Advertisement
Guest User

AŽDAJA UZVRAĆA UDARAC

a guest
Mar 21st, 2012
833
0
Never
Not a member of Pastebin yet? Sign Up, it unlocks many cool features!
text 11.47 KB | None | 0 0
  1. AŽDAJA UZVRAĆA UDARAC
  2.  
  3.  
  4.  
  5. Predsednik Boris Tadić delovao je poprilično odsutno na konferenciji za novinare povodom odluke o raspisivanju parlamentarnih i lokalnih izbora u Republici Srbiji održane 13. marta u Beogradu. Stojeći za govornicom ispred tri istovetne srpske zastave govorio je pomalo nemušto i sebi u bradu o tome kako su predstojeći izbori „svečani trenutak“ i kako sad, kao, treba da se „objedinimo oko centralnih strateških ciljeva“. Glas mu je, međutim, neprestano gubio na snazi, a pogled beznadežno lutao; videlo se da je u slabom kontaktu s rečima koje je deklamovao uz česte i neprijatne pauze kao davno naučenu recitaciju koje se sada priseća s mukom.
  6. Tadić i inače sve češće deluje upravo tako: neuverljivo, zbunjeno, ponekad čak i pomalo izgubljeno. Već duže primećuju se snažne oscilacije u kvalitetu i energiji njegovih javnih nastupa. Nije to, uostalom, nikakva novost, kružile su već raznorazne priče i pretpostavke da je bolestan, da ima multipleks sklerozu, tj. lupus, u stvari i jedno i drugo, a možda i nešto treće, četvrto, peto ili šesto - svašta su, zaista, u stanju da zavrte ti naši dežurni spin doktori kad se baš potrude.
  7. Ja lično ne mislim da predsednik Tadić boluje od multipleks skleroze ili lupusa. Nemam nikakve dokaze ni za šta, ne raspolažem poverljivim informacijama, ali ako bih mu, ovako laički, baš jurio nekakvu dijagnozu opredelio bih se pre za maničnu depresiju. Kome god je za to potreban dodatni dokaz, neka ovaj zbunjeni, gotovo stidljivi Tadićev nastup uporedi s vatrenim govorom koji je isti čovek samo nekoliko dana ranije održao na sednici Glavnog odbora DS-a.
  8.  
  9. *
  10.  
  11. Tadićev evidentni bipolarni poremećaj sasvim je u skladu s jadnim, rastrzanim stanjem u kom se, nakon osam godina na vlasti, danas nalazi Demokratska stranka, ali i celokupno srpsko društvo zajedno s njom. Punih osam godina ova partija provela je dosledno negujući, doterujući i na sve moguće načine spram prgave realnosti iskušavajući svoju ingenioznu (čitaj: koliko ljigavu, toliko neuspešnu) politiku spakovanu u simpatičan slogan: „I Evropa i Kosovo“. Taj poznati marketinški dragulj jedinstven je po tome što ne znači ništa i ne obavezuje ni na šta, ali je do sad pojeo previše vremena koje je valjalo mudrije iskoristiti i proizveo jako mnogo štete. Ista ta kratka rečenica, koju su demokrate na čelu s Tadićem godinama uporno promovisale kao sublimat svoje najveće državničke mudrosti i jedinstveno rešenje svih naših problema, nije samo usporila čitavo srpsko društvo u daljem sveukupnom napretku a možda ga s njega i sasvim skrenula, već je ujedno oštetila i samu Demokratsku stranku učinivši je podjednako neuverljivom i antipatičnom kako onom delu naše vazda oko nečega podeljene javnosti koji je za Evropu, tako i onom koji je, je li, za Kosovo.
  12. Pored toga, realnost koju je Demokratska stranka vredno stvarala svih ovih poslednjih godina ne služi joj baš nikako na čast. Tužno ali istinito, Srbija je ove 2012. godine, pred nove parlamentarne izbore, jedno dezorijentisano društvo kojim vlada arogantna, iznenađujuće autoritarna i samoj sebi posvećena politička mafija a reči „političar“, „poslovni tajkun“ i „medijski magnat“ danas i ovde su praktično postale sinonimi. U savremenoj Srbiji sve je ljigavo i sklisko, kako sama država, tako i mediji, pravosuđe i većina institucija. U Srbiji političari neprestano obećavaju oporavak i napredak – evo, samo što nismo! - ali ona se i dalje, po svim raspoloživim statistikama, nalazi na samom dnu lestvice, u društvu najnerazvijenijih zemalja trećeg sveta. Sve su to krajnji, moglo bi se naknadnom pameću reći i – očekivani, rezultati jedne odlučne politike izneveravanja sopstvenih originalnih principa (srp. „poseljačivanje“) koju Demokratska stranka uporno vodi od Đinđićeve smrti pa sve do današnjih dana.
