Borba na radnom mjestu

Poniženja kroz koja prolaze radnice ili radnici najbolje razumiju oni koji rade. Demokracija, na kojoj je naše društvo navodno zasnovano, prestaje vrijediti onog trenutka kada dođeš na posao. Mi smatramo da je jedino pravedno ono društvo u kojemu će radnici i radnice donositi sve odluke koje se tiču proizvodnje i proizvoda. U međuvremenu, dok se ne izborimo za takvo društvo, trebamo osmisliti nekakvu strategiju kojom ćemo se boriti protiv svakodnevnog izrabljivanja - za nas je to direktna akcija.

Ali što je to direktna akcija?

Najpoznatiji oblik direktne akcije je štrajk, ali oni koji rade kod privatnika i/ili uslužnom sektoru veoma teško mogu organizirati štrajk, jer veoma lako mogu biti otpušteni, a netko drugi zaposlen umjesto njih. Usporavanjem radnog procesa i smanjenjem proizvodnje može se umanjiti gazdin profit, a u isto vrijeme dobiti plaća - pritom te gazda ne može otpustiti i dovesti nekog novog na tvoje mjesto. Direktnom akcijom sami postižemo svoje ciljeve. Direktnu akciju provodimo bez pomoći vladinih službenika, sindikalnih birokrata i preskupih odvjetnika. Direktnu akciju treba primjenjivati na radnom mjestu, a ne van njega. Sve velike pobjede koje su radnici i radnice ostvarili u prošlosti postignute su direktnom akcijom, bile su nezakonite i pod udarom policije. Primjera radi, osmosatno radno vrijeme, sloboda sindikalnog organiziranja i pravo na štrajk osvojeni su isključivo direktnom akcijom. Iz tih razloga nudimo ti neke korisne primjere za svakodnevnu borbu na radnom mjestu.


Štrajk radom
Problem koji se pojavljuje kod oblika direktne akcije kao što je usporavanje rada jest to što su upravo mušterije najviše pogođene, a ne šefovi. Radnici u jednoj bolnici u Francuskoj nisu htjeli štrajkati jer su se bojali da će pacijenti biti najviše oštećeni, umjesto štrajka oni su besplatno i bez recepta izdavali sve lijekove, bolnica je u roku od tri dana izgubila mnogo novca, a uspaničeni šefovi su pristali na sve radničke zahtjeve. 1968 željezničari i vozači autobusa u Španjolskoj nisu naplaćivali karte putnicima, jer su odbijeni njihovi zahtjevi za povećanjem plaća. Kondukteri i vozači su dolazili na vrijeme na posao, a promet se odvijao nesmetano, s tim što nitko nije naplaćivao karte. Nepotrebno je reći da je javnost podržala ovaj štrajk nenaplaćivanjem. U New Yorku su radnici u restoranima, nakon što im je propao štrajk, svim gostima davali duple porcije hrane, a naplaćivali su cijenu jedne porcije i tako ostvarili svoje ciljeve.

Nepredvidljivi štrajk
Nepredvidljivost je odlično oružje, u jednom gradu u Americi nastavnici su štrajkali na ovaj način 1991. godine. Naime, nisu došli na posao u ponedjeljak i utorak, došli su u srijedu, nisu došli u četvrtak, pa su opet došli u četvrtak i ponedjeljak. Ne samo da nisu mogli otpustiti nastavnike i zaposlene štrajk-brehere, nego su šefovi morali svaki dan biti na poslu, što im nije bio običaj. Ova taktika je bila toliko uspješna da je ova vrsta štrajka sada zabranjena u američkoj državi Pennsylvania, u kojoj se ovaj grad i nalazi.

Sjedeći štrajkovi - okupacije radnog mjesta
Štrajk ne mora trajati dugo da bi bio uspješan. Ako je dobro isplaniran, može uspjeti za svega nekoliko munuta. Kada svi radnici na trenutak prestanu raditi i odbiju napustiti radno mjesto, uprava nema mnogo izbora. U Americi, za vrijeme ekonomske krize tridesetih godina dvadesetog vijeka u jednoj tvornici automobila, radnici su okupacijom tvornice između 1932. i 1934. godine udvostručili svoje plaće, i to u vrijeme najgore ekonomske krize. Moto ovih štrajkova je bio: „Sjedi i gledaj kako ti plaća raste“.

