Srijeda

Ne sjećam se koji je to dan bio, ni da li je bio početak ili možda kraj sedmice, jedino što znam da je bio radni dan. Inače, volim puno da spavam i to kvalitetnim snom, pod tim mislim da me teško šta može probuditi. Ali te noći nisam tako spav'o. Leg'o sam kasno ali sam se prije zore iznenada probudio. Bio sam zbunjen, oko mene je sve bilo mračno, tiho, čak se ni psi, koji znaju lajat' po noći i uznemiravat', nisu čuli. Ustao sam iz kreveta jer sam znao da nema više sna i prišao prozoru i gledao da li je još neko, nenormalan, ovako k'o ja možda budan. Nažalost, nisam se mog'o utješiti da nisam jedini, svi su bili u dubokom snu, čak i oni koji mijenjaju noć za dan. Jedino je ulična rasvjeta bila budna, koja je nekako obasjala i moju sobu na šestom spratu. Na prozoru sam proveo neko vrijeme, gledajući kako polahko sviće. U tome svemu me prekinuo alarm. Ugasio sam ga i otiš'o do hale obaviti što se ima obaviti.  Nakon toga sam se vratio u sobu i počeo spremati stvari. Na moju radost, i na radost svih učenika Medicinske škole to jutro se nisu spremale stvari za školu već za izlet, prvi, sa novim razredom. Svi smo se radovali tome. U međuvremenu, dok sam sprem'o stvari, ustala je mama, koja već deset godina, svako jutro ustaje i kuha mi čaj i pravi sendvič prije škole, naravno i prije izleta. Otišao sam do trpezarije i uživao u doručku. Doručak je brzo nestao, vrijeme je bilo da se krenem spremat za polazak. Spremio sam se, uzeo torbu, stavio slušalice u uši, pozdravio se sa roditeljima i kren'o. Jutro je bilo svježe, ali je sunce govorilo da će dan biti prelijep za izlet. Doš'o sam na mjesto okupljanja tridesetak minuta prije kretanja. Dosta djece je već došlo, nekako sam uspio pronaći svoj razred. Zezali smo se, a kraj nas su prolazili autubusi, a mi smo naravno ušli u onaj zadnji. Većina nas je bila iznervirana jer je organizacija bila katastrofalna. Uobičajeno za nas, zadnji smo i došli na to mjesto, Mačkovac, kojeg sam zvao i kojeg ću uvijek zvat' „Maslačkovac“. To mjesto ću uvijek pamtiti po dva događaja. Nakon nekog vremena, umoran od fudbala, od priče, i od svega, sjeo sam u hladovinu, i gledao grupu djevojaka kako igraju odbojke. Među tom grupom, jedna se osoba isticala, ne po visini, ne toliko po izgledu, već po ponavljanju riječi „bre“. Prelijepo lice, sa finim zelenim okicama, između kojih se nalazio slatki mali nosić, bila je faca koja mi se duboko urezala u pamćenje i koju ni dan danas ne mogu zaboraviti. Nisam mogao ni slutiti šta će mi ta osoba značiti  u životu i koliko će mi muka zadati. I drugo, što sam tu, prvi i jedini put bio sa rahmetli drugom a da to nije bilo u školi tj. školskom dvorištu, koji je nažalost nekoliko mjeseci kasnije, na raspustu preselio na Ahiret. Nakon izleta, navečer, saznao sam kako se ta osoba zove i malo smo razgovarali preko interneta. Taj dan se nije sve završilo, kada bi oboje bili na internetu, jednostavno smo morali da pričamo, javila bi se il' ona meni, il' ja njoj, pretežno ja njoj. Veoma brzo, na moje čuđenje, smo postali dragi jedno drugome. Vidjeli smo se samo jednom i uspjeli progovoriti koju riječ. Nismo se više viđali jer je došao raspust a udaljenost od mjesta gdje živimo je velika. Na raspustu smo svako večer razgovarali, zezali se, pričali o raznim stvarima. Nije prošlo puno vremena otkako