saksoniji 1761. a tiskan 1762. u Dresdenu u 1500 primjeraka (1762. - prvo izdanje), od kojih mu nakon dvije godine nije ostao niti jedan primjera; nastanak Satira objašnjen je u predgovoru drugom izdanju tog djela (1779. - drugo izdanje), gdje stoji da je pruski rat bio za mlade ljude jedna skula, jer su zabadava prolazili zemlje i gradove; neki su pri tome stekli blago, neki su izgubili i ono što su imali, a neki su promatrali tuđe zemlje i gradove i uspoređivali ih s vlastitim zavičajem; zato on, Relković, dovodi svojim domorodcima Satira, knjigu složenu u stihove, kako bi njegovi sunarodnjaci popravili svoj način života i gospodarenje; sve je to stavio u stihove/verše - ''jerbo su ionako domorodci moji svi pivači i od naravi pjesnici, sva svoja junački učinjena dila u pisme pivaju i u uspomeni drže''
- povijest Satira (a na temelju Vinkovačkoga rukopisa) pokazuje da je prije ispravaka i dodataka koji su uslijedili, ne poznaje lik Satira: Relković je govorio u svoje osobno ime; po svemu sudeći, on je naknadno, prije tiskanja, već gotovi tekst odlučio "odjenuti u satirsko ruho"  i osobni, autorski glas prepustio Satiru; zbog toga se govori o trima inačicama Satira: rukopisna inačica teksta (Vinkovački rukopis), drezdensko (1762.) i osječko izdanje Satira (1779.)
    - prvo i drugo izdanje Satira (Dresden 1762, Osijek 1779) nisu identični:
- prvo izdanje Satira  ima 11 dijelova, odnosno 1938 sihova, rimovanih 10-eraca (Pokazanje - prozni uvod, I. Satir u verše Slavoncem, II. Satir kaže uzrok, zašto u Slavoniji ne ima skula, III. Satir pokazuje, da u Slavoniji imadu skule, - ali kakove?, IV. Kolo, V. Divan, VI. Moljba, VII. Posilo, VIII. Pirovi, IX. Zaručnici, X. Zaručniku, XI. Od gazdaluka, Fabula i Nauk - prozni završetak);
- objavljeno je u Dresdenu u 1500 primjeraka (od kojih Relkoviću 14 godina kasnije, 1779. godine nije ostao niti jedan primjerak, jer se sve rasprodalo), bez imena autora, oznake mjesta izdanja, na 82 nepaginirane stranice; od ovog izdanja čuva se tzv. Vinkovački rukopis Satira u vinkovačkoj gimnazijskoj knjižnici od 1858./59. godine i riječ je vjerojatno o Relkovićevu autografu; rukopis je iz Vinkovaca izmješten tek za vrijeme Domovinskog rata; tijekom 2003. godine restauriran je, konzerviran u NSK u Zagrebu i vraćen u fond vinkovačke gimnazijske knjižnice);
- spjev započinje fabulom o susretu Satira i Slavonca u šumi, hvali se i kudi život i običaji naroda koji žive u Slavoniji,  žele se iskorijeniti loši običaji
- turskim skulama se posvećuju posebne pjesme (prelo, kolo, divan, posijelo, moljba/moba = besplatna pomoć u poljoprivrednim radovima, pirovi)
- to je ekonomska i društvena slika slavonskog sela i života slavonskog seljaka sredinom 18. stoljeća;
- drugo izdanje ima autorski potpis, predgovor i 3498 stihova i nekoliko proznih objašnjenja pod crtom (npr. o komediji, tragediji), a sve je organizirano u dvije veće zasebne cjeline, unutar kojih je 13 dijelova u prvoj cjelini i 9 dijelova u drugoj cjelini, a svemu prethodi relativno dug prozni predgovor; u skoro dva desetljeća, koliko dijeli prvo od drugog izdanja u Slavoniji su se desile brojne promjene, a sve ih registrira i Relković u drugom izdanju satira; - danas se obično drugo izdanje uzima kao tekst cjelovitog Satira;
- u ovom se izdanju javlja dijalog između Satira i Slavonca, koji je ponosan što je Slavonija sada u drukčijem stanju nego što je bila kad je Satir o njoj prvi put govorio 1762. godine (kuće su urednije, seljak se počeo baviti uzgojem dudova svilca i pčelarstvom; zatim govori o neslozi u kući i o diobi imanja, što dovodi do raspadanja obiteljskih zajednica)
- problemi (''falinge'') o kojima je Relković progovorio u Satiru su sljedeći:
- društvo je podijelio u tri stanja: moleće, hraneće (najviše cijeni) i braneće, a može se tomu dodati i četvrto stanje - ''zanatdžije'' (obrtništvo - a pobrojao ih je ukupno 38!); prednost daje stanju hranećem;
- govori o ''skulama'', koje su zaostaci iz turskih vremena, jedanko kao i u prvom izdanju;
- opisuje domaći život (drvena kuća, nema pokućstva, čeljad na zemlji jede i spava)
- o načinu obrade zemljišta - Slavonac puno radi a ima manje od težaka u Šleziji;
- djecu treba slati u školu
- polemika oko Satira - drugo izdanje Satira započinje predgovorom (nema neki posebni naslov) u kojemu se nalazi poznata parabola o djeci i dunđerinu (starinski stolar i graditelj), i tobože krivom tornju na crkvi; to se alegorično odnosi na dva Relkovićeva kritičara - duhovnika Momusa i vojnika Nesmira Kudilovića; prvi mu prigovara dvoje: otkuda vojniku pamet da zna pisati satire (kod Relkovića u značenju pjesme) i drugo - kad je znao tako podrobno pisati o kolu, prelu i divanu, znači da je i sam u njima sudjelovao;
    - prvi se na Satira osvrnuo Josip Pavišević (= don Ivan Zaničić), i to pozitivno, naglasivši da ima i onih kojima on nije bio po volji, jer je previše razotkrio falinge Slavonije i Slavonaca;
    - godine 1767. pojavila se anonimno tiskana knjižica Slavonski tamburaš, u kojoj se izrazito kritizirao Satir, ali od te se knjižice nije sačuvao niti jedan primjerak; pretpostavlja se da je njezin autor franjevac Đuro Rapić; o autoru Kontra-Satira doznaje se nešto više iz Jeke planine Vida Došena, koji brani Relkovića isto kao i Adam Tadija Blagojević u pjesmi Pjesnik putnik;  Katančić se nije slagao s Relkovićevim osudama ''skula'' u Slavoniji, što potvrđuje Katančićeva pjesma Satir od kola sudi, u kojoj ustaje u obranu narodnih običaja;
    - do danas se još sa sigurnošću ne može reći tko su bili kuditelji Momus i Nesmir Kudilović;
Matija Antun Reljković, Satir iliti Divji čovik (1779 [1988] : 875)

''Dunđerin niki na jednoj crkvi lip načini toran, kojega kada dovršio bijaše, sajde na zemlju i, metnuvši ruku na čelo, poče ga od sviju strana promatrati ovako u sebi govoreći. ''Sada neka dojde tko mu drago, neće na ovomu tornu nikakve mahane naći.''
Dvoje dice, koja na crkvenoj ulici jedno drugomu prah u oči sipajući igrau se, motreći dunđerina okolo torna obiodećega, jedno reče: ''Što ovaj okolo torna gledajući u njega obihodi? Valjada mu je toran grbav.'' Još ovo i ne svrši svoje govorenje, a drugo povika: ''Nakjivo tojan! Nakjivo tojan!''
Dunđerin pogleda u dicu pak opet u toran i vidi da nije niotkud nakrivo, ali za izvaditi njima iz glave tu zlu misao, upita njih: ''Je li, dico, nakrivo toran?'' Rekoše: ''Jest.'' ''Ej dobro,'' slidi dunđerin, ''mi ćemo njega sada popraviti.''
On uzamši klupko kanafa, penje se po svojih skelah gori na toran pak, svezavši jedan kraj za križ, baci klupko na zemlju njima govoreći: ''Uzmite to uže pak vucite onamo na pravac odkuda je toran grbav, a ja ću ga ramenom poduprti, i kada bude dosta, onda mi kažite.''
Dica vuku kanaf, a dunđerin, poduprvši ramenom toran, stenje kako da bi mu težko bilo, pak pita njih: ''Je l' dobro?'' Oni rekoše: ''De još malo.'' Drugi put uprvši, reče: ''Hoću l' još?'' Rekoše: ''Dobro je.'' Dunđerin upita: ''Je l' dobro?'' Odgovoriše: ''Jest.'' (...)
Štioče slavonski! Ja znam da ti jedva čekaš znati u što nišani ovaj dunđerin, ovo dvoje dice i ovaj njiov toran, ali budi strpljiv dok ja kažem. (...)
(istakla Z.Š.)

-  nakon predgovora slijedi:
PRVI DIO. Satir piva u verše Slavoncem - monološki je oblikovan i čine ga:
    I. Kazuje lipotu ležaja Slavonije, II. Porušenje slavonije kroz česte rate i bojeve,     III.    Popravljenje Slavonije posli istiranog Turčina, IV. Satir kaže uzrok, zašto u    Slavoniji nejma skula, V. Satir kazuje da u Slavoniji imaju skule, - ali kakove? ←    objašnjeno prelo; VI.  Druga turska skula: kolo, VII. Treća turska skula: posilo,     VIII.   Divan, IX. Moljba, X. Pirovi, XI. Čaranje i krivotvornost okolo    vinčanja, XII. Način  lipo živiti sa svojim drugom i ispisanje jedne zle žene, XIII. Od gazdaluka;
DRUGI DIO. Slavonac odpiva u verše Satiru - dijaloški je oblikovan i čine ga:
    I. Kazuje Satiru, da je Slavonija sada u drugačijemu stanju, nego je onda bila, kada je    njemu Satir prvi put pivao, godine 1762., II. Satir fali Slavonca, što se je poboljšao;   ponukuje ga na stalnost, da ne gubi ustrpljenja, dok mu što ne izajde za rukom, i kaže    mu, da još ima stvari, koje on poboljšati može, III. Slavonac nahodi za dobro, što Satir    od godenja bolestnika govori; kazuje uzrok, zašto on dvi sobe ne načinja. Satir mu    meće prid oči kućanske falinke, poradi kojih dioba i rasutak kuća i obitili biva, IV.   Satir kazuje Slavoncu, kako se u njegovoj kući događa nevirnost, poradi koje biva     nesloga, a s nesloge zloba, pak najposli i boj i dioba, V. Satir kazuje  Slavoncu da je sa  žena i do sada, te baš u gospodski kućah, svadnja i dioba bivala; pisma, koja se i danas     uz tamburu piva, to isto svidoči, VI. Satir ponukuje Slavonca, da gdi u kući ne ima   pravog gospodara, da ondi kuća izbere jednoga, koji će sa svim virno upravljati;  drugačije, gdi toga ne ima, ona se kuća ne može nego rasutju nadati; VII. Satir kaže    Slavoncu, da je ovaj svit u tri stanja razdiljen: u stanje moleće, hraneće i braneće. Ovo    je sve troje svakomu    čoviku po sebi od potribe; nitko ne može sve troje sam užiti;    potribito je indi, da čovik jedan drugoga pomaže; VIII. Nojevi sinovi rasplodiše se;     valjade jim se diliti svaki svojom čeljadu u strane svita, koje jim je otac    podilio. Oni    ne biše ni s onim zadovoljni, počeše se seliti i večjeg prostora tražiti; nasrtaše na     druge, zemlju otimaše i krv mlogu prolivaše; IX. Satir piva Slavoncu, da je stanje    jednoga težaka seljanina srićnije od stanja jednoga građanina ili varošanina.
- vrijednost Satira danas:  to je prva naša svjetovna knjiga ''angažirane'' književnosti, koja treba na način blizak narodu (deseterački stih) objasniti ideje prosvijećenog apsolutizma;
    - zamjetan je austrijski merkantilizam iz doba Marije Terezije = unaprijediti trgovinu, uvesti novčano gospodarstvo, sve mjeriti novcem, proizvoditi za trgovinu i prodaju, unaprijediti zanate, a sve s ciljem da se popravi seljačko gospodarenje;
    - kao književno djelo Satir ima suh, poučan, didaktiča sadržaj, tako da ga je teško nazvati pjesničkim djelom, iako je napisan u stihu;
    - u dotadašnjoj religioznoj književnosti Slavonije Satir je značio ipak novost u tematskom smislu (slikanje narodnog seljačkog života), u idejnom (svjetovna ideologija), u književnom (narodni duh, neposredan i jednostavan stil i izraz);
- ostala Relkovićeva djela:
- Nova slavonska i nimačka gramatika (Zagreb 1767.) - sastoji se od tri dijela: slavonske ortografije, etimologije i sintakse pored malog slavonskog i njemačkog rječnika s praktičnim razgovorima;
- praktičnoj je svrsi namijenio i knjige o uzgoju ovaca (Prava i pomljivo ispisana ovčarnica, 1776.), upute o sadnji duhana;
- Nek je svašta iliti sabranje pametnih riči (1795.) - sadrži 44 različitih priča i anegdota s nekom poučnom misli na kraju;
- posebice su ga zanimale basne, koje su posmrtno objavljene (Esopove fabule za slavonsku u skulu hodeću dicu sastavljene, 1804.); u rukopisu su ostale Ezopove, Fedrove i Pilpajeve fabule (basne), koje su objavljene u ediciji Stari pisci hrvatski;

    Josip Stjepan Reković (1754.-1801.) - Relkovićev sin, pisac Kućnika, priručnika za gospodarske poslove po mjesecima, u deseteračkim stihovima;
    Đuro Rapić (1714.-1777.) - franjevac, obajvio djelo Satir iliti divji čovik u nauku kršćanskom ubavistit, uputit i pokrstit (1765.) u kojemu poučava Slavonca u vjerskim istinama; često se spominje kao jedan od kritičara/napadača  Relkovićeva Satira

Vid Došen (o. 1720.-1778.)

