SPALJENA LJUBAV – priča(4) slučajnog poznanika

"Najgore je kada čovjek spali svoju ljubav žestinom njene snage i ustrajnosti. Sve puteve do nje sam zatvorio mišlju da mora biti, a ništa ne mora, osim onoga što Bog hoće".
¤¤¤
Bože, kako da napišem tako initimnu priču? - razmišljao sam, sjedeći okrenut prema kibli poslije namaza. Priča poznanika, kojeg sam, 'slučajno' sreo na tuzlanskom aerodromu, ostavila je na mene tako snažan utisak da nisam mogao o njoj ni riječi, čuvajući tajnu novog prijatelja. Nekoliko puta sam pokušao prenijeti na papir tu priču slučajnog poznanika, kako opet ne bi bila izgubljena, ali mi to nikako nije polazilo za rukom. Nekako opet mislim da to moram napraviti, jer takvu iskrenu ispovjest od nepoznatog čovjeka čujemo jednom ili nikada u životu. Nije mi je uzalud ispričao, valjda?
Svidio mi se taj mali Božji rob, njegov skromni izgled, poniznost koja se mogla osjetiti iz svakog njegovog pokreta - cijelo njegovo biće ispisivalo harfove dobrote.
Gledao me sjetno zelenkastim očima u kojima su se caklile suze, kao da će svakog trenutka zaplakati i kad bi pričao o običnim stvarima. Posebno je bio sentimentalan dok bi govorio o hadždžu, koji smo igrom slučaja obavili iste godine, a to sam saznao nakon što sam ga kolokvijalno za naše podneblje oslovio sa - hadžija! Nije bilo sudbine da se vidimo, kao što nismo mogli znati da nam je Gospodar svjetova odredio ovaj susret.
- Zbog toga ti pričam ovo, reče on, od kada sam čuo da je bila na hadždžu u isto vrijeme kao i ja, svaki put, kad se okrenem prema svetom hramu, sjetim se nje. Bila tamo, tako blizu srca. U centru vjere, pred Njegovim hramom, pored kabe, tako blizu moga srca. Opet smo bili na različitim stranama svjetova, kružili, išli jedno za drugim, a ne jedno pored drugog što sam želio najviše na svijetu, držali se tavafa, učili dove. Možda je učila dovu za mene. U stvari, siguran sam da je to činila. Ja sam učio dovu za nju, da nas On, u Njegovoj mudrosti i moći približi. A već smo bili blizu, tu na istom mjestu, u masi ljudi koji su čeznuli za oprostom, dovili za ono što smatraju da trebaju tražiti. Želja srca je neizgovorena dova, nju zna samo Allah dž.š., a moje srce, dragi prijatelju, još uvjek čezne za njom.
Na trenutak osjetih zavidnost na njegovom doživljaju hadža i po ko zna koji put preispitivah svoj din. Ipak, nisam mogao znati da postoji pozadina te priče koju je započeo odmah kad smo krenuli prema Sarajevu. Povod početka priče je bila porodična situacija kod njega, za koju sam ga upitao čisto iz kurtoaznih razloga upoznavanja, tek toliko da se nešto priča u prvim trenucima upoznavanja.
Buku motora i čudnu, skoro opipljivu napetost prekinu njegov uzdah kroz koji poče svoje kazivanje:
- Još sam neoženjen brate, ne mogu naći djevojku, u stvari i ne tražim. Ali, kako bih i mogao kada sam dugo vremena maštao o njoj, planirao, uvijek nanovo čitao pisma, prisjećao se svega obećanog, rečenog, što smo jedno drugom kao zavjet poklonili, reče i duboko, duboko, ponovno uzdahnu!