  13. Zbog svega toga slažem se s onim što je nedavno rekla Vesna Pešić. Da Demokratska stranka jednostavno mora da izgubi na ovim izborima - bilo to, po konačnom ishodu, dobro po nas ili ne. Samo time ona može da plati pravednu cenu pogrešne politike na kojoj je predugo insistirala i olakog odustajanja od ideja vodilja oko kojih je pre više od dve decenije, u jedno znatno drugačije doba, formirana.
  14.  
  15. *
  16.  
  17. Sasvim je druga stvar to što deo te cene, izgleda, moramo s njom da podelimo i mi, građani. Mislim, stoga, da je, nakon svega što smo od demokrata poslednjih godina doživeli, i zbog ove kritične situacije u koju su nas doveli, neodgovorno od predsednika Tadića da jedne ovakve izbore u ovakvim okolnostima u ovakvoj zemlji naziva - „svečanim trenutkom“.
  18. Pre bi se reklo da su oni jako dobar trenutak za nešto sasvim drugo – za „strah i gađenje“.
  19. Kad god se ovde u Srbiji približe novi izbori, mi nemamo druge nego da se još jednom bolno podsetimo na jedan savremeni paradoks kojem naša zemlja snažno robuje. Reč je o tome da, kao što mogućnost slobode ne znači neophodno slobodu, tako i mogućnost izbora ne znači ujedno i njegovo postojanje.
  20. Srpska politička scena je, naime, takva da s priličnom efikasnošću ne zadovoljava očekivanja mnogih građana Srbije, nezavisno od njihovog političkog opredeljenja. U tome će se u Srbiji lako složiti čak i oni ljudi koji se inače pouzdano neće složiti ni u čemu drugom. Ne zna čovek naprosto da li da se smeje ili da plače kad pogleda šta nam od političkih partija i programa u ovom trenutku stoji na raspolaganju. U tom i takvom okruženju čak i Demokratska stranka, sa svim svojim navedenim falinkama, počinje da deluje znatno prihvatljivije nego kad je posmatramo van konteksta. Barem je, što se kaže, „the devil you know“.
  21. Osim toga, nije li Tadić u jednoj od svojih odlučnijih faza izjavio da Demokratska stranka neće praviti koalicije sa srpskom parlamentarnom desnicom, Naprednjacima, Radikalima i DSS-om? Valjda mu to treba verovati. On tom prilikom, istina, nije jasno naveo s kim bi koaliciju pravio, ali to se, pretpostavljam, podrazumeva: sa svima ostalima.
  22. Kao i do sada.
  23. Inače, bez ovakve ili onakve koalicije u Srbiji očito ne ide, to je barem svima jasno. Lider naprednjaka Tomislav Nikolić, koji se s bokserskim žarom nada suočavanju i pobedi nad Tadićem i demokratama, tako, priziva koaliciju s DSS-om nekadašnjeg srpskog premijera Vojislava Koštunice. „Lako ćemo se dogovoriti“, kaže.
  24. LDP Čedomira Jovanovića, poslednja izneverena nada onog liberalnijeg, savremenijeg i ojađenijeg dela našeg društva, stupio je unutar pokreta „Preokret“ u jednu bizarnu koaliciju sa SPO-om kao i uvek flambojantnog ali politički poprilično očerupanog Vuka Draškovića, za koju nikako da odlučim da li predstavlja pucanj u prazno ili, naprotiv, pravo u sopstvenu nogu.
  25. Nekad Miloševićeva a danas Dačićeva Socijalistička partija Srbije se, baš kao i na prethodnim izborima, udružila u koaliciju svih koalicija, tzv. Trio Fantasticus, s partijom penzionera PUPS na čijem čelu je neuništivi profesionalni penzioner smehotresnog prezimena, Jovan Krkobabić, i Jedinstvenom Srbijom jagodinskog gradonačelnika, rodonačelnika i uopšte – Boga, oličenja srpskog palanačkog despota i Kingpina pomoravskog okruga – Dragana Markovića Palme.
  26. Ako ovoj već dovoljno uzbudljivoj mešavini dodate i obezglavljene radikale haškog optuženika Vojislava Šešelja, Ujedinjene regione Mlađana Dinkića i još po kog minornijeg činioca srpske političke scene koja će se takmičiti na predstojećim izborima, jedno je već u startu jasno.
  27. Od izbora tu nema ni „i“, ali barem zato cirkus stiže u grad, i dobar šou je zagarantovan.
  28.  
  29. *
  30.  