Također, u Americi u jednom kazalištu glumcima su plaće smanjene za 50%. Tokom izvođenja predstave, na kojoj pedeset glumaca prerušenih u Rimljane trebaju iznijeti kraljicu na scenu, trenutak pred kraljičin nastup njih pedeset je okružilo kraljicu i odbilo da se pomakne sve dok im se ne udvostruče plaće. 1980. godine u Americi, jedna kompanija je odlučila zatvoriti elektranu na sjeveru zemlje i preseliti je na jug, a sve radnike i radnice nameravala je otpustiti. Radnici su za uzvrat okupirali tvornicu i poslije dva tjedna okupacije odobrene su im penzije, visoka otpremnina i druge pogodnosti.

Okupacije su posebno aktualne od 1995. U Belgiji su radnici Renaulta držali tvornicu tri mjeseca sve dok ih policija nije najbrutalnije izbacila. Slično je bilo i u Francuskoj, gdje su radnici također nekoliko mjeseci okupirali tvornicu Levisa, ali ih je policija također izbacila. Krajem 2007. godine, anarho-sindikalistički orjentirani radnici su okupirali tvornicu auto-dijelova Frape-Behr u Španjolskoj i tvornicu bicikala u Njemačkoj u kojoj je nastavljena proizvodnja pod radničkom upravom. Također, nakon sloma ekonomskog sistema u Argentini 2001. godine nekoliko stotina tisuća radnika je zauzelo svoja radna mjesta, rad i proizvodnja su nastavljeni pod radničkom kontrolom, a sirovine, proizvodi i usluge su razmjenjivani u skladu sa međusobnim dogovorom, a ne za novac.

Štrajk bolovanjem
Štrajk bolovanjem nije pravi štrajk, ali za ideju ima da se blokira rad tako što većina radnika ili radnica ili još bolje svi, istog dana pozovu i kažu da su bolesni. Za razliku od službenog štrajka ova metoda se može koristiti na pojedinim odjeljenjima većeg radnog mjesta i to bez sindikata. Ovo je omiljena metoda akcije koju koriste zaposlenici u javnom sektoru. U jednoj ludnici, na sami spomen štrajka bolovanjem radnički zahtjevi su ispunjeni. U jednoj velikoj samoposluzi radnik je spomenuo šefu, dok su pričali o članu sindikata otpuštenom nedavno prije toga, da vlada gripa i da nebi bilo čudno da se jednog dana na poslu nitko ne pojavi. Ubrzo je nekoliko ljudi javilo da je bolesno, a šef je shvatio poruku i vratio sindikalca na posao.

Rad po pravilima
Naime, na skoro svakom poslu postoji gomila pravila i propisa koje radnici ne poštuju, kako bi izašli u susret šefu i završili posao na vrijeme. Obično postoji prešutni dogovor između radnika i uprave da se ovi propisi ne spominju. Ali što se događa kad se radnici bukvalno pridržavaju svih pravila i propisa? Nastaje potpuni zastoj, a radnici ne mogu biti kažnjeni ili otpušteni jer su se držali pravila. Kada su željeznice u Francuskoj nacionalizirane, štrajkovi su zabranjeni. Pošto jedan francuski zakon zahtjeva da se inžinjer uvjeri da je most siguran prije nego što vlak prođe preko njega, a ako inžinjer nije siguran u sigurnost mosta onda se treba održati savjetovanje cjelokupnog osoblja vlaka. Svaki most je bio veoma detaljno pregledan i svaki put su se željezničari savjetovali da li da pređu preko mosta ili ne. Ovo je izazvalo potpuni kolaps željezničkog prometa. Austrijski poštari su se slijepo pridržavali pravila da sva pošta mora biti izmjerena kako bi se ustvrdilo koja poštanska marka treba biti zalijepljena na poštu. Nikada nisu mjerili pisma koja očigledno nisu dovoljno teška da bi se na njih zalijepila marka za pakete, ali ovaj put su mjerili sva pisma, čak i telegrame. Nakon trećeg dana još su uvijek mjerili pisma od prvog dana. Njihovi zahtjevi su vrlo brzo ispunjeni.

Brbljavi radnici i radnice
Ponekad je dovoljno reći ljudima što se zaista događa na poslu da bi se izvršio pritisak na šefove. Ovo posebno vrijedi za restorane i prehrambenu industriju. Kao i u slučaju štrajka radom imati ćete podršku javnosti. Ponekad je dovoljno razgovarati licem u lice sa pojedinim mušterijama, a nekad može biti vrlo bombastično, kao kada je jedan inžinjer javno obznanio da je nuklearna centrala izgrađena na klizištu.

Knjiga pisca Uptona Sinclaira The jungle, upoznala je javnost sa katastrofalnim zdravstvenim i radnim uvjetima u industriji prerade mesa. Konobari u restoranima, radnici u pekarama i supermarketima mogli su šapnuti gostima šta zaista služe, kakva je kvaliteta robe ili kad je istekao rok.