Pogledi nam se sretoše u polutami predvečerja i vidjeh neviđenu tugu u očima čovjeka kojeg mi se sad činilo poznatim oduvjek. Šutio sam, skrenuh pogled u odraz farova na cesti – put pred nama i priču koja će nas odvesti ko zna kuda. Vjerovatno je dijelio sa mnom svoju muku, zbog nje je počeo priču o nesretnoj ljubavi koja mu ni dan-danas ne dopušta da mirno svodi životne račune i zasnuje porodicu. Možda je izabrao baš mene, jer me ne poznaje, makar ne lično, i kroz rizik odlučio otvoriti svoje srce. Pisac i čovjek slomljenog srca, pomislih, ima li bolje kombinacije od toga?! Čekao sam da nastavi svoju priču. Mijenjao sam brzine, tek toliko da nešto radim činim, bespotrebno gledao u retrovizor, dok je moj suvozač šuteći, smrznuto gledao u prostirku pod njegovim nogama.
Je li on uopšte znao da sam pisac i da bi ta priča mogla biti ovjekovječena u mnogim bibliotekakma i privatnim zbirkama širom dunjaluka?! Sasvim sigurno i u srcima mnogih koji je budu čitali, jer nesretne ljubavi i dobro srce ima veći dio stanovnika ovog planeta. Barem tako misle da jest, pa ih nečija druga priča tješi - nesreća za razliku od sreće mnogo lakše prihvata kad se podijeli, dok sreću većina ljudi ljubomorno čuva za sebe.
- Bila je najljepša djevojka u mom kraju, nastavi on. Nije sad da pretjerujem, i da je to bilo samo meni, to su svi govorili. Nikad ne bih pomislio da hoće imati nešto sa mnom, da nije ona prva počela, kao da se pravda, zastade u pola rečenice. Zagledala se u mene na autobuskoj stanici punoj promrzlih putnika u jednog sumornog maglovitog dana. Da se na kraju nije zaljubljeno osmjehnula, mislio bih da je to onaj pogled u prazno, kroz čovjeka, kad nekoga gledamo ali ne vidimo. Poslije minut-dva je opet pogledala, tako da nije više bilo nikakve sumnje. Drhtao sam kao prut, ali skupih hrabrosti naslonivši se na zid od opeke u njenoj blizini. Ljubavni naboj, šta li već, koji sam osjetio neću zaboraviti ni da živim hiljadu godina. Nisam mogao ništa progovoriti, jer zasigurno mi je dar govora bio oduzet barem jedno vrijeme. Mogao sam biti siguran, čak i sa dva metra, koliko nas je dijelilo, da čuje ludačko lupanje moga srca – ako već nije mogao govoriti jezik, neka kaže srce. Njeno lice obli blago rumenilo kad je njezina prijateljica, vukući je za rukav, dobro prodrmala pitajući nešto.
Teško je uzdahnula, slično kao ja, kad bi se podsjetio na nju. Iz pristojnosti se okrenula prema svojoj prijateljici. Upravo tad autobus se okretao, parkirajući se na mjesto gdje će se ukrcavati putnici.
Na moju žalost nisam čekao taj autobus, nisam se odmah snašao i ušao za njom, bez obzira na što bih se bespotrebno ukrcao u njega. Od nje mi je ostao uzdah, gorko saznanje da ne putujemo prema istim stanicama.
Stajao sam kao okamenjen i zurio nju. Sjela je do prozora na onoj strani gdje sam ja stajao i gledala u pravcu vožnje, kao da me više nema.
Moji otkucaji srca su bili još toliko jaki, da ih je vjerovatno mogla čuti, ali me nije pogledala, dok autobus nije lijeno krenuo sa stanice praveći veliku buku i ostavljajući za sobom oblak crnog dima..
Bilo se već smrklo, ali meni nije trebala svjetiljka da još jednom vidim njen zaljubljeni pogled i slatki osmijeh kojim kao da je htjela reći - konačno sam te srela!
Vjerovatno sam neke dijelove njegove priče preskočio razmišljajući kako je Onaj što sve određuje isplanirao svaki najmanji detalj. Nekoliko puta sam mijenjao datum leta u Sarajevo i ponovo ga vraćao baš na ovaj dan. Ukrcao sam se doslovno u zadnjem trenutku, jer po običaju gledam vrijeme leta i ne uračunam procedure koje treba proći prije.
