U djelu „Kritika praktičnog uma“ iz 1788. godine, pruski filozof Immanuel Kant izlaže svoje etičko učenje. Svoj način razmišljanja Kant je smatrao kritikom, a kritiku je smatrao pripremom za uspostavu prave filozofije. Kritiku nije smatrao kao isticanje negativnih aspekata, već je na kritički način iznosio svoja razmišljanja o mogućnostima i granicama ljudskog uma.
Sam Kant govori da se sloboda čovjekove volje očituje u njenom svojstvu prema kojemu je ona sama sebi zakon. To jest, temelj poštovanja je zakon kojeg je čovjek sam sebi nametnuo, a to može upravo zato što je slobodan. Iz te teze izvodi princip autonomije: „nikako drugačije ne birati nego samo tako da maksime izbora volje u istome htijenju ujedno budu opći zakon.“ Nadalje, Kant postavlja vrlo zanimljivo pitanje: Kako to da se čovjek u pogledu volje smatra slobodnim, kada je sve što se događa određeno prirodnim zakonima? Ističe kako ni sloboda volje ni prirodna nužnost nisu iskustveni pojmovi. Upozorava da filozofija mora pretpostaviti da između slobode volje i prirodne nužnosti jednih te istih djelovanja ne smije biti nikakvih proturječnosti jer ne možemo odbaciti ni pojam prirode, niti pojam slobode. Time ističe, kao što su govorili i antički Grci, srednjovjekovni filozofi te kasnije Hegel, da su sloboda i nužnost korelantni pojmovi. Kako čovjek nije u potpunosti determiniran nužnošću prirodne i društvene sredine, on dobiva osobnu slobodu, tj. slobodu da sam oblikuje svoj svijet i da sam odredi smisao života.