- svećenik kojega povijesti književnosti vrlo često spominju kao branitelja Relkovićeva Satira; tako npr. Adam Tadija Blagojević, poznati oponašatelj (epigon) Relkovićev govori  o Došenu vrlo slikovito: kada su Relkovića ''vuci okolili - i garovi na njega navalili'', ''njega brani Došen redovniče, pak na njega sad nitko ne viče'' (u stihovima doduše nije točna tvrdnja da je Došen redovnik, jer je on bio svjetovni svećenik);
    - rođen je u Lici, ispod Velebita, u selu Tribnju, oko 1720. godine, prvu je naobrazbu stekao, vjerojatno, kod nekog svećenika, a 1744. godine zaredio ga je ninski biskup za svećenika, pa je kao i drugi u ninskoj biskupiji bio najprije pop glagoljaš; radi nastavka studija odlazi u Zagreb gdje sluša filozofiju kod isusovaca, tri godine uči teologiju u Grazu; - godine 1754.-56. nalazi se u župi u Požegi, potom u selu Duboviku kod Broda; 1773. godine odlazi u Požegu i tamo na Akademiji predaje moralnu teologiju; 1776. godine Akademija je ukinuta, on se vraća u Dubovik, gdje i umire 1778. godine;
- bibliografija: književni je rad započeo anonimno tiskanim djelom Jeka planine, koja na pisme Satyra i Tamburaša Slavonskoga odjekuje i odgovara (1767) - sadrži 1968 osmeraca; iako je djelo objavljeno anonimno, suvremenici su znali da je djelo Došenovo, pa mu se i danas bez ikakvih dvojbi pripisuje;
    - to je pamflet u obranu Relkovićeva Satira, usmjeren protiv njegovih kritičara i vrijedan izvor informacija u svezi s prvom književnom polemikom u mladoj slavonskoj književnosti;
    - to je odgovor na djelo koje je imalo naslov Tamburaš slavonski, koje je bilo anonimno objavljeno i od kojega se do danas nije sačuvao niti jedan primjerak; anonimni autor Tamburaša slavonskoga je isti onaj čovjek kojega Relković u predgovoru drugom izdanju Satira naziva ''duhovnik Momus''; danas se pretpostavlja da bi anonimni pisac mogao biti franjevac Đuro Rapić, dok neki drugi misle da je to Emerik Pavić;
    - Sličnorični odgovor Vida Došena paroka dubovičkog popu Jovanu ... (1767.) - tekst pun humora, smijeha i ironije, sarkazma;
    - Aždaja sedmoglava, bojnim kopljem udarena i nagrđena... (1768.) - to je popularno pisan moralno-poučni spjev (ep) o sedam glavnih (smrtnih) grijeha; u osmeračkim rimovanim stihovima ispjevano je sedam ukora oholosti, lakomosti, bludnosti, nenavidosti, proždrljivosti, srditosti, lijenosti;
- autor donosi slike iz života slavonskog čovjeka sredinom 18. st. i to u puno darstičnijem obliku u odnosu na Relkovićeva Satira; posebice se oštro okomljuje na ženski rod (snaše), koji je oduševljen kolom, u kojemu se pjevaju pjesme o Kraljeviću Marku, o hajducima, a sve je to za osudu;
- posebice kritizira svadbe i pirovanje, uz koje je vezana neumjerenost u jelu i piću;
- kritici je jednako izložen i seljak i gospoda (npr. sudci), jer su svi jedanko skloni rastrošnosti, a ovi drugi podmićivanju; daje zanimljive podatke o slavonskom folkloru;
- veza s Relkovićem - Aždaja je posredno vezana uz Relkovića, jer i Došen svoje djelo piše zbog Slavonije; obojica idu istome cilju (popraviti zaostalu i nemoralnu Slavoniju), ali je ipak zamjetna različitost: Relković je smiren, staložen, pun takta, a Došen je oštar i nemilosrdan kitičar;
- literatura o Došenu - većina ga svrstava u prosvjetiteljstvo; izuzetak je Matko Peić, koji u knjizi Slavonija - književnost (Osijek 1984), u poglavljuima: Vid Došen i Barokni naturalizam Vida Došena, pronalazi i nešto novo: barok i rokoko;
    - Peić naglašava da ponovo čita Došena, kako bi provjerio (ne)održivost svega onoga što je o njemu zapisano (Peić, 1984: 106)
    - barokno u Aždaji  - do morbidnosti govori o ništetnosti ljudskoga tijela i o bezvrijednosti života na zemlji; prije njega je o tome u Slavoniji govorio samo Kanižlić;
        - baroknost je vidljiva u crnoj boji, pesimizmu, jer su Došenu posebice drage riječi: mrak, blato, smrt (i smard);
        - prema Peiću, Slavonija je kao barokna nesretnica - lijepa ali griješna, te joj stoga treba metodom najgrubljeg baroknog naturalizma predočiti ništetnost i prolaznost svijeta; zbog toga Došen preporuča Slavoncima mortifikaciju - umrtvljenje osjetila, oka, uha, jezika, nosa, opipa (Peić, 1984: 111)
    - rokokoovsko u Aždaji - traženje vitaliteta u animalnome, u humorističkom; Slavoncu su najmiliji jelo, piće i žena, a pri opisu tih grijeha Došen pokazuje sve značajke pisca rokokoa, a to je anakreontsko uživanje u sadržaju; kroz opise pojedinih grijeha dobili smo jedinstvene opise Slavonije 18. stoljeća;
        - rokokoovsko je sve ono u čemu dolazi do izražaja živost, ritam, humor, sve vitalno, veselo, šaljivo
        - Došen opisuje slavonsko selo, Slavonku i Slavonca (Peić, 1984: 107)
        - elementi baroka i rokokoa se izmjenjuju i to tako da Došen sustav rokokoa upotrebljava kada želi opisati i pokazati grijeh, a sustav baroka kada želi potući grijeh;
- kompozicija - gotovo se u svim povijestima nalazi podatak da je Aždaja podulji spjev / ep o sedam glavnih grijeha; kako je svakom grijehu posvećeno po jedno poglavlje, to se obično kaže da Aždaja ima sedam kompozicijskih jedinica; ipak, svemu treba dodati i uvodno pjevanje, tako da kompoziciju Aždaje čine sljedeće sastavnice:
    - Trublja na ogled megdana sazivajuća (uvodno pjevanje)
    - Ukor I. Od holosti - 2724 stiha
    - Ukor II. Od lakomosti  - 1952 stiha
    - Ukor III. Od bludnosti - 2208 stihova
    - Ukor IV. Od nenavidosti - 2086 stihova
    - Ukor V. Od proždrlosti - 2916 stihova
    - Ukor VI. Od srditosti - 1040 stihova
    - Ukor VII. Od linosti - 4500 stihova

- Trublja na ogled megdana sazivajuća (690 rimovanih osmeraca)
    - 1 - to je uvodni dio u kojemu se objašnjava temeljna situacija iz koje izrasta Aždaja, i to na način alegorije (prenesenog značenja):
    Evo trublja glas uzdiže
    Na sve strane nek odliže,
    Da na pomoć vojsku zove
    I sakupi vitezove,
    Da tko kripko srce ima,
    Bojno kopje hitro prima
    Te aždaji na megdanu
    Nek viteški dade ranu (Trublja, 1-8)
    - u navedenim stihovima alegorija podrazumijeva opis početka bitke / boja između krijeposnih vitezova i aždaje, odnosno krijeposnih ljudi protiv griješne Slavonije; Došen kao krijepostan čovjek se bori pisanom riječju, svojim djelom, protiv nekrijeposne Slavonije; a odnosi su sljedeći:
    - ''trublje glas''  - označuje početak bitke, a njega određuje Došenov tekst, tj.   Aždaja;
    - ''tko kripko srce ima'' / ''vitezovi'' - ljudi krijeposna života
    - ''aždaja'' - je griješna Slavonija
        - o svemu navedenom piše i Peić (Peić, 1984: 110)
    - 2- u Trublji se sažeto određuje u okviru samo četiri stiha bit svakoga grijeha:
oholost:        Tko se diže u holosti,
                     zdravje gubi u naglosti;
             holi tegli biti prvi
             do najstražnje kapi krvi.   - bitno je biti prvi

lakomost:   Tko god blago željno teče
                    njemu briga zdravje peče,
                    jer za misli želja vrvi
                    dok svu stroši vlagu krvi. - bitno je trčanje za blagom (materijalnim) i nemir;

bludnost:       Koga nagla bludnost pali,
                     onog u grob brzo svali,
            jer što nagla vatra žeže,
            sve se u lug brzo sleže.   - bitna je strast, naglost i kratkotrajnost

nenavidost:      Koji drugog nenavidi,
                        željnog zdravja i ne vidi
                nenavidost jer ga vari
                        dok mu srce sve pokvari.  - bitno je željeti tuđe

proždrlost:       Kog proždrlost ima roba,
                        naglo vodi njeg do groba,
                        jer gdi mnogo gnoja trune,
                        brzo u smrad gnojni grune. - bitno je da je čovjek rob proždrljivosti

srditost:           Kog pomamna srčba žeže,
                        prid vrimenom u grob leže,
                        jer što godi naglo gori,
                        sažeže se i obori. - bitna je naglost i intenzivnost koja vodi u grob;

linost:              Od linosti tko god trune,
                        Brzo u grob smradni grune:
                       To truloća od starine
                        Ima da se u smrad rine. - bitno je da lijenost vodi sigurno i brzo u smrt.

    - 3 - javljaju se elementi slavonskog regionalizma, tzv. rustikalni realizam ili ''poezija činjenica'' (Ivo Bogner) - riječ je o minucioznoj konkretnosti, koja se doimlje prisno, istinito, svakidašnje i duboko proživljeno; ''poeziju činjenica'' karakterizira odsustvo lirizma, npr.:
    Kad tko bisan o tom radi
    Slavnog Boga da osmradi,
    To je čudo mnogo veće
    Nego da se svinja meće,
    Kad se u svom blatu valja
    Jasno sunce da zakalja. (Trublja, 61-66)
    - genius loci (bît, dobri duh nekoga mjesta, grada) - odrednica je slavonskog regionalizma, a znači da su slavonski pisci egzistencijalno vezani za zemlju (koja znači zavičaj, pejzaž, dom); s tim u svezi su i vrlo česte paregmenonske igre riječima na temu blata;
    - u odrednice slavonskog regionalizma još se ubrajaju: poseban tip pejzaža (ruralna sredina), ekstatičnost / frivolnost u muško-ženskim odnosima (= ''draškanje'' prema Dioniziju Švagelju), anakreontea, humor, pragmatičnost; neki od navedenih odrednica slavonskog regionalizma razrađeni su i potvrđeni u pojedinim ukorima;
    - 4 - u Trublji su naznačene one stilske figure koje će Došen vrlo često i vrlo opširno varirati u pojedinim ukorima, i to: antitezu, paregmenon, oksimoron, metonimiju, hijazam u kombinaciji s metaforom, a u samim ukorima će se još pojaviti i poliptoton, asindeton, polisindeton, apostrofa i razvedene usporedbe;
    - 5 - u Trublji je naznačena prisutnost i ratne terminologije, koja primarno pripada u 18. stoljeću  ratničkoj književnosti; ratna se terminologija, međutim, koristila u pjesničkim tekstovima i prije 18. stoljeća; poznato je još od antičkih vremena da se o ljubavi vrlo često govori kao o ratu, o ljubavnoj bitci; u tom smislu korištenje ratne terminologije u Aždaji nije nešto novo i originalno
    - od navedenog Došen se razlikuje u tome što do u detalje razrađenu ratnu terminologiju primjenjuje ne na ljubavnu nego na moralnu, krijeposnu građu; kod Došena nije riječ o ljubavnoj bitci, nego o bitci za krijepost; Došenov rječnik ratne terminologije već u samom uvodu Trublje čine sljedeće sastavnice: trublja (= početak boja), megdan, vojska, vitezovi, bojno kopje, rana, brane, dušmanin, obramba, tabor, odpadnik, odmetnik, prolit krv, giniti, oružje, naoštreno oružje, boj biti, mač, vojevati, vojvoda, crna vojska

    Adam Tadija Blagojević (1745./6.-nakon 1797.) - branio je Relkovića, ali i kritički govorio o franjevcima; napisao je tekst Pjesnik-putnik, panegirik Josipu II. i njegovim prosvjetiteljskim nastojanjima prigodom njegova puta po Slavoniji (1771.)
    Antun Ivanošić (1748.-1800.) - ubraja se u protivnike prosvjetiteljstva što potvrđuje predgovor u njegovu djelu Svemogući neba i zemlje Stvoritelj;
    Josip Stojanović (1746.-1814.) - bio također protivnik prosvjetiteljstva, a napisao dvije pjesme Tužba duše i tila osuđena, Uspomena općinskoga suda;

Matija Petar Katančić (Valpovo, 1750. - Budim, 1825.)