Mogao sam i ne čuti kada je pitao čovjeka koji je sjedio do njega, sa čim će do Sarajeva pa mu ne ponuditi da ide sa mnom, jer me u Tuzli čeka auto na aerodromu.
Dakle, mogao sam i zakasniti pa ne upoznati ovog dobričinu. Ili se to samo tako kaže, mogao sam, da sam morao, zakasnio bih. Očigledno ništa nisam mogao izbjeći a čovjek koji mi svojim hrapavo-tužnim glasom otkriva najintimnije detalje svog života. Na trenutke sam imao osjećaj da će potpuno nekontrolisano briznuti u plač, ali se na tim dionicama priče zaustavljao, gledao kroz prozor i nakašljavao za novi početak.
Nekoliko puta se i sam pitao, odkud da meni to priča, jer, prema njegovim riječima, to do sad nije ispričao ni najbližoj rodbini.
Našao si prijatelju srodnu dušu, a došlo je i vrijeme da se ta priča zabilježi, ponovio sam ovu rečenicu nekoliko puta, kad god je bio u dilemi da nastavi.
Meni se inače često dešavalo da mi ljudi pričaju nešto što su krili u dubini svoje duše. Kad mi je otkrio da je neke moje knjige pročitao i više puta, postalo mi je jasnije zašto je ovako surovo iskren i zašto mu ja ustvari i nisam nepoznat.
Inače ja veoma brzo sa ljudima uspostavljam blizak odnos, pogotovo sa određenom vrstom ljudi, ali ovo je čak i za mene nešto novo.
- Ja samu to vrijeme bio student druge godine fakulteta u Sarajevu a ona drugi razred srednje škole, što sam tek kasnije saznao. Djelovala je dosta zrelije i nisam nimalo bio sretan zbog toga što je maloljetna jer me njezina majka s pravom nastojala otjerati od nje, ali je to samo učvršćivalo našu vezu koju smo održavali pisanjem bezbroj ljubavnih pisama.
E moj brate kakva su to pisma bila. Nikad, da se još deset puta rodim ne bih mogao smisliti ni jedno onakvo a njoj sam ih pisao poletom same ljubavi. Trebao sam samo slijediti svoje srce i najljepše misli su se redale u rečenice koje sam kasnije teško prepoznavao kao svoje, kad bih uzeo da pročitam ono što sam joj napisao.
Ne znam, da li mi je bilo draže čitati to što ja napišem njoj, ili što ona napiše meni! Kad god sam čitao svoja pisma, zamišljao sam njen blagi osmjeh i sneni pogled kako miluje svako moje slovo. U tome nalazio svoju najveću radost, znao sam da će riječi koje pišem nju sigurno usrećiti.