mi je ta osoba postala neko bez koje ne znam šta bih radio svaku večer i onako uopšteno šta bih bez nje. Govorili smo kroz šalu jedno drugome veoma fine, slatke riječi, koje iako su bile šala, budila su, bar u meni, neka osjećanja. Naš razgovor sa interneta se prenio i na dopisivanje preko mobitela, te smo oboje ostali bez veće svote kredita. Silno smo oboje željeli da se na raspustu vidimo i uspjeli smo jednom, gdje sam učinio prvu grešku, a to je što sam brzo otiš'o i da mogu vratiti vrijeme, ostao bih dosta duže. Nakon prve svađe, shvatio sam šta mi ta osoba znači, shvatio koliko je volim u svakom' smislu i koliko sam vezan za nju. Pokušavao sam na sve načine da se pomirimo i uspio sam, jer kako mi je ona rekla, ne može da se ljuti na mene i ne zaslužujem da se ljuti. Nakon tog silnog dopisivanja, razgovaranja preko raspusta, oboje smo jedva čekali školu jer je rapust malo dosadio i jer smo željeli da vidimo jedno drugo. To se sve nastavilo i u školi, na većini odmora smo bili zajedno, pričali i smijali se, i ostajali srijedom peti čas jer je ona imala pauzu a ja sam imao četiri časa, pa sam maksuz ostaj'o da provedem četrdeset pet minuta s njom. Prva srijeda je veoma dobro prošla, malo smo prošetali i vratili se u školsko dvorište i gledali kako neki igraju fudbala. Došla je i druga srijeda, srijeda koju želim da izbrišem iz svog života, srijeda za koju bih dao sve, ali ama baš sve da se vrati i da je ispravim i da dokažem da to nije tako kako je bilo, da nisam im'o namjere da je povrijedim. Ta srijeda, dan u kojem sam izgubio kolegicu, drugaricu, prijateljicu, mog „plavog nestaška“ kako sam je zvao. Od tada više ništa nije bilo isto. Taj dan, ona je u mojim očima djelovala čudno, kao da nije željela da ostanem. Budući da sam se bojao da je to istina, napravio sam par grešaka, dosađivao sa glupim pitanjima i glupim postupcima i sve me to košta i dan danas. Navečer, mi je rekla kako je sve gotovo, kako nema smisla da se više družimo i kako više ne osjeća ništa prema meni, kako joj je svejedno da li će se družiti sa mnom. Zbog moje upornosti, rekla mi je kako imam priliku sutradan da joj dokažem kako se moje ponašanje tog dana neće više nikada ponoviti. Sutradan, na velikom odmoru sam se izvinio, rek'o kako nisam im'o namjeru da je povrijedim, na što mi je ona, onako smijući se rekla kako ne može da se ljuti. Nakon toga smo se zagrlili, progovorili još koju riječ i vratili se u svoj razred. Došao je i petak, dan poseban sam po sebi jer je zadnji dan škole u sedmici i po tome što se taj petak nije išao školu, već na Panonsko. Sreo sam je i na jezeru, gdje smo šetali zajedno, smijali se, i sve je bilo u najboljem redu. Sve je bilo super, ostali smo u kontaktu kao i prije kad se nismo svađali, kada je sve bilo u najboljem redu. U utorak sam je pitao da li želi da ostanem sutra peti čas, na šta je ona odgovorila pozitivno. Bio sam presretan, sve je hvala dragome Bogu zaboravljeno, sve je opet' na starom, mislio sam. Sutradan, čas prije prišla mi je i rekla kako ne može ostati, kako ide s drugaricama negdje. Ovakva reakcija nije nagovještavalo na dobro, ali sam mislio jednostavno da želi da bude s drugaricama. Navečer, dolaze opet one okrutne riječi, koje sam već naveo, najokrutnije riječi za mene koje su mi ikada izgovorene, da je sve među nama ovoga