- posljednji značajniji slavonski pisac na prijelazu iz 18. u 19. st.
- Katančić u povijestima stare hrvatske književnosti - ako si postavimo pitanje: u koju stilsku formaciju svrstavaju naše povijesti Katančića, onda na postavljeno pitanje dobivamo odgovor da on pripada vremenu u kojemu prevladava prosvjetiteljstvo, ali da je on sam predstavnik klasicizma ili pseudoklasicizma; izdvajamo nekoliko naslova i autora koji to potvrđuju:
    - Branko Drechsler, 1907, Slavonska književnost u XVIII. vijeku, Zagreb - Katančić je jedini pseudoklasik u slavonskoj književnosti 18. st.: ''Pseudoklasička poezija ne osniva se na samostalnome stvaranju, već na imitaciji starih klasika i novih pseudoklasika, a Katančić je lako za nju prionuo, jer je ona vezana uz stari klasički svijet, koji je njemu bio poznat i mio.'' (Drechsler, 1907: 93);
    - Branko Vodnik, 1913, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb - za Katančića kaže da je pseudoklasik, jer je dobro poznavao klasičku poeziju;
    - Slavko Ježić, 1944, Hrvatska književnost od početka do danas (1100-1941), Zagreb - Katančića smješta u racionalizam i narodno prosvjećivanje;
    - Tomo Matić, 1948, Matija Petar Katančić, hrvatski učenjak i pjesnik, Osječki zbornik, br. II. i III., Osijek;  - Katančić piše u klasicističkom duhu (u odnosu na stih, strofe, dikciju, tematiku); svijet tih pjesama prepun je klasičnih bogova, božica, nimfi i muza; prema tadašnjoj književnoj modi Katančić je ljude i događaje svojega doba preplitao klasicističkim elementima (kozari, volari - Pan, heksametar, nimfe);
    - Krešimir Georgijević, 1969, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb - Katančić je pisao djela s klasicističkim elementima (reminiscencije iz mitologije, a rjeđe u odnosu na metriku) - pjevati prema klasičnim uzorima i metrima;
    - Matko Peić, 1984, Slavonija - književnost, Osijek - Katančić je glavni predstavnik književnog klasicizma, a bijela boja je temeljna bolja Katančićeva klasicizma; temeljni je oslonac klaicizma racionalizam; klasicizam je suprotnost rokokou (koji rasitnjava, koji je deskripcija detaljića, ''šarm maloga''), jer rokokoovsku usitnjenost želi zgusnuti i vratiti se renesansi, po kojoj je cjelina ideal svake umjetničke kreacije; klasicizam se disciplinirao u staloženost proporcije i mir simetrije; nadahnuće je razum i antika - javlja se moda GREKOMANIJE; Katančić znači likvidaciju rokokoa i afirmaciju klasicizma u Slavoniji;

- životopisna bilješka: prezime dolazi od toga što je Katančićev djed bio KATAN = konjanik, vojnik, dok mu je otac bio čizmarski obrtnik; krsno mu je ime Matija, a pri stupanju u franjevački red je prozvan Petrom; bio franjevac, školovao se u Valpovu, Pečuhu, Budimu, Segedinu, Beču, Osijeku; službovao u Osijeku, Zagrebu, u Budimu kao profesor arheologije, u Pešti kao profesor starina i numizmatike; sve je vrlo rano  napustio (već nakon četiri godine); povukao se u tišinu franjevačkog samostana zbog slaba zdravlja 1800. (Ježić), bavio se znanošću, prevođenjem Svetog pisma, i to stoga što je bio ''samotar'' (Drechsler); umro u Budimu 1825. godine;
    - životopisne podatke povijesti donose ujednačeno (školovao se u različitim mjestima, bio profesor i umirovljen 1800. zbog lošeg zdravlja; samo S.Marijanović tvrdi da je umirovljenje bilo nasilno, jer caru Franji I. nisu po ćudi bili znanstvenici, nego podanici);

- bibliografija: bavio se poviješću, arheologijom, numizmatikom, filologijom; sva znanstvena djela napisao na latinskom jeziku, ali pisao je i na hrvatskom i na mađarskom jeziku (Magyar lant, 1790 - jedina poznata Katančićeva mađarska pjesma; prigodnica, a povod joj je 1790. g. kada je bila instalacija hrvatskog bana Ivana Erdödija); glavni predmet njegovih istraživanja bio je klasički svijet (Drechsler), koji je u našim krajevima ostavio vidne tragove i koji su ga silno zanimali;
    - pored znanstvenog rada poezija je bila nešto sporedno i uglavnom prigodničarsko; kao pseudoklasicist nije imao sljedbenike;  njegov klasicizam posljedica je vremena boravka u Budimu u kojemu jača interes za latinski jezik, klasične uzore, antiku, kvantitativni princip u metru (versifikacija ili metrika - nauk o stihu);
- cijenio je Kanižlića, osuđivao Relkovića, poznavao dubrovačko-dalmatinsku poeziju; prema njegovim riječima uzor mu je bio Ovidije, a na njegovo stvaralaštvo je vidno utjecao i njegov profesor estetike Đuro Szerdahelyi (kojemu je posvetio i Fructus auctumnales), zatim profesori franjevci  Josip Pavišević, Ivan Velikanović, Marijan Lanosović;
- neka djela su: - Poskočnica Pana i Talije (Osijek 1788)
        - Fructus auctumnales (Zagreb 1791; 1794. drugo izdanje)
        - Sveto pismo, u 6 svezaka (Budim 1831. - izlazi u osvit hrvatskog              preporoda; za tisak priredio G.Ćevapović, a izdao njegov učenik Josip            Matzek)
        - Pravoslovnik (rječnik koji je ostao u rukopisu s ukupno 1488 stranica            rukopisa, a počeo ga je pisati 1815.;  svemogući je posljednja obrađena riječ);         bogata narodna frazeologija;
        - napisao i niz znanstvenih djela , ali s jednom zabludom: da su stari Iliri    bili        Hrvati, tj. Slaveni;
        - prema Matiću Katančić je objavio 18 naslova, a u rukopisu je ostalo njih 15, a među njima i De poesi illyrica libellus ad leges aestethicae exactus cum Rosaleide Kanislichii emendata = Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike s ispravljenom Kanižlićevom Rožalijom (Budim 1817.); kada se na simpoziju o Katančiću 1976. slavila i 150 godišnjica smrti Katančićeve, njemu u čast je odlučeno da se ovaj Katančićev autograf objavi i prevede na hrvatski jezik, što je učinio prof. Stjepan Sršan 1984. godine.
    - djelo je značajno po tome što se po prvi puta o hrvatskom pjesništvu piše po zakonima estetike, a ne samo bio-bibliografski; sadrži kratak uvod u početke pjesništva, zatim govori o pjesništvu ilirskog naroda (navodi grane pjesništva, donosi svoje sudove o piscima, a među inima cijenio je Barakovića, I.Đurđevića, Kačića, a vrhunac je Kanižlić; Gundulića nije poznavao), a kao dodatak donosi Rožaliju s popravljenim naglascima;
- dakle, o tome kakav je odnos između Katančića znanstvenika i Katančića pjesnika, sve se povijesti slažu da prednost treba dati Katančiću-znanstveniku, a izuzetak je jedino Peić, koji tvrdi suprotno (dati prednost pjesniku Katančiću);
- nadalje, sve se povijesti slažu u odnosu na to tko je bio uzor Katančiću-pjesniku (Szerdahely, Pavišević su na prvom mjestu), a poezija mu je prigodničarskog karaktera;
- povijesti se slažu i u tome da je Katančić napisao poetiku De poesi illyrica libellus... (1817), a kao predradnja joj je poslužilo uvodno predavanje u zbirci Fructus auctumnales Brevis in prosodiam... (1791.)

bibliografija Katančićeva (sažetak):
- Poskočnica Pana i Talije (Osijek 1788.)
- Magyar lant (napisano 1790.)
- Fructus auctumnales (Zagreb 1791;  1794. drugo izdanje):
    Pars I. Metra latina
        I. Lyrica
        II. Elegiaca et heroica
        III. Epigramata
    Pars II. Metra illyrica
        Brevis in prosodiam  illyricae linguae animadversio  (= Kratka napomena o       prozodiji ilirskog  jezika)
        I. Peto- i šestonoge (Elegiaca et heroica)
        II. Tamburne inostranske (Lyrica peregrina)
        III. Popivke narodne (Trochaica patria, in choreis)
        IV. Proste (Vulgaria lyrica)
- Sveto pismo, u 6 svezaka (Budim 1831.)
- Pravoslovnik (rječnik koji je ostao u rukopisu, a počeo ga je pisati 1815.)
- De poesi illyrica libellus ad leges aestethicae exactus cum Rosaleide Kanislichii emendata = Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike s ispravljenom Kanižlićevom Rožalijom (Budim 1817.)

Fructus auctumnales  (1791, 1794.)

- u odnosu na sadržaj, metriku, dikciju osjeća se utjecaj Teokrita, Vergilija, Ovidija, Alceja, Sapfe, Horacija;
- sastoji se od dva dijela: prvu polovicu čine latinske pjesme (Pars I. Metra latina - I. Lyrica - uglavnom prigodne ode, većinom u alkejskom slogu - osmercima, posvećene određenim osobama: Szerdahelyu, Paviševiću, B.Tadijanoviću, banu Erdödiju; ima i  pjesama o suvremenim događajima, ratovima; II. Elegiaca et heroica - pjesme u elegijskom distihu /- to je heksametar vezan s pentametrom u dvostih; heksametar - stih od 6 stopa; = šestostopac, šestomjer; pentametar - stih od pet stopa/ i u heksametrima; III. Epigramata), a drugu polovicu hrvatske pjesme u klasičnim metrima (Pars II. Metra illyrica); na početku hrvatskih pjesma nalazi se tekst iz područja teorije pjesništva pod nazivom Brevis in prosodiam  illyricae linguae animadversio  = Kratka napomena o prozodiji ilirskog jezika - bitno je sljedeće: dužina stiha je temelj građenja stihova; ovaj uvodni članak Katančić će kasnije razraditi u knjizi/rukopisu De poesi illyrica libellus);  hrvatske pjesme dijeli na:
    I. Peto- i šestonoge (heksametri i elegični distisi): tri ''razgovora pastirska'', jedna elegija u smrt Marije Terezije i Satir od kola sudi;
    II. Tamburne inostranske: tri prigodnice u drugim klasičnim metrima
    III. Popivke narodne: 6 pjesama na narodnu
    IV. Proste (= vulgaria lyrica): 4 lirske pjesme, a među njima i Vinobera u zelenoj Molbice dolini - prema Georgijeviću to je najbolja Katančićeva pjesma;
    ← najljepše su pjesme iz III. i IV. skupine, jer su najbliže narodnom duhu i stihovi su građeni po naglasku;
- prednost pripada klasicizmu; latinske pjesme, a i neki epigrami, imaju prigodničarski karakter, privatni i javni (u čast Josipa II, bana Erdödija, hrvatskom vojniku; govori o prijateljima i znancima, suvremenim događajima);
- u hrvatskoj poeziji nastoji ostvariti klasicizam sadržajem i oblikom (klasičku prozodiju primijeniti na hrvatski jezik - odbaciti naglasak i držati se principa kvantitete, a to je objasnio u raspravici ispred hrvatskih pjesama Brevis in prosodiam illyricae linguae animadversio = Kratka napomena o prozodiji ilirskog jezika, 1791.); okrenutost klasicizmu potvrđuju i neki pastirski razgovori pisani u heksametru;
    - na hrvatskom je počeo pisati, vjerojatno, u đačko vrijeme, za vrijeme boravka u Osijeku (1774.) ali nije ih smatrao vrijednima, pa ih nije ni uključio u Fructus; u hrvatskim pjesmama osjeća se utjecaj naše narodne lirske pjesme (on je volio narodnu pjesmu i starinske narodne običaje, pa po tome blizak romantizmu);
    - Satir od kola sudi - to je satira protiv Relkovića, jer kolo nije ostatak iz turskih vremena, nego je to baština drevnih Rimljana; to nije zlo, nego zabava gradska;
    - Košutica - svrstana u ''popivke narodne'', koje djevojke pjevaju u kolu; u odnosu na ovu pjesmu zanimljivo je uočiti korespondentnost teksta zapisanog u Fructusu i u De poesi illyrica libellus: tu pjesmu veli Katančić u Libellus, običavaju djevojke pjevati u kolu, kod ljetnih poslova, kod vatara na raskršćima, u doba poklada; no, sam priznaje da pjesma u Fructus nije priopćena vjerno, nego da ju je udešavao prema ''alkmanskoj pjesmi'', dakle, prema  klasičnoj metrici; zahvalni smo, dakle, Katančiću što je u De poesi... donio tekst Košutice onako kako ju je narod pjevao, a u Fructus onako kako ju je on preradio, pa se komparacijom može vidjeti što je Katančić u pjesmi izmijenio (v. Prilog):

Prilog
KOŠUTICA (iz De poesi)

Rosna, bosna (!), košutico,

gdi li si se zarosila?
Pratila sam milog bratca,
a što ti je bratac dao?
Dao mi je devet ključev,
da otvaram devet gradov.
Ja otvorih prvog grada,
al u gradu kolo igra;
U kolu je seka Mara.
Mara bi se udavala
za junaka, za oblaka:
Kuma zove žarko sunce,
a miseca starog svata,
a vlašiće barjačiće,
sitne zvizde u svatove. KOŠUTICA (iz  Fructus)

Rosna, bosa, oj košutko,
              Oj, rosna, bosa!
Kud si rosom putovala?
Pratila sam bratca dragog.
A što ti je bratac davo?
Davo mi je devet ključev,
otvaram da devet gradov.
Otvori ja prva grada,
al u gradu kolo igra,
u kolu je seka Mara.
Mara bi se jurve dala
za junaka za oblaka:
kuma zove žarko sunce,
a miseca svata starog,
a vlašiće barjaktare,
svate zove sitne zvizde.