Kad sam čitao ono što je ona pisala meni, opet je bilo nekako slično. Dobro se sjećam nekih pisama koje sam čitajući više puta doslovno zapamtio, a kako i ne bi, kad su mi ona, baš kao i danas, jedna vrsta duševne hrane bez koje ne mogu. U jednom posebno dragom pismu stoji ovako:
„Dragi moj, ne trebam ti više ponavljati koliko te volim. To je jasno, ali znam koliko ti vrijede ove riječi, posebno što ne možemo tako često biti skupa. Onda, kad razgovaramo telefonom, uplašim se, šta da ti kažem za tako kratko vrijeme. Znaš kakvi su moji! Uvijek sa strane, i pod kontrolom svakog mog pokreta. Zato je pismo najbolje, o svemu mogu razmisliti, a ti možeš pročitati više puta, kako si mi i kazao da radiš. Ljubavi, znam da će biti teško, ali ja ću se boriti. Vjeruj mi, ništa neće moći stati između nas dvoje. Ovo što osjećamo nije slučajno. Zar se može slučajno voljeti? Ako ima bilo koja stvar na svijetu da se događa s razlogom to je onda ljubav. Zato ipak vidim smisao svemu ovome. Vrijeme radi za nas, budi strpljiv, bit ću i ja. Nisam od praznih obećanja, iza svojih riječi stojim, svom silinom ljubavi i privrženosti koju osjećam prema tebi. To je bilo još od onog prvog dana, na stanici. Ta znaš, dok sam bila crvena od stida, a ti naslonjen na zid, gledajući u pravcu mene i moje prijateljice. Potrajalo je, zato što je ovo prava ljubav, to sam sigurna. Tvoja pisma mi daju novu snagu, nadu. Imam povjerenje u tebe. Snažno je ono kada kažeš, ili moja, ili ničija. Dobri moj, malo je djevojaka počašćeno kao što sam ja uz tebe. Možda će da nas osude, proklinju i preklinju, ali ti si moje traženje od Boga i sudbina, kojoj se istinski radujem.“
Bio sam ispunjen zbog njezine sreće, koja je izbijala iz svakog slova napisanog na listovima iz školskih svesaka.
Najteži vremenski period je opet bio kad dobijem pismo i pročitam, a nisam odmah u prilici na njega odgovoriti. Stvorio bi se nekakav vakum u ljubavi, nisam imao šta čekati, a opet to čekanje mi je uzrokovalo pravu pravcatu fizičku bol, moj prijatelju dobri.
Ali neka boli, samo da ja čekam i ugledam pismo na pultu portirnice. To je bila neopisiva sreća! Otvarao sam ga pažljivo, baš kao da je sveto, a kad bi se nečeg naknadno dosjetila pa poslala dva pisma odjednom, tad onda bih lebdio uz stepenice do četvrtog sprata moje studentske sobe.
Sjećam se, k'o danas kad su mi jednom stigla čak tri pisma odjednom!
Sigurno se sjećaš tog vakta. Ne znam jesi li živio u gradu, ali mene je baš to zapalo i to iz posve male sredine kakva je Bosanska Otoka. Do tad sam samo u filmovima gledao zagrljaje i poljupce ili nalazio u romanima ruskih pisaca. Trebalo je pročitati knjigu od pet stotina stranica za jedan zagrljaj i par poljubaca, ali to je bio doživljaj.
Bili smo junaci svakog romana koji sam čitao i svakog filma kojeg sam gledao. Kad god bih vidio zaljubljeni par da šeta ulicom ili se grli u parku osjetio bih rezak bol u prsima.
Bio sam potpuno ubijeđen da će biti moja. Sad tek vidim koliko fatalnih grešaka sam pravio; ljubav prema njoj mi je bila veća i od ljubavi prema roditeljima, braći, sestrama, a tobe ja Rabbi... veća i od ljubavi prema Gospodaru svjetova.
Sada znam da to nije moglo na dobro izaći.
Sjedio je utučeno i šutio nešto duže, kao da je priča završena. Nisam ga htio pritiskati da nastavi iako me je zanimalo jesam li u pravu u pretpostavkama kako se dalje sve odvijalo.
- Šta se moglo desiti kasnije, možeš pretpostaviti. Završio sam fakultet, ostali smo u vezi. Ponekad bi se našli, družili se, to su bili najljepši trenuci u mome životu. Njeni su, kao što sam već spomenuo bili protiv naše veze. Nije bila važna razlika u godinama, nego nešto sasvim drugo. Za nju su njeni roditelji imali potpuno drukčije planove. Inače, porodica koja je živjela skromno, trebala je nekoga jakog, koji će materijalno osigurati njihovu kćer. Ja nisam bio prilika za nju, tako su njeni mislili. U firmi, u kojoj je radio njen otac, vlasnik je imao sina za ženidbu. Sačuvati posao, imati dobre veze, značilo je osigurati porodicu, povezati kćer i vlasnikovog sina značilo je riješiti sve probleme koje su imalo kao siromašna porodica. Logika je govorila na taj način, njeno srce nešto drugo. Nije mogla protiv toga. Svi iz njene porodice su podržavali vezu, na silu upoznali vlasnikovog sina i moju djevojku. Ona je poslije ogromnog pritiska pristala – morala je. Ucijenili su je na riječima da su spremni čak i da se nje odreknu, da neće dobiti blagoslov za bilo koju vezu i brak osim za onaj koji oni traže od nje. Pristala je, mukom je pristala. U to vrijeme, mogli smo samo rijetko da pošaljemo pismo jedno drugom. Jedno pismo čuvam, evo, ovdje u džepu.