puta, stvarno, gotovo. Bio sam zbunjen jer zašto odjednom? Sve je bilo uredu dan prije i klap.... Pročitavši to pala je prva suza, ugasio sam kompjuter, svjetlo, leg'o na krevet i prepustio se suzama, koje su izlazile jedna za drugom. Ne sjećam se koliko je dugo to trajalo. U tom' trenutku ništa me nije moglo usrećiti. Te riječi su mi odzvanjale i nisu mi dale zaspati do sitnih sati. Kako narod kaže „novi dan, nova nafaka“, meni je i narednog dana bila ista nafaka, umivajući se ujutro, suze su opet krenule. Pomisao na to, da nakon svega doživljenog sa tom osobom, ako mogu tako reći, da je sve nestalo u tih četrdeset i pet minuta, da moram prolaziti kraj te osobe svaki dan po xx puta, kao da je nikad nisam poznavao, da se ne mogu pozdraviti, zastati s njom na hodniku i progovoriti koju riječ, me tjerala u plač. Gotovo. Kraj. Nema više, nikad kao prije, su riječi koje mi već drugi put prolaze kroz glavu. Prvi put na kraju osmog razreda i sad zbog ovoga. Trudio sam se da to ispravim, ali je ovaj put bila odlučna i držala se svojih riječi. Od tada se nisam osjećao nijednom u potpunosti sretno, punih osam dana, do četvrtka kada mi je došla od nje poruka, da se ne ljuti. Život mi se ponovno vratio u normalu, počeo sam se ponovno smijati. Nadao sam se svemu, da se pomirimo, da sve bude kao prije, da stane iz čista mira i počne pričati sa mnom ali ta poruka, sadržaj te poruke prevazišao je sva moja očekivanja. Sve je u redu bilo do jednog dana.....Imate pravo da pogađate koji je to dan bio. Riječ je naravno o SRIJEDI, mom najdražem danu u sedmici. Opet je učinjena pogreška, ali ne zamjerajte, učinjena je pod dejstvom petice iz fizike, za dosta nas, naravno i za mene to se u srednjoj školi moglo samo sanjati. Treća srijeda, treći put, treće večer, dolaze iste riječi, koje ne mogu svariti nikako, a naročito ako su izgovorene od osobe kao što je ona. To večer sam sa suzama u očima završio i ja sve. Ponestalo mi je snage da se više borim, preumoran sam i shvatio sam da je možda stvarno nemoguće da ostanemo prijatelji. Ne ide. Od srijede, pitat ćete se koje, valjda se sjetite na koju sada mislim, jer ih ima previše tako da sam i sam zbunjen među tim silnim srijedama, ništa nije više isto. Koliko god se trudio – ne može. Kako bi naš bosanskohercegovački narod, fino, lijepo i kulturno rek'o „Ne ide da ga jebeš“. Pišem ovo, i sam ne znam kako, uz svako slovo ide i još jedno gratis zbog suza koje mi magle oči i zbog ruku koje drhte. Svemu tome pridodan je nenormalno ubrzan rad srca, kako bi mi to medecenari kako nas zovem rekli – tahikardija. Osjećam kako srce želi napolje, kako mu je među grudima previše tijesno. Moram početi privoditi ovo kraju, previše je tuge, previše je boli, previše suza, koje su natopile tastaturu prekucavajući ovo. Ali u svemu tome sam pronašao jednu svijetlu tačku, jednu drugu osobu, s kojom ni sam ne znam kako sam postao neizmjerno dobar. Poznav'o sam je iz osnovne škole, ali smo više bili poznanici. Ako me pamćenje dobro služi, od jednog izlaska u grad na rapustu sve  je krenulo. Također, mala slatka djevočica, cura, kako hoćete, osoba čiji sam veliki dužnik, koja je sve vrijeme dok sam tugovao za mojim „plavim nestaškom“ bila tu i tješila me i govorila kako će sve biti dobro. Imao sam priliku upoznati se u osnovnoj školi sa njenom mamom, koja