21.
Književnost 18. stoljeća u Banskoj Hrvatskoj

- stereotip za Bansku Hrvatsku - "progonjena Hrvatska" (Stanko Andrić, Zavičajna čitanka)
- prilike: u Banskoj Hrvatskoj se i u 18. st. piše nabožno-moralizatorska književnost, namijenjena vjerskom prosvjećivanju naroda, a prave prosvjetiteljske književnosti još na početku stoljeća nema; za narod se nije imao tko brinuti, jer je građanstva bilo malo i pod snažim utjecajem stranaca, jača habsburška centralizacija koja onemogućuje svako nastojanje oko samostalne politike kako Hrvatske tako i Ugarske; o hrvatskom se narodu brinu jedino redovnici (pavlini i isusovci) i svećenici; književna je djelatnost vezana uz kajkavsko narječje kojim se pretežito govorilo u Banskoj Hrvatskoj, dok je znanstveni rad (nešto vezano uz povijest, teologiju, zemljopis, jezikoslovlje, fiziku) pisan latinskim jezikom i najčešće je neobjavljen;
- rad na leksikografiji - u 18. st. zbog školskih potreba počinju se pisati rječnici, što potvrđuju Sušnik, Jambrešić, Patačić; rad na leksikografiji je u rukama redovnika (isusovaca, pavlina)
- Sušnik-Jambrešićev Rječnik / Lexicon, 1742 - riječ je o rječniku Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples, 1742; gotovo cijeli rječnik je napisao Franjo Sušnik, a za tiska ga je uredio i priredio Andrija Jambrešić (isusovci obojica); ovaj rječnik treba zamijeniti stariji Habdelićev Diktionar, a namijenjen je školskoj mladeži; rad na rječniku je započeo Sušnik u čemu ga je prekinula živčana bolest i smrt, pa brigu oko rječnika preuzima Jambrešić; u rječniku se latinske riječi tumače na hrvatskom, njemačkom i mađarskom, a najopširnije je hrvatsko tumačenje; u tumačenja unosi pečat svoga vremena u kojemu ima puno praznovjerja; posebice su duga tumačenja geografskih naziva; etimologijska tumačenja su naivna;
- Adam Patačić - potječe iz ugledne plemićke obitelji, završio filozofiju i teologiju, zaredio se, imao župu u Vrbovcu; najviše ga zanima glazba, pa je napisao i libreto za jedan oratorij i operu; u dokolici se bavi glazbom i znanošću, pa je tako od njega ostao rječnik Dictionarium latino-illyricum et germanicum (1054 stranica) - neka vrsta enciklopedijskog rječnika, podijeljen na 4 veće cjeline; ostao je u rukopisu;

- kasnije se intenzivira rad na kulturnom i književnom planu; jača interes za nacionalnu povijest (A.B.Krčelić), jača rad na leksikografiji (F.Sušnik, A.Jambrešić, Adam Patačić, M.P.Katančić), pobožni pripovjedači su sve produktivniji (Š.Zagrebec, H.Gašparoti, Š.Fuček), a javljaju se i neki pisci svjetovnjaci (Katarina Patačić)
- pisci književnici u ovoj regionalnoj književnosti su:

    Hilarion Gašparoti (1714.-1762.) - pavlin, rođen u Samoboru, napisao je ogromno djelo na kajkavskom u četiri knjige Cvet sveteh ali živlenje i čini svecev - po danima u mjesecu, a svaka knjiga obuhvaća tri mjeseca, izneseni su životi svetaca;
    Ivan Krištolovec (1658.-1730.) - pisao na latinskom o povijesti pavlinskoga reda, a na hrvatskom je izdao Tomaša od Kempis: Od nasleduvanja Kristuševoga, i Život svete Marte i Magdalene
    Ivan Mulih (1736.-1798.) - pisao propovijedi (Prodeštva kratka i gotova, u dvije knjige)
    Nikola Plantić (1720.-1777.) - paragvajski misionar, napisao je molitvenik Pobožna i kratka za vsaki dan meseca premišljavanja;
    Stjepan Fuček (1691.-1747.) - svećenik, izdao Historie s kratkem duhovnem razgovorom od poslednjeh dugovanj

JURAJ   MULIH
(Hrašće u Turopolju, 30. IV 1694. - Zagreb 31.XII 1754.)

- isusovac koji je najveći dio života proveo propovijedajući kao misionar po hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj, napisavši preko 20 knjiga, a neke od njih pisane su i štokavskom ikavštinom;
- životopis: rođen je u seljačkoj obitelji u Hrašću u Turopolju; školovao se u Zagrebu, a 1714. stupio u novicijat isusovačkog reda; teologiju i filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Trnavi (Slovačka), Banjskoj Bistrici (Slovačka); nakon završenog studija 1726. stupa u svećenike i 27 godina života posvećuje misionarenju (1727-1754); kao misionar obišao je cijelu Hrvatsku, Slavoniju, Prekomurje i sve krajeve Ugarske naseljene Hrvatima; zbog toga ga neki isusovački dokumenti nazivaju MISSIOARIUS  VAGUS (misionar bez stalnog boravišta, misionar koji luta);
    - umro na staru godinu 1754. godine, poslije propovijedi;
    - Krčelić koji je u Annuama inače vrlo kritičan i prema crkvenim ljudima, pun je pohvala na Muliha kao čovjeka: ''Poštovani otac Mulih, isusovac, kojega svi Hrvati, Slavonsci, Dalmatinci i ugri smatraju pravim svecem, preselio se prošle noći iz ovoga zemaljskoga stana u nebo. Uistinu je bio božji čovjek i apostol.''
    - u tri desetljeća svojega misionarskog djelovanja neumorno je radio na suzbijanju nepismenosti, neprosvijećenosti, radio je na popularizaciji knjige; bio je istaknuti prosvjetni radnik zbog čega je i bio prozvan imenom Croatiae gentis apostolus (Apostol hrvatskog naroda);
- književno djelo: prema dosadašnjim istraživanjima Mulih je zadužio hrvatsku književnu baštinu s 32 naslova (tvrdi Ivan Fuček u monografiji Juraj Mulih, Zagreb 1994; 25 ih je nedvojbene autentičnosti, 6 ih je vrlo vjerojatne autentičnosti, dok je samo jedan naslov dvojben); neka su djela doživjela više izdanja, neka su prerađena i ponovno tiskana, a veći je broj tekstova objavio anonimno; neki stariji izvori spominju 22 naslova (K.Georgijević);
    - sav je Mulihov književni rad određen katehetskim, pastoralnim i misionarskim djelovanjem, te je stoga moguće njegova djela svrstati u tri kategorije: katekizmi, molitvenici, misijski priručnici ili pjesmarice;
    - tri njegova najpoznatija i najobimnija djela jesu:
- Posel apoštolski (17429 - katekizam pisan u obliku dijaloga između učitelja i učenika, podijeljen u pet dijelova; djelo nije htio pisati latinskim (dijačkim) jezikom, nego narodnim da ga svi priprosti razumiju; to je praktična enciklopedija vjerskih i crkvenih tumačenja i propisa (to su pouke u odnosu na obiteljski, društveni, crkveni život); oko 1800 stranica; djelo se oslanja na ono Jurja Habdelića iz 17. st. koje ima naslov Pervi otca našega Adama greh (posebice u odnosu na obradu sedam smrtnih grijeha);
    - on svoje vjernike uči poslušnosti i pokornosti;
- Škola Krištuševa (1744) - katehetički priručnik; to je skraćeno izdanje Posla apoštolskog i u njoj se nalaze i Regule dvorjanstva za lijepo vladanje; to je najstariji bonton objavljen u 18. stoljeću;
- Nebeska hrana (1748) - molitvenik s preko 600 stranica;
    - Mulihov biograf Josip Badalić je napisao da Mulih nije veliki esteta, nego da je asketa, pa da u tom duhu piše i svoja djela; stil je jednostavan konkretan i zoran; nadalje slab je kao pjesnik, on je samo ''versifikator od nužde'';
- nije uvijek originalan pisac, posuđuje od drugih (nekad ne navodi izvor, ali u ono vrijeme se pojam originalnosti drugačije shvaćao nego danas - smjelo se i posuđivati a da te ne proglase plagijatorom);
- Mulih je isusovački vjerski propovjednik - usmeno propovijeda na misijama, a pismeno u knjigama; pri tome je bio protiv narodnih pjesma, koje je htio zamijeniti pobožnim (prije njega isto je pokušao i Nikola Krajačević Sartorius);

-   Bogoljubne pisme (1736) - pjesmarica s pridodanim molitveničkim dijelom koji ima naslov Putničko brašno iliti Duhovna hrana za putnike (pisano u prozi);
-   Pisma XIV. Uzdišenje k pridragomu Isusu i prislatkom njegomu Imenu (pjesma pisana na tragu barokne poetike)


KATARINA  PATAČIĆ
(?, oko godine 1743. - Varaždin, 1811.)

- životopis: u tmurnoj povijesti hrvatske književnosti 18. stoljeća, kada su na sceni samo duhovna lica (kroničari, moralisti, historici, leksikografi), i kada je vrlo malo pravih književnih djela, javlja se i jedna neobična osoba, i to time što nije duhovno lice, i što nije muškarac; riječ je o pjesnikinji Katarini Patačić, koja dolazi iz dviju vrlo uglednih obitelji - otac joj je bio veliki župan grof Petar Keglević, a majka joj je bila grofica Ana Drašković;
    - godina i mjesto rođenja nisu poznati, ali se pretpostavlja da je rođena oko 1743. godine; godine 1763. udala se za baruna Franju Patačića, koji je iduće godine postao grofom; o Katarini piše Krčelić u Annuama i kaže da je Katarina u miraz donijela tri imanja, ali i 60 000 forinti duga; to je vrijeme kada Patačići žive u vlastitu dvoru u Varaždinu, koji je tada političko i prosvjetno središte civilne Hrvatske; u Varaždinu se tada živi raskošno, luksuzno - Varaždin je tada doista ''kleine Wien'';
    takav luksuzan život bez pravog pokrića doveo je do bankrota i gubitka imanja brojnih plemića, pa tako i Patačića;
- književno djelo: od Katarine je ostala samo rukopisna zbirka kajkavskih pjesama   Pesme horvatske (1781); zbirka je bogato barokno ukrašena a na naslovnici se nalazi silueta pjesnikinje, mjesto i vrijeme nastanka zbirke (Varaždin 1781);
    - posvećene su (aldovane) kaločkom nadbiskupu i bratiću njezina muža Adamu Patačiću;
    - originalnost - neki misle da je pjesme mogao napisati i biskup Adam patačić, i njezin muž, ili grof Franjo Patačić; ipak, danas se vjeruje da je Katarina autorica zbirke;
    - to je zbirka lirskih, pretežno ljubavnih pjesama, pisanih po talijanskom uzoru;
    - sadrži 29 pjesama: neke su upućene Kati / Katici, jedna je ljubavni duet, nekoliko ih govori ženska osoba, a najveći broj pjesama govori o općim motivima (ljubav, prijateljstvo, Bog, čežnja za domovinom); zbirka bi se mogla podijeliti u dva dijela: prvi završava pjesmom Ljubčiča uskok, što je u biti prijevod s talijanskog i to epiloga Tassova Aminte, koji u izvorniku ima naslov Amore fuggitivo; Tassovom kanconom završava svojevrsni ljubavni roman izrečen kroz pjesme;
    drugi dio  zbirke obuhvaća opće teme u kojima su česti motivi iz grčke mitologije; pjesme iz ovog dijela kanconijera imaju naslov ili prvi stih preveden i na talijanski, ali talijanski se predlošci do danas još nisu pronašli;
    - generička pripadnost ovoga kanconijera - rokoko koji je izraz građanske kulture; to je kanconijer dvorskoga tipa, koji ima dodirnih točaka s talijanskim petrarkizmom;
    - ova je rukopisna zbirka tiskana tek 1991. godine pod nazivom Pesme horvatske Katarine Patačić, priredio za tisak, uredio i pogovor napisao A.Jembrih, Zagreb-Donja Stubica 1991.