  31. Da sve bude samo još luđe pobrinuo se naš veliki Maitre d' - Boris Tadić, niko drugi. I to tako što je te naše vajne parlamentarne i lokalne izbore (premda ne i predsedničke; o tome će, kaže, još razmisliti), taj naš „svečani trenutak“, raspisao upravo za šesti maj. A ceo svet dobro zna da šestog maja pada Đurđevdan, dan kad, kako se to lepo kaže, „jedna trećina Srba slavi, a druga odlazi na slave“. Šta tom prilikom radi treća trećina naše u svemu podeljene javnosti, i postoji li ona uopšte, o tome se tu ne navodi ni reč, ali činjenica je da je jedan (dvotrećinski?) deo srpskog društva, onaj vazda odan konzervativnim pravoslavnim vrednostima, ovu informaciju doživeo kao šamar, uvredu i svesnu provokaciju od strane jednog nadasve bezbožnog predsednika.
  32. Ta osetljivost nikoga ne bi trebalo da čudi. Đurđevdan je, naime, odvajkada imao poseban značaj kod Srba. Slavljen kao adaptacija znatno starijeg, predhrišćanskog praznika proleća i buđenja, u sebe je slobodno inkorporirao mnoge narodne običaje koji poreklo vuku iz slovenskog mnogoboštva i animizma, dok je hrišćanski svetac Georgije ili Đorđe prisvojio čitav niz svojstava nekadašnjeg boga vegetacije i plodnosti Jarila, sedmoglavog vladara letnjih meseci. Đurđevdan se stoga slavi uz pesmu, igru i veselje, iako se ujedno veruje da na taj dan pojačano deluju veštice i druge zle sile. Ukratko – aždaje.
  33. A barem jedna od njih je, svakako, mnogoglava aždaja srpske politike.
  34. Tako da ispada da i nije čudno što je aždaja odlučila da uzvrati udarac baš na taj simboličkim značenjima nabrekli dan. Reč je, to je jasno kao dan, o šamaru, uvredi, o prvoklasnoj provokaciji, o svinjariji nad svinjarijama. Po prvi put, evo, i ja da se u nečemu složim s našom pravoslavnom desnicom, tim konzervativnijim, opreznijim, bogobojažljivim delo naše javnosti koji je opravdano zabrinut i zbog svega toga jako ogorčen na predsednika Tadića. Evo kako je to lepo i elokventno i nadasve hrišćanski sažeo neko na jednom od mnogih patriotskih foruma na internetu: „U usta ga jebem ustaška pa zar na Đurđevdan. Izgleda da će u junu motke da rade!“
  35. Mora da je tako nekako svojevremeno, početkom četvrtog veka, razmišljao i mladi rimski hrišćanin Georgius, vojnik velikog cara Dioklecijana, budući hrišćanski veikomučenik i svetac, koga mi u Srbiji nazivamo Georgije ili Đorđe.
  36.  
  37. *
  38.  
  39. „Ovo je još jedna prilika da i sebi i drugima pokažemo da je Srbija zemlja slobode, zemlja u kojoj ljudi imaju pravo na svoj izbor“, obraćao se čitavoj naciji Boris Tadić hrabro tog 13. maja s govornice u auli Novog dvora u samom centru Beograda. „Pozivam građane da izađu na parlamentarne izbore 6. maja, pozivam građane da još jednom svojim glasom potvrde demokratski i slobodarski karakter našeg društva, i pozivam građane da načine vlastiti izbor. Izbor za bolju budućnost, za bolji život.“
  40. Ipak, tom njegovom zvaničnom optimizmu uprkos - snimak ovog govora na Youtubeu za prva dva dana od uploadovanja, na primer, videlo je jedva 600 ljudi što, mislim, već samo po sebi dovoljno govori o svemu - ovde vlada opšte mišljenje da će, što iz ovih što iz onih razloga, predstojeći izbori biti obeleženi iznimno malom izlaznošću glasača. Srbi su većinom, čini se, umorni ili razočarani. Previše se ljudi oseća nereprezentovano i distancirano od političke klase. Pojedini sa žarom promovišu svojevrsni viral - precrtavanje izbornih listića; simboličan čin kojim se ne postiže bog zna šta ali se, tvrde oni, šalje jasna i izuzetno bolna poruka onima koji od izbora zavise.
  41. Toj našoj, dakle, mnogoglavoj aždaji.
  42. Stoga ako bi valjalo zainteresovanog čitaoca na kraju prosvetliti i otkriti mu ko bi trebalo da pobedi na parlamentarnim, lokalnim, a moguće je i predsedničkim, đurđevdanskim izborima u Srbiji 2012. godine, jedini mogući odgovor, bojim se, bio bi – niko.
  43. Tako je. Najbolje niko.
Advertisement
Add Comment
Please, Sign In to add comment
Advertisement