Miroslav Krleža hrvatski je pisac s početka 20. stoljeća koji se ističe svojim raznovrsnim opusom. Pisao je sve, od poezije i drame do novela i romana, brojnih putopisa, polemika i eseja. Krležin književni opus kojeg je stvarao 60 godina, broji između 50 i 80 svezaka. Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike poput Ibsena, kasnije i romaneskno djelo Prousta.  Ekspresionistička faza obuhvaća njegovo pjesništvo, zbirke Lirika, Pjesme I,II i III. Ekspresionizam je također vidljiv u 1.dramskom ciklusu Legende, u drami Kraljevo, te u elementima zbirke novela Hrvatski bog Mars. U II.razdoblju u hrvatskoj književnosti dolazi do smirivanja ekspresionizma, ponovnog oživljavanja realizma. Neka od njegovih najznačajnijih djela tog razdoblja su zbirka pjesama Balade Petrice Kerempuha, roman Povratak Filipa Latinovicza, roman rijeka Zastave, drama Gospoda Glembajevi te esej Dijalektički antibarbarus. Politički, Krleža se pri stvaranju države SHS opredijelio komunističkom pokretu novonastale države no približavanjem drugog svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi, dijelom zbog pojave utilitarnog realizma ili takozvanog pisanja po receptu čije je ideje propagirao časopis Kritika. Krleža se borio protiv svega što sputava ljudski duh, zalagao se da se književnosti vrati umjetnička uloga. Taj stav iznio je u Predgovoru podravskim motivima Krste Hegedušića 1933.godine. Također, njegova posljednja drama Aretej više je esejističkog nego scenskog karaktera, a protest je protiv svega što koči slobodu čovjekova izražavanja.
Povratak Filipa Latinovicza prvi je moderni roman u hrvatskoj književnosti. Roman se bavi povratkom intektualca i slikara Filipa u svoj rodni kraj te njegovim pokušajem da pronađe odgovore na egzistencijalna pitanja. U romanu su važne dvije teme, jedna koja prati povratak u djetinjstvo putem uspomena i sjećanja koje one bude, a druga je vezana za umjetnost odnosno Filipovo slikarstvo. Kompozicija djela je trodijelna, prvi dio se bavi Filipovim dolaskom u Zagreb, drugi dio njegovim odlaskom u Kostanjevac, a treći dio boravkom u rodnom kraju. U romanu ne dominira fabula već unutarnji monolozi, simultano pripovijedanje, simultanost vremena, odnosno miješanje sadašnjosti i prošlosti iznenadnim prisjećanjima i asocijacije pa je to monološko asocijativni roman ili roman esej. Filip, glavni lik, je introvertan, zagledan u svoju nutrinu. Nedostatak obiteljske topline i ljubavi uvjetovao je Filipovu neuravnoteženost pa ga tako muči pitanje identiteta. Kao slikar ima krize u stvaranju, ali ipak umjetnost je ta u kojoj vidi smisao života („Ja vjerujem u čistoću umjetničke spoznaje kao u još jedinu čistoću koja nam je preostala u ovom životinjstvu oko nas.“). Kao čovjek bez obiteljskog i nacionalnog uporišta Filip ne može osjetiti svoj dom ni korijene te zato ima problema uklopiti se u društvu. Kao slikar, ekspresionist je opsjednut mislima, želi doživljaj izraziti kroz boje i zvukove. Filipu u pronalasku sebe pomažu ostali likovi, zbog Baločanskog Filip shvaća da njegovim životom ne dominira tjelesnost, a Bobočka mu primjerice vraća vjeru u stvaranje. Filip je bio dijete koje je odraslo bez oca, nikada zapravo i ne znajući tko mu je pravi otac. Njegova majka bila je trafikantica, žena za koju se svašta pričalo, a njegovom odgoju nije posvećivala mnogo vremena. Filip je često provodio dane samo čekajući na nju („...u onoj čudnoj zlatnoj kavani, kad je čekao na nju čitav dan.“), a jednog takvog besposličarskog dana odlučio se na posjet gradskim „frajlama“. Toga dana prvi put je vidio golo žensko tijelo, što je uvelike obilježilo njegovu osobnost i shvaćanje ženstvenosti. Naposljetku, kao mladić, Filip odlazi u bordel i tamo troši majčine novce, zbog čega je izbačen iz kuće. Time svoj život smješta na ulicu gdje provodi pune 23 godine. U polaznom tekstu Filip govori o ružnoći velegrada, o čađavim tvrđavama, djeci oboljeloj od angine, škrofuloznim djevojkama. Čudi se što to ljudi nazivaju blagoslovljenom zemljom Europom.
Govori kako su ljudi izumili sve i svašta i natrpali svoje stanove tim glupostima, ali nemaju pojma što je to životna stvarnost niti kako živjeti. U njemu se sve češće javlja misao da otiđe od sve te čade, od tog smrada. Zato u kontrastu s tim čađavim velegradom prezentira Panoniju, i jednu jesen kod majke u kostanjevačkom vinogradu. Kaže kako Panonija spava i nema čađe, ni jurnjave ni živaca. Opisuje krajolik, tišinu. Sjećanja su ga potakla na odlazak u rodni kraj, pa odlazi prvim vlakom. Otuđenje, živčana rastrojenost, kriza identiteta, raspad svih vrijednosti, razočaranje europskom kulturom i civilizacijom, umjetničko klonuće - to je ono s čim se  Filip vraća iz svijeta.  Na kolodvoru krene s razmišljanjem o prolaznosti vremena pa se pita je li se promijenio, po čemu to uopće može znat. Zaključuje da u njemu postoji "ja" koji se nije promijenio, kojeg čine sva njegova sjećanja. Kada je otišao prije 11 godina u svijet bio je mlad, neiskusan, gladan, nije znao što želi. Sada je gospodin, prosjedi, putuje u spavaćem vagonu.
Povratak u Panoniju je u njemu probudio stare brige, („..kao da se probudio u svom vlastitom grobu…“). Susret sa zavičajem izaziva u Filipu snažne dojmove i budi, barem u početku, novu energiju. Odlazak k majci u Kostanjevac prilika je da doživi lice i naličje panonske realnosti. Filip povremeno osjeća da pripada panonskoj podlozi (kao npr. kada spašava Hitrečeva bika iz goruće štale i postaje pravi junak pučke predaje), pa do svijesti o bijedi i primitivnosti panonskog mentaliteta i osjećaja nove, još snažnije izolacije. U njemu raste spoznaja da je i u toj sredini stranac i da ni s kostanjevečkim ljudima ne može uspostaviti nikakav spontan ljudski kontakt. Kraj je neočekivan, obilježen završnim agresivnim prizorom: stiliziranom slikom krvave Bobočke, pregrizena grkljana i širom otvorenih očiju. Latinovicz ostaje na pozornici sam, kao nijemi svjedok jedne tragedije.
Filip Latinovicz, jedan je od mnogih Krležinih likova kroz koje želi prikazati psihu intelektualaca, jer Filip kao i Leon Glembaj bitan dio života ne provodi u obitelji, te se nakon povratka suočava sa istinom o svojoj obitelji. Obojica se bore u svojoj podsvijesti. Kroz Filipovu svijest i mnoge dijaloge, autor prenosi tadašnja shvaćanja o umjetnosti, pa čak i filozofiji, što mi se sviđa, kao i način prisjećanja mnogih događaja i motiva iz djetinjstva što je glavni oslonac ovog djela