ADAM  BALTAZAR  KRČELIĆ
[ADAM   BALTAZAR  (BOLTEŽAR / BOLTIŽAR)  KRBAVSKI ]
(Brdovec / Berdovec kraj Zagreba, 5. 12. 1715. - Zagreb, 29.3.1778.)

- životopis: rođen 1715. u Brdovcu kod Zagreba, u sitnoplemićkoj obitelji podrijetlom iz Krbave (zato mu ime pišu još i ovako: Adam Baltazar Krčelić ''de Corbavia''); gimnaziju slušao kod isusovaca u Zagrebu, zatim filozofiju u Beču, a teologiju i pravo u Bologni (završio je sva tri studija); bio župnik u Selima kod Siska; 1747. g. postaje zagrebački kanonik, zatim rektor hrvatskog kolegija u Beču, gdje stječe brojne utjecajne prijatelje (od same kraljice M.Terezije dobio je Vitezovićeve spise i zbirke izvora za hrvatsku povijest); vraća se u Zagreb, ali za vrijeme biskupa Thauszyja (umire 1769.) nije napredovao punih 20 godina, jer mu je ovaj biskup bio smrtni neprijatelj; čak je biskup Thauszy podigao tužbu protiv Krčelića, jer je smatran izdajicom vlastitoga naroda, ali glavne točke optužnice su bile: utaja novca, nepolaganje računa, nemar u pohađanju crkve, nagovaranje na homoseksualnost; parnica se vodila dugo, završila je nepovoljno po Krčelića; iako je bio oslobođen glavnih točaka optužnice, ipak je morao tražiti oproštenje od biskupa, što je teško povrijedilo njegovo samoljublje; on je ogorčen, sebe smatra neopravdano zapostavljenim; nakon Tauszyjeve smrti kraljica ga imenuje arhiđakonom (što cijeli život priželjkuje), ali on je već star, bolestan (kostobolja u nogama) i ne može više uživati u dodijeljenoj mu časti;
    - bio povjesničar, kroničar, memoarist, zanimljiva osoba svoga vremena; suvremenici nisu imali dobro mišljenje o njemu, jer su ga smatrali dvorskim čovjekom, odnosno neprijateljem svoje zemlje; mnogo je niskih stvari napisao o biskupima i čestitim ljudima; bio je slavoljubiv, osoban, osvetoljubiv, žučljiv, često u sukobima i razmiricama i intrigama, rastrzan između Beča i Zagreba; kulturom je nadmašivao duhovne i svjetovne intelektualce svoga vremena, ali iznenađuje da nije poznavao dubrovačku i dalmatinsku književnost (imao je prijepis Osmana, a ipak za Vladislava, poljskog kraljevića, kaže da je kralj Hungarije);
- sve svoje knjige i rukopise poklonio je 1777. g. knjižnici Pravoslovne akademije kojom je udaren temelj današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu;
- književno djelo:  pisao je na hrvatskom (ondašnjem kajkavskom književnom jeziku) i latinskom jeziku, bio je pristalica prosvijećenoga apsolutizma i protivnik jačeg utjecaja crkvenih redova; danas je najpoznatiji po svojem povjesno-memoarskom djelu Annuae (Zapisi po godinama), ali osim tog djela napisao je još i neka druga djela, kao npr.:
    - Živlenje blaženoga Gazotti Auguština, zagrebečkoga biškupa (1747) - hrvatskim jezikom govori o dominikancu Augustinu Kažotiću (Gazotti), koji je od 1303. do 1322. bio zagrebački biskup; misli se da je to prijevod ili preradba  latinske Vitae od Ivana Tomka Mrnavića;
    - Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis... (Povijest zagrebačke stolne crkve... 1770) - pripada crkvenoj povijesti; prikaz zagrebačkih biskupa od 1093-1602.g.
    - De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, 1770. (Prethodne bilješke o kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji) - nastavlja rad P.Rittera Vitezovića iz prethodnog stoljeća u povijesno-kronologijskome nizu; ima dosta nedostataka (u odnosu na jezik - latinski mu je dosta loš, primjećuju već njegovi suvremenici; geografiju - po njemu Sava utječe u Dravu; povijesti - hrvatske kraljeve miješa s ugarskima); ovdje se Krčelić pokazuje kao pravi dvorski povjesničar i vjerni podanik krune, jer nastoji dokazati prava ugarske krune na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i Srbiju; zbog objavljenih nekih povijesnih dokumenata djelo ima stanovitu vrijednost;
    - Scriptorum ex regno Sclvoniae a saeculo XVI usque ad XVII inclusive collectio, 1774 (Pregled pisaca iz kraljevine Slavonije od XVI do XVII stoljeća) - objavio pod pseudonimom Adalbert Barić; to je pregled pisaca u sjevernoj Hrvatskoj od najstarijih vremena do Vitezovića (ali nema Zrinskih);
    - Annuae sive Historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam - (Annuae ili Povijest od uključivo 1748. godine i slijedećih /do 1767/ na znanje potomstvu; Veljko Gortan djelo prevodi i pod ovim naslovom: Annuae ili Historija 1748-1767, JAZU, Zagreb 1952, a u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 3, Zagreb 1969. naslov je preveden i kao Annuae /Zapisi po godinama/; Georgijević Annuae prevode i kao Anali ili Historija...) -  u Zagrebu se znalo da Krčelić piše svoje memoare, pa su mnogi od njih i strepili; kad je poslije njegove smrti rukopis bio otpečaćen, predan je na ocjenu savjetniku grofu Festetiću; pročitavši ga, on je predložio da se rukopis spali ili strogo cenzurira; njegov učenik Nikola Škrlec odlučio se za ovo drugo - on je dao na 22 stranice gustim crnilom precrtati ona mjesta u rukopisu koja bi mogla sablazniti čitatelje; od toga se manji dio da pročitati, ali je veći dio tako temeljito premazan crnilom da se ne može pročitati ni uz pomoć najmodernijih tehničkih sredstava;
    - nakon Krčelićeve smrti Annuae su ostale u rukopisu, a izdao ih je u originalu, na latinskom 1901. Tade Smičiklas (neka precrtana mjesta je mogao pročitati, ali u interesu samog Krčelića ipak ih je izostavio); one su, dakle, bile krnje i cenzurirane; konzultirajući i tekst koji je objavio Smičiklas i sam izvornik rukopisa na hrvatski je Annuae preveo Veljko Gortan (1952. godine; 630 stranica);
    - glavno djelo kojim se bavio do smrti; to su godišnji izvještaji, anali, kronika, ili najtočnije to su memoari, uz koje je pisac dodao biografije trojice suvremenih mu biskupa (Branjuga, Klobušickog, Thauszyja); opisuje sistem svjetovne, crkvene i vojne vlasti prijelomnog  vremena marijaterezijanskih i jozefinskih reformi, opisuje uglednije porodice, samostane, ljude od pera;
    - opisuje stvaranje banske Vojne krajine, seljačke bune 1755. i njihovo krvavo gušenje; opisuju se moćnici na bečkom dvoru (carski kancelari, savjetnici, maršali, generali, kardinali...), ali i naši banovi, podbani, župani...; utrkuju se ljudi kako bi zadobili što unosnije časti i karijere; u stjecanju časti i  položaja dopuštena su sva sredstva - intrige, dostave, moćne veze u Beču, podvale i pakosti, a jednako ih koriste i crkveni i svjetovni ljudi; od tih slabosti nije bio pošteđen ni sam Krčelić;
    - na prvi pogled to je knjiga intriga i ogovaranja u kojoj se ljudi pojavljuju s njihove intimne, ogoljele strane; ali ona je i nešto više - društvena i politička povijest, šarolika slika društvenog života u Hrvatskoj sredinom 18. st.; Annuae su vrijedan izvor informacija o političkim, kulturnim i društvenim zbivanjima sredinom 18. st.;  pritome više inzistira na naličju, a manje na pravom licu javnog i privatnog života;
    - popularizaciji Annua pridonio je  najprije Šenoa, koji je iz rukopisa Annua uzeo građu za roman Diogenes (1878), a kasnije i J.E.Tomić koji u istom izvoru pronalazi građu za dvotomni roman Za kralja - za dom (1894-5) i za pripovijest Udovica;

Annuae (PSHK, Knjiga 3 - Hrvatski latinisti II, Zagreb 1969.)

Godina 1749. - govori o Turopolju, koje funkcionira kao samostalna općina (ima vlastiti sud, pravo mača = pravo nad životom i smrću, maltarine, sajam); župana nazivaju španom, kojemu je podređen podšpana, koji je obično nepismen; župan ima svu vlast;
- tko je želio dobiti kakvu čast u općini, morao je to zaslužiti ''obilnijim darivanjem jela i pića''; zbog toga su se pijani sakupljali na dan restauracije općine, svađali se, galamili i tukli;
- način izbora u općinu - jedni su šakama i drugim sredstvima podržavali svoga kandidata i silom ga vukli natrag da zauzme sjedište, drugi su ga vukli natrag čupajući mu kosu, trgajući mu odijelo, a često su ga i tukli; na taj način bio biran i Juraj Ligutić (iščupali su mu kosu, strgali odijelo i prilično namlatili); ovaj običaj ukinuo je ban Josip Eszterhazy;

Godina 1752. - Odluka o tamanjenju vrabaca.
- zakonom se propisuje da svako domaćinstvo mora uz porez predati i 300 komada vrabaca; odluka se ismijavala a pravile su se i šale: Krista su usporedili s vrapcem, a kraljevinu Hrvatsku nazvali kraljevinom Kristovom; stoga je Hrvatska prikladno mjesto za vrapce; ako se progone vrapci, progoni se i Krist;
- ovim su se zakonom namicala sredstva u državnu blagajnu;

Godina 1753. -  Koji su to bogovi Hrvatske. Izvještaj o Rafayu.
        - Josip Rafaj se isticao brbljivošću i častohlepljem i uživao je naklonost bogova               Hrvatske (podbana, blagajnika, protonotara); namakao si velika bogatstva, a bio je često   izaslanik tamo gdje su bile velike dnevnice  i  korist (aktualno i danas);

Godina 1754. - Različiti novi oblici rasklašenosti u Zagrebu.
- ove zime vlada raskalašenost, tj. razbludnost u Zagrebu (javni plesovi, grofica Erdody glumi u nekoj njemačkoj komediji, a prema tome se treba osjećati odvratnost; komedija se dovodi u svezu s nečim đavolskim, jer je riječ o obrazini/maski i krabuljama);
- raskalašenost vlada posebice o pokladama, a sram i stidljivost se smatra manom;

Godina 1755. - Buna seljačka.
    - piše o seljačkim bunama 1755, koje imaju više dijelova (podravsku, vrbovečku, i još dva  dijela); piše o povodu podravskoj buni, koju je puk podigao zbog kudjelje gospođe supruge     Josipa Raffaya, koju su žene buntovnika morali presti; buntovnici su najprije kudjelju spalili,    zatim su provalili u dvorce, spalili ih, opljačkali, popili vino, a neke su gospodare spalili  zajedno s dvorcima;

Strah Zagrepčana - nakon pojave seljačke bune 1755. u Zagrebu je zavladao sveopći metež; zavladao je strah, ljudi su se brinuli kako da zbrinu svoj imetak, škole su bile zatvorene, isusovci su bili raspušteni a njihov je rektor s ispravama i novcem kolegija otišao u Štajersku; za obranu su na trg izvukli neke smiješne topove; plemići su napuštali sela i odlazili u gradove;

Pod podbanovim vodstvom provodi se pljačkanje nesretnika - otima se i odvodi svakojaka stoka, različite potrepštine iz kuća sve se međusobno dijeli, samo Nikola Škrlec i Krste Krčelić nisu htjeli uzimati dio, ali zato to isto nije odbijao Josip Raffay; provode se svakodnevna smaknuća, nema dovoljno vješala pa ljude komadaju i vješaju po okolnim stablima; nema dovoljno krvnika, pa obećavaju pomilovanje buntovnika, zbog čega je mnoštvo ljudi htjelo biti krvnikom;

Godina 1758. - Nevolje novaka.
- osuđenike iz prošle godine novače u pukovnije, ali nemaju ni dovoljno hrane, ni jela,ni pića, ni stelje (ležaja); o tom jadnom stanju novaka netko je pisao samoj kraljici, pa im se stanje popravilo u tom smislu da su dobili pravo na stelju za 4 krajcara na dan;

Godina 1761. - Smrt Adama Najšića. Njegov opis.
- bio je podban kraljevine; bio je popularan i na glasu kao pijanica; s tom ispičuturom nestalo je pijančevanja; brinuo se samo za vlastiti imetak, za vlastitu korist i zato se ulagivao  i laskao dvoru; rodio se u siromaštvu, ali je ženidbom namakao znatna sredstva, zatim je pisao oporuke plemićima i tako i sebi namicao sredstva; bio je licemjer;