Drhtavim rukama, rano ostarjeli mladić uvuče ruku u unutrašnji džep svog sakoa. U ruci mu se pojavi požutjela koverta, pogužavana od čestog držanja u rukama. Izvadi papir, koji je očigledno bio istrgnut iz sveske i poče čitati:
-„Ne znam šta da radim - ne vrijedi mi bilo šta reći. Nisam zaboravila sve što smo pričali, sva obećanja i ljubav koju smo dijelili. Neću sigurno nikada ni zaboraviti. Ucijenili su me, natjerali, naprosto slomili. Moram! Isto kao malo dijete kad nešto mora nakon što mu naredi strogi roditelj. Neću tražiti opravdanja! Nemoj pokušavati promijeniti bilo šta jer ćeš raditi protiv mene i sebe. Prijetili su i tebi – spremni su svašta uraditi ukoliko mi se pokušaš približiti. Jedno nam ne mogu uzeti – ljubav, oprosti mi!“
Sudbina, rekoh, tako je moralo biti, pokušao sam utješiti čovjeka, kazati nešto što bi mu moglo pomoći.
-Ovo pismo nisam zapamtio, ne znam riječi napamet. Ima tu moje krivice, nastavi on, jer sam previše volio, samouvjereno planirao, potpuno siguran u naš uspjeh. Najgore je kada čovjek spali svoju ljubav žestinom njene snage i ustrajnosti. Sve puteve do nje sam zatvorio mišlju da mora biti, a ništa ne mora, osim onoga što Bog hoće. Ona je i sada udata, ima dvoje djece. Pismo koje sam ti čitao su zadnje riječi koje imam od nje. Neki mi rekoše da nije sretna u braku. Ima ogromnu kuću, njen muž kola, vlastiti unosan posao. Kažu da ima sve. Čujem da je rijetko vide kako se smije, da se ugasio njen pogled, nestala je ona sretna djevojka. Vjerujem da me još voli. Ali hak drugog čovjeka za mene je svetinja. I to je jedan način na koji plaćam svoju preveliku ljubav, to što sam na trenutke zaboravljao Gospodara ljubavi. Nisam tužan, samo se kajem što nisam gledao Izvor. Volio sam zrake Sunca, umjesto da gledam Sunce. Težio sam kapi, zbog mora iz kojeg kap potiče. U Njegovoj je vlasti sve. Kao što rekoh, nisam se oženio. Godine prolaze, Ljubav na izvoru sam našao, do njega me dovela kap, negdje sa ušća. To je ona, Allahova robinja, sa kojom sam a da to nisam znao obavio hadždž. Vjerujem da to nije slučajno, kao ni ovaj naš susret.
I dalje sam vozio u pravcu Sarajeva. Zamišljeni u dva svijeta, on okrenut prema kabi svoga srca, a ja prema priči, koju sam odlučio napisati za njega. Da njegova ljubav živi, makar u riječima, na papiru. Neće ljubav sagoriti papir, što je moralo, izgorjelo je, razmišljao sam, dok je čovjek, spaljen u vatri iskušenja ljubavi, pored mene, polahko učio ilahiju:
„Kraj kabe sam ja stajao, hej aman, aman, ja stajao, crne grijehe, sapirao, hej, aman, aman, sapirao...“