je bila učiteljica i koja je vodila jednu sekciju na koju sam iš'o i sa sigurnošću mogu reći od koga je naslijedila tu svu dobrotu, tu svu ljepotu, pamet, plemenitost. Zajedno idemo u školu, i naravno uvijek ja kasnim, iako nikad nije namjerno. Nakon svega ovoga, ostaje mi bar nju da čuvam i s njom da budem u odnosima u kakvim sam sad. Za to ću učiti sve što se može učiniti, Jupiter je najbliža lokacija do koje bih otiš'o za nju. Na mene ona može računati uvijek, kakva god to bila situacija i ona to zna. Pitate se zašto sve ovo pišem? Zašto sebe trgam ovoliko? Mlad sam, život je ispred mene, bit' će još ovakvih osoba? Zašto i ja njoj ne okrenem leđa nakon što sam bio dobar ali sudbina ne želi da budemo zajedno? Zašto sam takav a uopšte je ne poznajem puno, već samo preko dopisivanje, tačnije interneta? Ovo pišem, jer želim da izbacim sve iz sebe, jer je previše boli u mome srcu, i želim bar dio boli da iznesem. Nju nikada neću, ne mogu i ne želim zaboraviti. To je osoba prema kojoj sam u pravome smislu te riječi osjetio ljubav. Prva osoba koju osjećam u srcu, koju volim svom svojom dušom, srcem i tijelom. Ona mene ne mora voljeti, jedino što želim je prijateljstvo, da budemo prijatelji, da bude kao prije, da se ne svađamo, da se nasmije kad me vidi i da progovori sa mnom koju riječ i da ne prolazi kraj mene kao da sam joj najveći neprijatelj. Varate se ako mislite da je nemoguće i da je glupo što sam toliko vezan, a ne poznajem je toliko tj. poznajem al' virtualno. To je možda tako, jer nismo blizu, i siguran sam da smo bliže da bi se dosta, dosta više viđali i umjesto preko interneta, razgovarali bi uživo. Ona se može na mene ljutiti, godinu, dvije, deset i iznenada poslati poruku kako želi da se pomirimo, da sve bude kao nekada i ja ću to objeručke prihvatiti. I nakon toga bih učinio sve za nju, i bio prijatelj u svim segmentima. Pored svega, opet prema njoj imam najbolje mišljenje i ne mislim da je osoba koja se samo ljuti, kojoj sve smeta. Bez nje moj život više nije isti i neće nikada biti. Bez njenog osmjeha kada me vidi nema više osmjeha ni na mome licu. Dosada i kada bi bila ljuta, nasmijala bi se kad bi me vidjela i zbog toga je ne želim zaboraviti. To je jedna pametna i vedra osoba, osoba koja mi je bila spremna pomoći, biti prijatelj, jedna od veoma rijetkog broja osoba ženskog spola koje poznajem a da nije nafurana i pored svega toga prelijepa, meni najljepša od svih. Osoba koju mi niko nikada nije mog'o, ne može i neće omrznuti i promijeniti moje mišljenje prema njoj. Ovoga puta, držat ću bol za sebe, i sve za sebe, jer izgleda da sam se umorio, i da više nemam snage da dokazujem kako je nikada nisam htio povrijediti, kako sam sam htio da budemo u dobrim odnosima, znam da i ona to zna, ali sudbina... Sada, prolazim kraj nje uzdignute glave praveći se da mi nije stalo, da sam jak, ali to samo na izgled. U glavi mislim kako je osoba za koju bih život dao, kako je volim beskrajno, a njoj, na moju žalost nije stalo do mene, pa čak ni da budemo prijatelji. K'o što bi Edo Maajka rek'o „život je čupav k'o dlake, život zna bit' grub“. Ostaje mi nadanje da ću bar ako ništa smanjiti ovu ogromnu bol, pokušati ugasiti ovu vatru koja me zahvatila iznutra, koja je zahvatila moje srce i koja me polahko uništava.

Moj plavi nestaško, for ever in my heart....