Godina 1763. - Unošenje raznih knjiga - oficiri se vraćaju u domovinu iz ratova, donose svakojake knjige; u njima je bilo svakojakih ideja 8npr. da je duša smrtna, da su sve svetinje i vjera sama izmišljotine;
    - ljudi su se hvalili da su bezvjerci, slobodni zidari, ali ih je mali broj govorio da su kršćani; nastala je vjerska zbrka;

Godina 1765. - Đavao u Gorama - priča o tome kako se u neku kuću uvukao đavao, zlostavlja ljude, a mjesni kapelan mora odlaziti noću u tu kuću i zaklinjanjem čititi kuću od nečastivog; kasnije se đavao preselio u župni dvor; problem su razriješili oficiri koji ni u šta ne vjeruju i uz pomoć novca razotkrili tajnu: starica iz te kuće im je ispričala da se pod krinkom đavla sastaje kapelan i žena, njegova milosnica;
    - primjer praznovjerja i prosvjetiteljstva - čovjek može sam razrijšiti svoje probleme;

Godina 1766.- Propovijedi kanonika Jurja Bistriceja - kanonik Bistricej oštro napada u svojoj propovijedi najprije biskupa (Franjo Thauszy), koji brine samo o novcu, siromasi mu smrde, posebice mrzi Krčelića (autobiografski detalj!), ne drži mise, ne moli brevijar, ne ispovijeda se, njegov je bog TRBUH, triput na dan je pijan, za vrijeme korizme ždere meso;
    - zatim napada kaptol i kaže da ga karakterizira također koristoljublje, lakomost, a opet je izuzetak samo Baltazar Krčelić, veliki prepošt i još dvojica, a svi ostali su lažljivci; jedina im je briga žderanje i novac; tomu je uzrok nauk isusovaca o probabilizmu (neki je čin opravdan, ako se za nj navede opravdani razlog);


    Juraj Maljevac (1734.-1812.) - rodom Slovenac, koji je stupanjem u red kapucina dobio ime Gregur i spominje se kao hrvatski pisac Pater Gregur Kapucin; za vrijeme austro-ruskoga rata s Turcima izdavao je neku vrstu novina u stihovima Nestrančno vezdašnjega rata ispisivanje (1788.-1790.), zatim je napisao pjesmu Nebeski pastir i pomalo humorističnu pjesmu Horvacka od Kristuševa narođenja vitija;

TITO / TITUŠ  BREZOVAČKI
(Zagreb, 1757. - Zagreb, 1805.)

- životopis: svećenik i bivši pavlin, nesklon jozefinizmu ali dobar hrvatski rodoljub (Horvat Horvatom horvatski govori); rođen u Zagrebu, a školovao se u Varaždinu i Zagrebu, godine 1773. stupio u pavlinski red; teologiju studirao u Lepoglavi i Pešti, gdje se upoznao s madžarskom školskom i pučkom dramom što je moglo djelovati i na stvaralaštvo Brezovačkog; godine 1781. radi kao profesor na gimnaziji u Varaždinu i odmah počinje pisati dramu Sveti Aleksej (želja mu je - pisanjem djelovati na okolinu); nakon ukinuća pavlinskog reda postaje svjetovni svećenik (u Križevcima i selu Rakovac); godine 1792. odlazi u Zagreb siromašnom ocu, ne zna gospodariti vlastitim prihodima, živi skromno, a zamjera se i biskupu Vrhovcu te ne može dobiti stalnu službu u Zagrebu; godine 1794. odlazi u Krapinu (ovdje napisao djelo Kovač Krapinski, koji se izgubio); iz Krapine odlazi u Ruševo kraj Požege, ostaje kratko, dobiva posao u Zagrebu, ali mu se zdravlje pogoršava; u Zagrebu dolazi u sukob s okolinom (crkvena ga vlast smatra neurednim svećenikom: ne podnosi stegu svog crkevenog staleža, ne voli nositi dugo svećeničko odijelo, voli lutati gradom, crkvene funkcije obavlja brzo i površno, a voli ići i na kazališne predstave); nagao i razdražljiv ima problema i sa susjedima, parniči se s njima;

- bibliografija: svojim djelima pripada prosvjetiteljstvu, a kao kajkavski pisac se potvrđuje na planu dramskog stvaralaštva; književnim se radom intenzivnije bavio u posljednjim godinama svog zagrebačkog života; napisao je:
    - prigodnice (sačuvano njih 13, s oko 1000 stihova) na hrvatskom, latinskom i njemačkom jeziku (žestoko napada Napoleona, bio protiv mađarizacije, ali i hvali neke svoje suvremnike); neke je napisao i na štokavskom dijalektu
    - Jeremijaš (poema) - pripada prigodničarskoj poeziji (45 dvanaesteračkih strofa); suprotstavlja se protiv raspadanja moralnih vrednota u Hrvatskoj, zbog čega je 1801. cenzura zabranila ovu "jadikovku";
    - Sveti Aleksej (1786.) - četveročina drama u prozi; obrađuje priču poznate legende o sinu rimskog senatora koji na dan vjenčanja napušta roditeljsku kuću, zatim 17 godina živi u tuđini, kasnije se vraća i kao prosjak i neprepoznat živi opet 17 godina ispod stuba roditeljskog doma sve do smrti, i da bi mu tek nakon smrti bio otkriven identitet (izvor: Bolland, Svetačke legende);
- tipična školska drama kakvu su njegovali isusovci, što potvrđuju i ženska lica koja trebaju igrati muškarci preodjeveni u žene
    - Matijaš grabancijaš dijak (1804.) - tročina prozna pokladna igra, najbolje djelo čiji okvir čini narodno vjerovanje u čarobnjačku moć (negromanzia) đaka koji je svršio trinaestu školu i može otkriti prošlost i budućnost; predstavlja satiru na prilike onoga doba;
- originalno djelo koje je cenzura prije tiskanja detaljno pročistila od nepoćudnih mjesta; iako se prema nekim istraživanjima u Matijašu vidi oslonjenost na njemačku dramu Leopolda Aloisa Hoffmana Der Dorfpfarrer (1789.), danas se ipak tvrdi da je komedija odraz domaće hrvatske sredine u kojoj je Brezovački živio i koju je dobro poznavao
- Matijaš - glavni lik kojim autor iskazuje vlastita shvaćanja; on je grabancijaš (učen đak), koji može djelovati nadnaravno, kao vještac, čarobnjak; svoje nadnaravne sposobnosti koristi kako bi raskrinkao i kaznio pojedine ljudske mane (kažnjava npr. lakovjernog šoštara Smolka kojega na Prekrižju istuče Matijaš preodjeven u vraga; kažnjava "plemenitog pravdoznanca" Jugovića kojega Matijaš uvjerava da je nevidljiv, a onda dolazi Vuksan, govori o njemu sve što misli i pljuje na njega; u gostionici pobjeđuje u kartama Veselkovića, Kopunovića, Pisarevića, unakazuje ih, a novac dijeli siromašnima; kažnjava i Vuksana u vreći po kojemu lupa Jugović i tako mu se osvećuje za njegovo pljuvanje);
- osnovna ideja - izvrgnuti ruglu pojedine mane, grijehe, predrasude
- komedija nema čvrstu organizaciju - prizori se nižu prema potrebi, tj. uvode se oni likovi čije mane treba kažnjavati; nedostaje jedinstvena razvojna linija, neki se dijelovi ponavljaju, javlja se jednoličnost, što opet oživljuje snažna komičnost određenih prizora
    - Diogeneš ili sluga dveh zgubleneh bratov (nastao vjerojatno 1805.) - slabija prozna komedija u 5 činova koju je izdao Mikloušić, a govori o dva brata koji žive pod istim krovom, služi im zajednički sluga Josip, u komediji nazvan Diogeneš, za kojega se doznaje da je sin jednog od te braće (od mlađeg Ferdinanda);
- motiv o dvojici izgubljene braće koji se u kasnijim čudnim okolnostima ponovo nalaze; riječ je o škrtom Peteru Ljubmiru (skriva se pod imenom Hermenegild) i rasipnom Pavelu Ljubmiru (živi pod imenom Ferdinand)
- za razliku od književne tradicije ova braća nisu blizanci, ne sliče jedan drugome, nitko ih ne zamjenjuje, pa njihova uloga u komediji uopće nije komična
- življim se doimlje radnja vezana uz dijaka Zmeknirepa koji svoje vragolije izvodi na račun lakomog i lakovjernog konobara Medobuza;
- između ovih dviju priča (o dvojici braće i o Zmeknirepu) nalazi se Josip-Diogeneš koji povezuje navedene dvije radnje, a sam je čestit, vjeran sluga dvojici braće, skroman, razuman
- i ovdje se na sceni kažnjavaju određene mane ljudi: Svetoglas - ništa ne radi a prima veliku plaću, Sebirad - potkrada gospodara, Pohabija - liječnik koji ne brine o bolesnicima
- Brezovački ilustracijama na sceni upozorava na mane svojih zagrebačkih sugrađana, prikazuje građansko društvo i život svoga vremena

- zbog aktivne cenzure neke je probleme suvremenog društva morao ostavljati po strani
- posebnu vrijednost njegovim komedijama pribavlja "sočna kajkavština" (Kombol)
- svoje komedije oblikuje prema tadašnjim poetološkim zahtjevima koji su od kazališta tražili da bude "škola života", odnosno da se pišu djela u skladu s horacijevskim spojem ugodnog s korisnim





I KOLOKVIJ
A GRUPA

1.  Navedite periodizacijo razdoblje za književnost baroka(najmanje tri) i objasniste zašto je hrvatski književni barok nejedinstvena književno povijesna pojava u odnosu na njegov vrsni sastav.
hrvatska književnost 17. stoljeća (F.Švelec), sedamnaesto stoljeće (M.Kombol), reformacija i protivureformacija (B.Vodnik). Hrvatski književni barok je nejedinstvena književnopovijesna pojava; razlog je tomu postojanje različitih regionalnih književnosti na hrvatskom etničkom prostoru u 17. i 18. st. tj. ne postoji jedinstvena nacionalna književnost. Postojeće regionalne književnosti razlikuju se po dijalektalnoj osnovi, po metričkim i izražajnim karakteristikama, po vrsnom sastavu, te stoga razlikujemo 3, odnosno 4 kulturne zone: dubrovačko-dalmatinsku, kajkavsku, slavonsku i ozaljsku.

2.  Navedite inačice hrvatske barokne književnosti i objasnite jednu. (značajke, predstavnici i djela)
Razlikujemo 4 inačince hrvatske barokne književnosti: dubrovačko-dalmatinsku, kajkavsku, slavonsku i ozaljsku. Dubrovačka: ima izgled moderne književnosti 17. st., sastavljena isključivo od vrsta afirmiranih u vrijeme rensanse ili od njihovih kombinacija;;  barokni su elementi preuzeti od talijanskih suvremenika, pa prevlast imaju estetički interesi;  barokni se stil potvrđuje kroz gomilanje, nizanje, ponavljanje riječi, figura, tropa ili slika; glavni predstavnici: Stijepo Đurđević (Derviš), Ivan Gundulić (Osman, Suze sina razmetnoga, Dubravka), Junije Palmotić (Pavlimir), Ignjat Đurđević (Uzdasi Mandalijene pokornice, Saltijer slovinski), Ivan Bunić Vučić (Plandovanja),  Jaketa Palmotić-Dionorić (Dubrovnik ponovljen), Petar Kanavelić (Sveti Ivan biskup trogirski), Petar Kavanjin (Povijest vanđelska), ...

    3. Koliko primarnih žanrova postoji u hrvatskoj baroknoj književnosti prema istraživanjima Pavla Pavličića? Za svaki žanr navedite djelo koje potvrđuje tog autora.
lirika: Pjesni razlike I.Đorđića; ep: Ivan Gundulić Osman; melodrama: I. Gundulić, Dubravka; poema: Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga

4.  Analizirajte sljedeći stih u sljedećim stihovima, podcrtajte stilsku figuru, napišite kako se zove i koje su njezine značajke.
U tebe i tebi vjerovati
Da e sve s tobom i sve uza te,
Tebe od tebe samo ufati,
I ljubiti tebe, a za se
Za uživat ipak na nebi
S tobom, tobom, tebe u tebi
Lasno e Bože, i ovo je
Samo put koji vodi gori.
Poliptoton ( figurae per adjectionem)-različite figure ponavljanja i nabrajanja, ista se riječ uz različne oblike, osobito padeže a i brojeve itd. sklanjana ponavlja.

5.  Tko je napisao pjesmu Prelijepa Elena(75), što je tema pjesme i kojoj hrvatskoj regionalnoj književnosti pripada autor.
Napisao ju je Ivan Bunić Vučić, pripada dubrovačko-dalmatinskoj reginoalnoj književnosti. Tema pjesme je ljubav Elene i nagovor da progleda napokon i vidi koliko je lijepa njihova ljubav.
6.  Tko je napisao pjesmu Grda vila, što je tema i kojoj hrvatskoj regionalnoj književnosti pripada autor?
Napisao ju je Ignjat Đurđević, autor pripada dubrovačko-dalamtinskoj književnosti. Tema: u prvoj strofi se podsjeća na mitskoga Narcisa koji je, pošto je ugledao u vodi sebe, zaljubio se u sebe i ginuo zaljubljen u vlastitu ljepotu; u drugoj strofi pjesnik upozorava vilu da bježi od zrcala, jer ako se ugleda u ogledalu, izdahnut će od straha pred vlastitom ružnoćom

7.  Kojim postupcima I.Gundulić u Osmanu uključuje prošlost u sadašnjost? Objasnite najmanje dva.
U sadašnjost uključuje se prošlost postupcima retardacija (priča se o hoćimskoj bitci, ali o daljoj prošlosti, o prošlosti poljskih vladara, o grčkoj i srpskoj prošlosti). Opisivanje tapiserije Ali-paši koju opisuje knez Zborovski.