Ignoriranje šefa
Najbolji način da se nešto postigne je jednostavno organiziranje, umjesto čekanja da neka institucija razmotri naš zahtjev. U jednom restoranu gazda nije znao baratati s parama i jedne nedjelje radnici nisu isplaćeni. Iz dana u dan, gazda je ponavljao da će isplata biti narednog dana, a na kraju su radnici počeli sami sebe isplaćivati direktno iz dnevne zarade i uvijek su u kasi ostavljali izveštaj – ko je koliko uzeo i za koji period. Gazda je ubrzo isplatio sve što je dugovao, a plaće više nisu kasnile.

U jednoj maloj štampariji, stara štamparska mašina je izbačena iz upotrebe i ostavljena u uglu, a nova je stavljena na njeno mjesto. Šef je rekao da staru mašinu nitko ne dira, ali su je radnici ubrzo očerupali, jer su im bili potrebni rezervni dijelovi za ostale mašine. Mašina više nije bila nizašto i radnici su je htjeli skloniti u podrum, ali im šef nije dao. Pošto je mašina zauzimala mjesto i smetala radnicima, oni su je ipak odnijeli u podrum, a šef je vidjevši kako je spuštaju niz stepenice pocrvenio od bijesa, ali im ništa nije rekao. Tamo gdje je bila mašina radnici su postavili stol i stolice i od tada su na pauzama tu pili kavu.

Usporavanje rada
Usporavanje rada ima dugu povijest, evo nekoliko primjera. 1899. godine, lučki su radnici Glasgowu u Škotskoj zahtjevali su povišicu od 10%, šefovi su odbili njihov zahtjev i oni su odlučili štrajkati. Šefovi su doveli štrajkolomce i i štrajk je prekinut. Kao štrajkolomce uprava je dovela agrikulturne radnike koji nisu dobro obavljali poslove na dokovima - roba im je ispadala i nisu mogli hodati po palubi broda. Svejedno, šefovi su izjavili kako su zadovoljni radom štrajkolomaca, tako da su lučki radnici odlučili raditi isto tako loše kao i štrajkolomci. Ubrzo potom plaće su im povećane. Drugi primjer su radnici američke željeznice koji su početkom dvadesetog stoljeća, pošto su im smanjene plaće, skratili svoje lopate za 5 cm i rekli: "Male plaće, male lopate". U Australiji recimo, strojovođa ima pravo zaustaviti vlak ukoliko osjeti potrebu da ide u WC. U praksi se ovo rijetko događa, ali što bi se dogodilo kada bi svaki strojovođa po nekoliko puta tijekom jedne vožnje zaustavljao vlak zbog "fizioloških potreba"?

Sabotaža
Sabotaža je najčešće nenasilna metoda, ali se koristi samo u ozbiljnim sukobima u kojima se najbolje vidi priroda klasnog rata, koji postoji između radnika i radnica sa jedne i šefova sa druge strane. Jakim magnetom mogu se uništiti svi podaci koji se nalaze na kazetama, disketama ili kompjuteru. Radnici restorana mogu kupiti miševe, bube i skakavce i pustiti ih u restoran, a pritom mogu i pozvati sanitarnu inspekciju. Krajem devetnaestog vijeka, željezničari su, jednom prilikom kada su krenuli u štrajk, sa sobom ponijeli i „suvenire“, bez kojih lokomotive nisu radile, tako da štrajkolomci nisu mogli razbiti štrajk. Danas radnici češće sakrivaju ovakve „suvenire“ na samom radnom mjestu, kako bi izbjegli da ih okrive za krađu. Radnici mogu sa šefovog telefona naručiti gomilu nepotrebnog kancelarijskog materijala. Budimo kreativni, mogućnosti su neograničene.

Solidarnost!
Najvažnija stvar je organiziranost. Ako jedan radnik ili radnica prosvjeduje, šef će ga/je smrviti, ali ako svi ustanemo zajedno, usklađeno, šefovi će nas shvatiti ozbiljno. Oni mogu otpustiti pojedinca, ali ne mogu otpustiti čitavu radničku klasu. Oni nas trebaju jer žive od našeg rada, ali oni nama nisu potrebni! Uspjeh svih taktika koje su opisane (i koje će biti opisane) zavisi o solidarnosti i koordinaciji velikog broja radnika i radnica. Pojedinačne sabotaže zadovoljavaju samo osobnu potrebu za osvetom, ali ništa neće uljepšati dan više od mase nezadovoljnih radnika i radnica koji se za svoja prava bore direktnom akcijom.