8.  U kojem se djelu pojavljue lik Sunčanice? Ispričajte njezinu priču.
Sunčanica se pojavljuje u djelu Osman Ivana Gundulića. Sunčanica, djevojka plemenita roda kojoj su sva braća izginula (njih 12), zavjetovala se ostati djevicom. Želeći omesti naum svoje kćeri, starac Ljubdrag priređuje veselje. Oni žive u srpskom selu Smederevo.  Nju je oteo Kazlar-aga koji  je dobio zadatak da ide tražiti Osmanu žene, te je tako otišao u Smederevo i oteo lijepu Sunčanicu ocu.  Na putu u gradu Jedrenu pobjegla mu je tako da se Osman ne ženi njome, nego Sokolicom.


9.  Kako je nastala religiozna poema? Objasnite.
Književna struja koju je pokrenuo talijanski pjesnik Luigi Tansillo da Nola (1510.-1568.) svojim spjevom Le lagrime di San Pietro (Suze svetoga Petra), koji ima 15 pjevanja;
Tansillo je 1534. godine u Mlecima tiskao djelo Il Vendemiatore (Pudar / Trgač grožđa), koje se nije svidjelo crkvenim krugovima zbog svoje raspusnosti; riječ je o spjevu koji je ispjevan u oktavama s opscenim aluzijama, jer berač koji se nalazi na stablu poziva žene da ne izbjegavaju ljubavne užitke ni obrađivanje vrtova; poema ima 13 plačeva (pianti; a Mate Zorić tvrdi u Leksikonu stranih pisaca, 2001, da ima 15 pjevanja!!), u kojima se opisuje tuga i kajanje svetoga Petra pošto je zatajio Isusa;

10. Kojoj inačici hrvatskog jezičnog baroka pripada F.K.Frankopan i što je napisao?
Pripadao je ozaljskom književnom krugu. Napisao je Gartlic za čas kratit, Dijačke junačke, Zganke za vrime skratiti, Jarne bogati, Sentencije vsakojaške

11. Kada se javlja barok u Banskoj Hrvatskoj? Bibliografski predstavite rad Jurja Habdelića.
Javlja se u 17. stoljeću. Prema Kukuljevićevim podatcima Habdelić je objavio Krščanski navuk z događaji Sv. Pisma (1674.), Napisao je i latinsko-kajkavski priručni rječnik za škole. Habdelićevu bibliografiju pouzdano čine tri djela: Dictionar, Zrcalo Marijansko i Prvi otca našega Adama greh.

12. Tko je napisao Svetu Rožaliju? Postoji li veza između Svete Rožalije, Sicilije i kuge?
Objasnite.
Napisao ju je Antun Kanižlić. Ona je rođena u Palermu, na otoku Siciliji. Kada je kuga poharala  Palermo 1624. godine. Sv. Rozalija se ukazala se prvo jednoj ženi, a zatim lovcu. Rekla mu je gdje se nalaze njene kosti i zamolila, da se njene relikvije u procesiji prenesu u Palermo. Lovac je pronašao njene kosti i nakon procesije, kuga je nestala.

13. Tko je napisao Euridiče, kojoj regionalnoj književnosti pripada autor? Kojem žanru pripada djelo i o čemu u tekstu govori?
Napisao ju je Paskoje Primović, preveo je Rinuccinijevu melodramu Euridice. Pripada dubrovačkom krugu.

14. Tko je napisao članak Komedija dell'Arte i hrvatska komedija 17.stoljeća u Dubrovniku? Što je lazzo i kako ga autor tumači?
Napisao ga je Frano Čale. Lazzo može biti biti duhovita izreka ili lakrdijaska radnja, koja se osamostaljuje u strukturi komičkih fragmenata te predstavlja varijaciju, mimsku igru, koji u improviziranim komedijama se prekidao ili odgađao radnju i smjesta se sam u sebi iscrpljivao.

15. Tko je napisao knjigu Epika granice? U poglavlju "Petar Zrinski, Obsida Sigecka" autor  opisuje tri načina pojavljivanja književne tradicije u Obsidi Sigeckoj. Navedite ih i objasnite.
Napisao ju je Pavao Pavličić.
Književna tradicija u Obsidi Sigeckoj se pojavljuje:
a)  klasično književno nasljeđe, i to eksplicitno i implicitno
-eksplicitno - kada se izravno poziva na tradiciju, spominje antička božanstva i legendarne osobe
- implicitno-način gradnje teksta, obradu pojedinih motiva najčešće po uzoru na Vergilija (Eneida)
      b)   renesansna tradicija - u odnosu na fabularne linije i pojedinačne motive
    -u odnosu na fabulu - misli se na priču o Kumili i Delimanu i njihovoj velikoj ljubavi i tragičnom kraju: Deliman ubije Rustana, careva zeta
    - u odnosu na pojedinačne motive - motiv žene-ratnice koja u viteškoj odjeći kreće u pomoć mužu (Julijanka ide pomoći Deli Vidu)
      c)  tradicija starije hrvatske književnosti - prisutna je kao opći i posebni signali: prvi se odnosi na stih dvostruko rimovani 12-erac s četverostrukom rimom (na kraju prvog polustiha i na kraju stiha


1.  Koje perodizacijsko označnice za knj. 18. stoljeća navodi Krešimir Georgijević  u knjizi Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni (1969). Navedite najmanje dvije.
Riječ je o nominalističkoj periodizaciji, a unutar "XVIII stoljeća" književni je rad na hrvatskome sjeveru ostvaren u okviru nekoliko regionalnih dopreporodnih književnosti (slavonskoj, kajkavskoj, a govori se i o onoj u Bosni); on još 18. stoljeće naziva i galantno doba (u povijesti književnosti ovaj se pojam koristi za označavanje vremena kraja 17. st. i prvu polovicu 18. stoljeća;), ali  i marijaterezijansko doba; za 18. st. upotrebljava se još jedan naziv - jufjuizam, i to u engleskoj književnosti.
2.  Svašta po malo 1761. napisao je Blaž Tadijanović. Povezano je sa školstvom kratka hrvatska i njemačka gramatika, s hrvatsko-njemačkim razgovorima, kao i obrascima pisama, dakle, praktičan priručnik za učenje hrvatskog i njemačkog jezika.

3.  Najmanje četiri sastavnice stilskog pluralizma u hrvatskoj književnosti u 18. st:
barok, rokoko, racionalizam, romantizam, sentimentalizam, latinizam neoklasicizam, pseudoklasicizam.

4.  Kako P. Pavličić u tekstu Južno od sjevera , sjeverno od juga tumačiregionalizam, kao objašnjava razliku između Sjevera i Juga?
Pisci s juga opisuju ljude, prave teme su ono što se događa među ljudima, pojedinac među kolektivom, dok je kod Sjevernjaka temeljni interes opis prirode, a ondosi među ljudima su manje opisivani. Za Sjevernjake je jedina prava zbilja ona društvena, a za Sjevernjaka prirodna(zemlja, klima, vlastita krv).

5.  Koja tri poetička modela u hrv epici u stihu u 18. st. Razlikuje Davor Dukić?
Razlikuje tri poetička modela:
A) folklorno-kačićevski (oslanja se na poetiku usmene epske pjesme, poetiku pjesama Kačićeva Razgovora ugodnog, koje s usmenom epikom dijele znatan dio poetičkih sastavnica).
B) artificijelni model: nema posebnih kompozicijskih i stiliskih obilježja, a nedostaju mu i referentne književne pojave. Obilježuju ga različiti artificijelni književni postupci inkompatibilni s poetikom folkorno kačićevske.
C) pučki model: nedovoljno izražena vezanost uz jezik i motiviku usmene epike. Preferira izvještajnu funkciju, vremensko-prostornu preciznost, uporabu stručne terminologije.

6.  Stanko Andrić stereotip
To je o književnosti koja nastaje na prostoru koji je pod tuđinskom vlašću, odnosno pod vlašću Turaka, a kao najčešći se streotip o Dalmaciji navodi - "zapuštena Dalmacija"

7. Anica Bošković pripada dubrovačkoj književnosti. Sedmog siječnja opisuje kako je prošao 3. đenera (siječnja), dan kada je majka Pavla slavila 100. rođendan.

8.  Bonavolja se pojavljuje u djelu Ciarlatano in moto. Napisao Antun Ferdinand Putica. Komedija (u tri čina). Smijeh se ostvaruje na:
1. jezični kalambur - talijanski jezik Kuko prima kao hrvatski
2. životinja dio poslovice: Čarlatano je kao kučak
3. imenima - Bonavolja znači dobričina, mlitavac, mlitonja; Drpa je sluškinja (a i Čarlatanova bi bila ljubavnica kada bi osigurao obećanu kamaru na Pilama);

9.  Uz imena sljedećih pisaca napišite kojoj regionalnoj književnosti pripadaju i jedno djelo:
Josip Milunović - Slavonska, napisao: Šest nedilja na poštenje s. Alojžije Gonzage (
Đuro Ferić: Dubrovačka, napisao: Prorječja jezika slovinskoga
Katarina Patačić:  Banska Hrvatska, napisala: Pesme horvatske
Mateša Antun Kuhačević: dalmatinska, napisao: Osam prijateljskih poslanica


10. Veza između ANNUAE-DIOGENES-UDOVICA - Šenoa iz rukopisa Annuae uzeo građu za roman Diogenes, u istom izvoru J.E.Tomić pronalazi građu za pripovijest UDOVICA.

11. Tko je napisao đavao u gorama, kome pripada autor i o cemu se govori u tekstu
Baltazar Adam Krčelić je autor i pripada književnosti banske hrvatske. Djelo govori o tome kako se u neku kuću uvukao đavao, zlostavlja ljude, a mjesni kapelan mora odlaziti noću u tu kuću i zaklinjanjem čititi kuću od nečastivog; kasnije se đavao preselio u župni dvor; problem su razriješili oficiri koji ni u šta ne vjeruju i uz pomoć novca razotkrili tajnu: starica iz te kuće im je ispričala da se pod krinkom đavla sastaje kapelan i žena, njegova milosnica;

12. Ratnička književnost - književnost nastala u Slavoniji u 18. stoljeću o sedmogodišnjem ratu protiv Turaka.
Predstavnici:
Josip Pavišević, napisao: Polazenje na vojsku prusko-bavarsku;
Blaž Bošnjak, napisao: Ispisanje rata turskoga pod Josipom  II
Antun Ivanošić, napisao: Pjesma od junaštva viteza Peharnika

13. Momus - Nesmir - Satir: Drugo izdanje Satira sadrži u predgovoru parabolu o kosom tornju crkve, a odnosi se na Relkovićeve kritičare: duhovnika Momusa i vojnika Nesmira. Momus mu zamjera dvoje: otkuda vojniku pamet da zna pisati satire (kod Relkovića u značenju pjesme) i drugo - kad je znao tako podrobno pisati o kolu, prelu i divanu, znači da je i sam u njima sudjelovao.

14. Tko je napisao Tragovi jednog pograničnog mentaliteta? Divna Zečević dovodi Cvit razgovora u svezu s fenomenom pučke književnosti. Navedi najmanje tri tipična postupka svojstvena pučkoj književnosti.

15. Što je frančezarija i sadržajno predstaviti jednu. Frančezarije su prijevodi i prilagodbe Moliereovih komedija u Dubrovniku, krajem 17. st i prvoj polovici 18. st. Antun Ferdinand Putica: Ciarlatano in moto



II KOLOKVIJ
B GRUPA

1. Koje periodizacijske označnice za književnost 18. stoljeća navodi Ivo Frangeš u knjizi Povijest hrvatske književnosti (1987)? Navedite najmanje dvije.
Rukovodi se stilskim kategorijama prilikom periodizacije pa to vrijeme naziva racionalizam i predromantizam, naziva ga prosvjetiteljstvo, prosvijećenost i iluminizam.

2. U kojim se područjima života i zašto pojavljuje latinski jezik u Hrvatskoj 18. stoljeća?
Učenost kod nas potvrđuje latinski jezik kao jezik znanosti i kao službeni jezik hrvatskog administrativnog aparata; latinskim jezikom se kod nas brane nacionalni interesi u odnosu na mađarski i njemački jezik.

3. Klasicizam je sastavnica stilskoga pluralizma hrvatske književnosti 18. stoljeća. Objasnite pojmove klasicizam i neoklasicizam.
Neoklasicizam je drugi naziv za klasicizam, a koristi se zbog razlike prema antičkoj klasičnoj književnosti.  To je razdoblje između baroka i romantizma, a oslanja se na racionalističku poetiku Boileaua koji slijedi autore antike kod kojih je bitan sklad, jasnoća, staloženost pridržavanje pravilima tematike, stila, kompozicije... U djelu M.P.Katančića možemo vidjeti obilježja klasicizma.

4. Kako Pavao Pavličić u tekstu Južno od sjevera, sjeverno od juga (1995) tumači regionalizam, kako objašnjava razliku između Sjevera (Panonije) i Juga (Mediterana) Hrvatske?
Pisci s juga opisuju ljude, prave teme su ono što se događa među ljudima, pojedinac među kolektivom, dok je kod Sjevernjaka temeljni interes opis prirode, a ondosi među ljudima su manje opisivani. Za Sjevernjake je jedina prava zbilja ona društvena, a za Sjevernjaka prirodna(zemlja, klima, vlastita krv).

5. Tko je autor teksta Poetike hrvatske epike 18. stoljeća (2002)? Navedite najmanje pet postupaka karakterističnih za artificijelni poetički model.
Autor je Davor Dukić. Postupci su rima, opkoračenje, govor neživog, lirski umeci, borba heraldičkih simbola, polimetrija...

6. Koji stereotip Stanko Andrić u Zavičajnoj čitanci (2011) primjenjuje na književnost 18. stoljeća nastaloj u Dalmaciji? Objasnite.
"Zapuštena Dalmacija", riječ je o književnosti koja nastaje na prostoru koji je pod tuđinskom vlašću, odnosno pod vlašću Turaka.


7. Navedite najmanje pet predstavnika dubrovačkih latinista. Tko je pisao epigrame o Lidi i zašto?
Benedikt Stay, Rajmund Kunić, Brno Džamanjić, Junije Rastić i Đuro Ferić Gvozdenica.
O Lidi je pisao Rajmund Kunić koji je bio svećenik, ali zaljubljen u ženu Mariju Pizzelli, a Lyda je onda pseudonim njena imena. Napisao ih je 365 pa čine ljubavni kanconijer.

8. U kojem se djelu i kojega autora pojavljuju likovi: Zora, Noko, Valo? Žanrovski odredite djelo i objasnite odnose među navedenim likovima.
Marko Bruerević: Vjera iznenada (komedija u 3 čina).                                                          Gospođa Zora govori da će večeras otići do gospođe Veće Vlađeve, Valo i Jele također odlaze od kuće, a kad Zora bude sama, otkazuje posjet gospođi Veće i naručuje gospara Noku; dolazi Noko, ali se uskoro iznenada vraća i Valo  i pod ženinu krevetu nalazi Noku; Noku tjera iz kuće; Zora priznaje da se uzobijestila i da treba okajati svoje grijehe.
9. Kojoj regionalnoj književnosti pripada Andrija Kačić Miošić, navedite tri djela koja je napisao, objasnite u kojoj se funkciji pojavljuje naslov Pripoljubljenomu štiocu u Razgovoru ugodnom naroda slovinskog i o čemu se u Pripoljubljenomu štiocu govori? Pripada književnosti u Dalmaciji. Napisao je Elementa peripathetica, Korabljica i Razgovor ugodni naroda slovinskog. Predgovor je upućen čitatelju koji je nisko obrazovan pa zbog njega treba pisati jendostavno.

10. Tko je u staroj hrvatskoj književnosti napisao najstariji bonton i kako se zove?
Juraj Mulih. Škola kristuševa djelo je iz 1744., to je kateheški priručnik koji je skraćeno izdanje Posla apoštolskog i u njoj se nalaze Regule dvorjanstva za lijepo vladanje; najstariji bonton objavljen u 18.st.

11. Tko je napisao Odluku o tamanjenju vrabaca? Kojoj regionalnoj književnosti autor pripada i o čemu govori u Odluci?
Adam Baltazar Krčelić. Pripada književnosti Banske Hrvatske. Zakonom se propisuje da svako domaćinstvo mora uz porez predati i 300 komada vrabaca; odluka se ismijavala a pravile su se i šale: Krista su usporedili s vrapcem, a kraljevinu Hrvatsku nazvali kraljevinom Kristovom; stoga je Hrvatska prikladno mjesto za vrapce; ako se progone vrapci, progoni se i Krist.

12. Rafo Bogišić književne pojave u Slavoniji 18. st. dijeli u četiri modela. Navedite ih i objasnite.
a) tekstovi prožeto pobožno-kršćanskim duhom: kršćanski nauci, crkvene pjesme, razni zbornici, priručnici, leksikoni, prijevodi starih crkvenih tekstova;
b) pučko-prosvjetiteljski tekstovi pisani kao upute za svakodnevni praktični život slavonskog čovjeka, prvenstveno seljaka i krajišnika;
c) prigodni tekstovi - nastali povodom neke suvremene prigode ili nekog posebnog događaja;
d) znanstveni radovi različitih usmjerenja (povijesni, kroničarski, književno-povijesni, književno-teorijski.

13. Objasnite vezu između dunđerina i Relkovićeva Satira.
Drugo izdanje Satira započinje predgovorom u kojemu je parabola o dunđerinu (starinskom stolaru i graditelju) koji je načinio krivi toranj crkve i djeci koja su to primjetila pa s njime vukli toranj na drugu stranu.

15. Žanrovski odredite tekst "Džono aliti gos". Navedite tri lika iz djela i objasnite njihove odnose.
Žanr: frančezarija.  Džono-sin Renov, Reno-otac Džonov, Anica-žena Džonova, Frano i Jero-Aničina braća


I KOLOKVIJ
B GRUPA

1.Zašto se za knj. 17.st. koristi izraz knj. katoličke obnove, kakve to ima veze s barokom?
Barok je razdoblje u književnosti i umjetnosti koje započinje dezinegracijom renesanse i nastupom reformacije sredinom 16. stoljeća koja je izazvala pokret katoličke obnove, tj. protureformacije. Dakle, u baroku je došlo do protesta protiv katoličke crkve koji je izazvao katoličku obnovu.

2.Nabroji reg.knj. i koje su razlike među njima
Dubrovačko-dalmatinska: prevladavaju artističke vrste preuzete iz antičke književnosti i iz novijih lirskih tradicija, posebice iz petrarkističke. Trajalo je od prvih desetljeća 17.st. do konca prve trećine 18.st.
Ozaljska: barokni se rad vezuje za Zrinskog i Frankopana, a oba su smaknuta 1671. Sklonost popularnim i folklornim vrstama: romanca, zagonetka, poslovica, djela s religijskim temama.
Kajkavska: tek se javlja u drugoj polovici 17.st., a zadržala se sve do kraja 18.st. Tekstovi su s praktičnom vjerskom funkcijom, namijenjeni moralnoj pouci, crkvenom pjevanju i molitvi.
Slavonska: javlja se tek nakon sredine 18.st. Barok je ovdje njegovao samo A. Kanižlić.
Razlikuju se po dijalektanoj osnovi, metričkim i izražajnim karakteristikama i po vrsnom sastavu

3.Što je concetto i kako se to vidi u Bunićevoj pjesmi br.5?
To je stilska figura koja znači ostroumno formuliran iskaz, ali i metaforu, hiperbolu i oksimoron. Izaziva čuđenje, temelji se na paradoksu i lucidnoj dosjetki. Primjer pjesma br.5 Ivana Bunića Vučića koja govori o grudima koje su opisane su tako da nižu inkongruentne metafore. grudi su metaforizirane kao snijeg, rijeka, gore, snježni put u raj, perivoj, doline... to su jake metafore i koristi se postupak concordia discors (ujedinjavanje udaljenog). Dosjetka, poanta, concetto: grudi su prikazane jai pojedini dijelovi zemaljske površine, odnosno globus.

4.Pjesma u kojoj treba naći stilska sredstva i objasnit
poliptoton
5.Što su tragikomedija i libretistička drama?
Tragikomedija je određena različitim kriterijima i strukturno je uvjetovana: likovi su pripadnici i niskih i visokih društvenih slojeva čime se staleška klauzula iz klasično-antičke tragedije u potpunosti narušava. Radnja nikada ne smije završiti smrću niti tragično Likovi su često tipizirani i bez dubljeg psihologiziranja. Libretistička drama: to je korpus dubrovačkih dramskih tekstova libretističkog podrijetla. Stariji su dubrovački dramatičari prerađivali ili prevodili libretističke talijanske tekstove, ali dokidaju njihovu glazbenu sastavnicu. Oni su te predloške i proširivali retardacijsko- digresivnim epizodama.
6.Objasni scenu s kupanjem Sokolice i njezinih bojnica
Među poljske žene koje su se kupale na jezeru upada Sokolica sa svojih dvanaest ratnica. Vežu Poljakinje za okolna stabla i same se odlaze kupati. Odjednom ih opkoli Vladislav sa svojom družinom za lov, ali je ne zarobi, već joj pokloni slobodu uz njeno obećanje da neće više napadati kršćane. Ona mu na to pokloni svoju ogrlicu i krene prema Carigradu.

7.Objasni kakvu ulogu ima povijest u Osmanu
Pojavljuju se povijesni junaci, realni povijesni događaji, konkretne vremenske granice i konkretan zemljopisni prostor u odnosu na tematske cjeline: tema putovanja koja nije povijesno dokumentirana, ali je bitna za uoblličavanje privatnog svijeta likova; tema hoćimske bitke koja ima status historiografski istinite priče. Fikcionalni svijet utječe na povijesne događaje, ali i povijesni junaci utječu na sudbinu fikcionalnih junakinja.

8.Nabroji religiozne poeme i njihove autore, što P. Pavličić misli, kakav je početak tih poema?
Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga, Ivan Bunić Vučić: Mandalijena pokornica, Ignjat Đurđević: Uzdasi Mandalijene pokornice, Antun Kanižlić: Sveta Rožalija. Budući da je glavni sadržaj spjeva grešnikovo prisjećanje vlastite prošlosti, spjev se vazda odvija u tri nejednako duge faze: prva, uvodna, u kojoj se obično javljaju i piščevi komentari, kratka jei u njoj pjesnik izjavljuje kako suzama pokajnika oplakuje vlastite grijehe pa će mu djelo pomoći kao znak pokajanja te da možda uđe u raj; druga, centralna, najduža je, dok treća, u kojoj grešnik dobiva oprost, također zauzima sasvim malo prostora.

    9.Predstavi kajkavsku inačicu baroka
Kajkavska književnost u 17.st. obuhvaća hrvatske krajeve sjeverno od Kupe, Bansku Hrvatsku.. Predstavnici su Habdelić, Juraj Mulih, Matija Magdalenić, Juraj Malevac i Gabrijel Jurjević. Kajkavska knj. barokni utjecaji dolaze iz različitih izvora: njemačka knj. I dijelom mađarska. Barok je marginalna vrijednost, a ne njeguju se ni artističke vrijednosti. Velike koncentracije baroknih stilskih postupaka su rijetke jer tekstovi ne mogu žrtvovati stilu svoju informativnu vrijednost. Barokni stil potvrđuju ipak tipične barokne figure.  Još su prisutni vjerski oblici i vjersna tematika te književne vrste (smrt, pakao, raj, molitvenici, propovjedi)

10. Kakvu povezanost ima derviš i džiger?
Dervišev govor mješavina je usporedbi iz njegova svakodnevna života i naučenih i krivo upotrbljenih metafora. Tako je pogled ljuveni kao u petrarkističkim djelima zadržao sposobnost da bode, ali nije preciziran pa se Dedo derviš sjeća kako mu je djeva uz srce ranila i džiger. Takvim postupcima lik izaziva komičnost.



11.Kojem krugu pripada Katarina Zrinski, što je napisala, što se smatra njezinim originalnim radom?
Ozaljskom književnom krugu, napisala je Putni tovaruš i Ledićevu pjesmaricu. Putni tovaruš se smatra njenim orginalnim radom, jer se za molitve iz Putnog tovaruša  pretpostavlja da ih je Katarina sama napisala (Kripostna molitva, Molitva za dobru i srečnu smrt), zatim

12.Tko piše prije Vitezovića o Sigetu, zašto je Vitezovićevo djelo drugačije?
Brne Karnarutić piše Vazetje Sigeta grada i Petar Zrinski Adrijanskoga mora sirena.  Razlikuje se od tradicionalnih spjevova po svojoj strukturi. Djelo nema pripovjedača, nema fabulu, a budući da nema pripovjedača, ne postoje zapravo ni likovi, ii z tih razlog ne može biti ep.

13. Što su smješnice, sadržajno predstavi jednu?
Hrvatske smješnice dramska su djela u prozi nastala na dubrovačkom području,
najvjerojatnije krajem 17. stoljeća.

14.Tko je napisao Svetu Rožaliju, navedi 3 rokokoovske karakteristike u njoj, zašto je barok u Slavoniji potonulo kulturno dobro?
Napisao ju je Antun Kanižlić. Rokokoovske karakteristike optimizam, rokoko portret ljudi, stvari, haljine, herbarij, humor. Barokne su: pesimizam, crna boja, motiv smrti, alegorija.

15.Koji autori se spominju da su u sjeni Ivana Gundulića?
Horacije Mažibradić, Paskoje Primović, Stijepo Đurđević